Predstavljene dvije knjige Matije Maše Vekić u Metkoviću

Ponovno nas prof. Matija Maša Vekić vraća našim velikanima i ne dozvoljava da ih se zaboravi, rekla je prof. Zrinka Mijoč, ravnateljica GKS – a u Metkoviću, pozdravljajući sve nazočne, gdje je Vekić predstavila svoje dvije knjige – „Hrvatska kiparica Mila Wod“ i „Alojzija Ulman, kiparica i povjesničarka umjetnosti“. Događaj uz pjesme „More“ i „Volio bih da me voliš“ upotpunio je prof. glazbe, šansonjer Darko Matičević.

O knjigama je govorila književnica dr. Ružica Martinović Vlahović i autorica Vekić, pri čemu su istaknule važnost i vrijednost radova te dvije umjetnice koje su ostavile dubok trag u sakralnoj umjetnosti. Dr. Vlahović opširnije je govorila o Alojziji Ulman, s obzirom da je od davnog doseljenja u Slavonski Brod o njoj imala priliku slušati od tamošnjih svećenika, ponajviše od pok. Marka Majstorovića, koji ju je dobro poznavao, s kojim je dr. Vlahović kao mlada liječnica puno surađivala u župnom pastoralu mladih i obitelji, uz to, njezina djela viđala je svakodnevno u brodskim crkvama. Među ostalim, istaknula je kako se u crkvi Gospe Brze Pomoći nalaze četiri kipa, među kojima i najpoznatiji kip Gospe Brze Pomoći, koji je vrlo omiljen i štovan u tom svetištu. Mogli bismo nastaviti nabrajati povelik niz sakralnih prostora u Hrvatskoj i izvan nje u kojima je ostavila veliki umjetnički trag, i nije moguće nabrojiti sva njezina djela. Njezini radovi su čak i u Africi, Sloveniji i Makedoniji, osmislila je oratorij u Vepricu, izradila brojne jaslice među kojima su jaslice u svetištu Majke Božje Remetske, gotovo u prirodnoj veličini koje je Vinkovčanka Ulman izradila po narudžbi. Godine 1961. radila je kip Alojzija Stepinca i dobila za to prvu nagradu u Parizu i darovala ga Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Skrenula je pozornost na njezin rad u Vinkovačkoj gimnaziji koji je 1954. g. bio prekinut samo zbog prakticiranja vjere. Stoga, mnogi umjetnici njezinog vremena, nisu se usudili posvjedočiti svoju povezanost s Crkvom, naglasila je dr. Vlahović.

Uz biografiju je i popis njezinih umjetničkih djela, fotografija istih, te nekoliko svjedočanstava uglednih ljudi o kiparici. Ono što je osobito vrijedno i značajno, jesu stručni i znanstveni radovi kao povjesničarke umjetnosti, te njezina bibliografija. Stručni radovi koje je pisala za časopise i knjige, ugodno su iznenađenje čitatelju kao svojevrsna knjiga i knjizi.

Nadbiskup Đuro Hranić, zahvaljujući autorici Vekić, u predgovoru knjige piše kako je Alojzija najuglednija kiparica sakralnih motiva 20. stoljeća koju je iznjedrila đakovačka biskupija a obzirom da je surađivala s crkvenim institucijama, stručna i kulturna javnost pod utjecajem komunističke ideologije ignorirala ju je kao umjetnicu, kao i mnoge, koji su tada podijelili njezinu sudbinu.

Kiparica Mila Wod, slabo poznata široj javnosti, među ostalim, uređivala je brojne crkve, među kojima je zavjetni oltar Srca Isusova i krstionica u crkvi Sv. Ilije u Metkoviću, grobljanska kapela u Krašiću s medaljonima sedam žalosti BDM, križni put i medaljoni sedam žalosti u svetištu Gospe Sinjske, kipove sv. Nikole Tavelića i Marka Križevčanina u bazilici Majke Božje Bistričke, kao i reljef „Isus ozdravlja kćer Jairovu“ u svetištu Gospe Lurdske u Zagrebu.

Tajni zadatak a ujedno i čast, da izradi masku pok. kardinala Stepinca, povjerena joj je nakon Stepinčeve smrti kao njegovoj bliskoj suradnici i velikoj štovateljici. Po njoj su izrađeni otisci za kardinalov grob u zagrebačkoj katedrali a dragocjena je bila za sve one koji su kasnije izrađivali njegov kip u skulpturi, reljefu i slici. Pisala je i pismo Josipu Brozu o blaženom Stepincu, o tome, kako se Stepinac molio za njega i često govorio o potrebi kršćanske ljubavi prema komunizmu.

Mila Wod izdala je i zbirku pjesama Lieder, pisanih na njemačkom jeziku a za prijevod su se pobrinule dr. Tatjana Vrga i Svjetlana Bebić, majka osmero djece. Autorica knjiga. Vekić istaknula je kako su obje umjetnice bile velike žene, katolkinje, trećoredice, nadarene, ali malo se o njima zna. I za kraj – ona je prva žena koja je 1929. napravila veliki kip Stjepanu Radiću nakon godišnjice njegova preminuća od posljedica atentata u Beogradu. Kip su naručili Petrinjci ali vlast nije dopuštala da se postavi na njegov Trg, nego tek nakon sedam godina.