Knjige su nastale na temelju sačuvanih arhivskih dokumenata Trebinjsko-mrkanske biskupije te spomenutih župa.

Knjige su predstavili biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i katedralni župnik u Trebinju don Ante Luburić, hrvatski konzul u Mostaru Marko Babić, akademik Radoslav Tomić, autor Anton Šarac i predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske Slavica Stojan.

Profesorica Stojan u uvodnom obraćanju je kazala kako je istočna Hercegovina, kraj, najbliže dubrovačko susjedstvo, da je to „naše zaleđe s kojim smo u stalnom i trajnom dodiru“, da je to područje u kojem žive i Hrvati katolici što se često zaboravlja i da to „u većini slučajeva zanemarujemo, premalo spominjemo i ponašamo se kao da tog svijeta uopće nema u našoj neposrednoj blizini“. „Oni žive tamo jer je to njihova višestoljetna postojbina. Žive tamo jer usprkos nesklonim im okolnostima ne žele napustiti svoja ognjišta. Mi okrećemo glavu od te zbiljske činjenice ušuškani svojim obiljem, turističkim blagodatima kojima smo obasuti, često i obiješću, koji ne ostavljaju mjesta ni poniznosti ni skromnosti kao kršćani. Nedostaju nam temeljne duhovne, pa i umne sposobnosti, da dođemo među njih, među svoj narod, da upoznamo kako oni žive, kako stvaraju, kako grade, kako trpe i kako mole. Mogli bismo štošta naučiti. Neznanje i sebičnost često su u tandemu“, kazala je Stojan potičući na bolje razumijevanje ljudi koji tamo žive i pružanje podrške, a ne da se osjećaju zanemareni od svog naroda. I zato je ignoriranje Hrvata u istočnoj Hercegovini naš grijeh, poručila je te podsjetila kako je Dubrovačka Republika uvijek vodila računa o tom prostoru ne samo iz koristoljublja nego zato što je to tada bio neiscrpan prostor demografske obnove, na što se danas ne može računati, ali se može pomoći da se održi ono malo što je ostalo.

Biskupski vikar Luburić, donedavni župnik u Nevesinju, kazao je kako sve tri knjige koje se predstavljaju prikazuju gotovo nepoznatu zemlju – Gornju Hercegovinu. Zahvalio je u svojstvu izdavača svima koji su omogućili objavljivanje knjiga kao i svima koji su organizirali predstavljanje u Dubrovniku. Spomenuo je neke zanimljivosti vezane uz Gornje Podrinje poput toga da u Foči postoji katoličko groblje za koje gotovo nitko ne zna, a postojala je i katedrala koje više nema. Zahvalio je i Boži Vodopiji, autoru dokumentarnog filma „Hrvati iza Dejtonske crte“ koji prikazuje taj kraj i život Hrvata u njemu. „Publikacija ovih knjiga kao i čitav rad Crkve na prostoru Gornje Hercegovine znak su ispružene ruke za mirom, slogom i rastom u prvom redu u boljem i većem uzajamnom upoznavanju i poštovanju te ujedno, uzdignutih ruku, molitva Bogu, Ocu nebeskom, za njegov blagoslov bez kojeg je čovjek bez ičega“, zaključio je Luburić.

Konzul Babić, pisac predgovora jedne od knjiga, kazao je kako ovo „nisu knjige autora Šarca nego knjige našeg kolektivnog sjećanja“. One popunjavaju povijesnu i kulturološku prazninu. U krajevima o kojima autor piše ljudi su se borili protiv povijesnih fantoma, udesa, koji ih je često vezao uz religiju, rekao je. Istaknuo je kako je život jak bez obzira na sve poteškoće. „Čitajte ove knjige da biste znali što je bilo i da biste osjećali ovu zemlju“, poručio je Babić.

Akademik Tomić govorio je, na temelju popisa umjetnina u knjizi „Hrvatska moderna umjetnost u Humu i Zahumlju“ autora Stanka Špoljarića, o umjetninama koje se čuvaju na tom području i koje su, priznao je, i njega samoga iznenadile količinom i kvalitetom. Skrenuo je pozornost kako brojne hrvatske crkve nabavljaju umjetnine koje se kupuju od slabo poznatih autora i sumnjive kvalitete. Ovdje su župnici naručivali umjetnine od uglednih hrvatskih umjetnika i to je pravi putokaz kako Crkva treba djelovati na tom području, jer te umjetnine imaju trajnu vrijednost. Akademik je također govorio o odnosu Crkve i umjetnosti kroz povijest.

Autor knjiga Šarac govorio je o podneblju koje je obradio u knjigama, prostranoj župi koja se desetljećima nalazila nekako „na marginama svih naših nacionalnih i vjerskih zbivanja“, području o kojem se nije vodila posebna briga, koji „nije urezan u svijest naših ljudi“, ali je opstao. Povijest na tim prostorima bila je osobito nemilosrdna prema hrvatskom narodu, Katoličkoj Crkvi i njezinim članovima, taj kraj desne strane rijeke Drine bio je na liniji međucivilizacijskih razdvajanja. Spomenuo je i kako je Napredak u mjestima na tim prostorima imao svoje podružnice, a u nekim i Matica hrvatska i druge institucije. Istaknuo je i važnu ulogu Dubrovčana i dubrovačkih kolonija zahvaljujući kojima je u Gornjem Podrinju u gotovo nemogućim uvjetima 16., 17., ali i početka 18. stoljeća, bila živa autohtona katolička zajednica. Njezini tragovi su i danas živi u nazivima, a u muzeju u Foči se čuva zvono koje su Dubrovčani osigurali za tamošnju Gospinu crkvu 1637. godine. Danas u Gornjoj Hercegovini živi stotinjak katolika koji „predstavljaju žive svjedoke jednoga zaboravljenog i neopravdano zanemarenog poglavlja naše povijesti i kao takvi zaslužuju istinsko priznanje i stalan spomen“, ustvrdio je autor Šarac.

Predstavljanje u Dubrovniku organizirali su ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku i Hrvatsko kulturno društvo Napredak Dubrovnik. Predsjednik dubrovačkog Napretka Ivan Maslać je na početku sve pozdravio, a predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske Stojan je moderirala cijeli događaj. Predstavljanju je bio nazočan i dubrovački biskup Roko Glasnović.

Trebinjsko-mrkanska biskupija ove godine proslavlja 1000 godina od prvog poznatog pisanog spomena Trebinjske biskupije i njezin u cijelosti sačuvan arhiv nezaobilazan je za stjecanje prave i temeljite slike o životu Crkve, o ljudima i događajima toga prostora. Kanonsko utemeljenje župe Nevesinje bilo je 1899. godine i knjige donose brojne dokumente o osnutku župe, ali i njezinih filijala u mjestima Čajniče, Foča, Ulog, Morine, Gacko. Samo u Morinama koje su bile pasišta za stotinjak tisuća grla imalo je posjede četrdesetak hrvatskih obitelji još od 15. stoljeća. U tom planinskom kraju bila je crkvica sv. Ilije u kojoj se uvijek svečano proslavljao spomendan tog proroka. Crkva je obnovljena, pa se tradicija nastavlja, ali kuće, torovi, gustijerne i groblja Hrvata katolika sad su samo arheološki ostaci.