Prema zauzetosti u suzbijanju svakoga rasizma, ksenofobije i pretjeranog nacionalizma

1. Selilaštvo je postalo vrlo raširena pojava u suvremenom društvu i zahvaća sve narode, bilo kao zemlje polaska, prolaska ili odredišta. Ono pogađa milijune ljudi i predstavlja izazov kojeg Crkva hodočasnica, u službi cijeloj ljudskoj obitelji, mora prihvatiti i s njim se suočiti u evanđeoskom duhu sveopće ljubavi. I ove godine Svjetski dan iseljenika i izbjeglica mora biti prigoda u kojoj će se posebno moliti za potrebe onih koji su, iz bilo kojeg razloga, daleko od kuće i vlastite obitelji. Nadalje, to bi trebao biti dan ozbiljnog razmišljanja o obvezama svih katolika prema toj braći i sestrama.
Među osobama koje su u posebno teškom položaju nalaze se stranci: selioci bez dokumenata, izbjeglice, oni koji traže azil, osobe koje su izbjegle zbog trajnih nasilnih sukoba u mnogim dijelovima svijeta i žrtve – najvećim dijelom su to žene i djeca – užasnog zločina trgovine ljudima. I u nedavnoj smo prošlosti bili svjedoci tragičnih slučajeva prisilnih preseljenja ljudi iz etničkih i nacionalističkih razloga, koja su unijela neopisivu bijedu u život pogođenih skupina. U korijenu su tog stanja namjere i čini označene grijehom koji proturječe evanđelju i koji predstavljaju poziv za kršćane, posvuda gdje žive, da zlo pobijede dobrom.

2. Pripadnost katoličkoj zajednici ne određuje nacionalnost ili društveno ili etničko porijeklo već u biti vjera u Isusa Krista i krštenje u ime Presvetog Trojstva. Ipak “kozmopolitsko” ustrojstvo naroda Božjeg danas je praktički vidljivo u svakoj mjesnoj Crkvi, budući da je selilaštvo preobrazilo također male i ranije izolirane zajednice u pluralističke i interkulturalne stvarnosti. Mjesta u kojima je donedavno bila rijetkost vidjeti stranca sada su se pretvorila u dom za osobe podrijetlom iz različitih dijelova svijeta. Sve se češće, primjerice, u nedjeljnoj euharistiji Radosna vijest naviješta na jezicima koje se prije nije čulo, dajući tako novi izražaj uskliku drevnoga psalma: “Hvalite Jahvu, svi puci, slavite ga, svi narodi!” (Ps 116,1). Te zajednice zato imaju nove mogućnosti življenja iskustva katolištva, značajke Crkve koja izražava njezinu bitnu otvorenost svemu onome što je djelo Duha u svakome narodu.
Crkva je svjesna da bi ograničavanje pripadnosti mjesnoj zajednici na temelju etničke pripadnosti ili neke druge izvanjske značajke značilo osiromašenje za sve i proturječilo temeljnom pravu krštenika na bogoslužje i sudjelovanje u životu zajednice. Osim toga, ako pridošlice ne osjete da su prihvaćeni kada dolaze u određenu župnu zajednicu zbog toga što ne govore mjesni jezik ili se ne drže mjesnih običaja, oni lako postaju “izgubljene ovce”. Gubitak tih “malenih” poradi čak i prikrivene diskriminacije mora biti razlog velike zabrinutosti pastira kao i vjernika.

3. To nas promišljanje vraća temi koju sam često spominjao u mojim porukama za Svjetski dan selilaca i izbjeglica, naime kršćanskoj dužnosti da prihvati svakog onog koji u potrebi pokuca na naša vrata. Ta otvorenost izgrađuje žive kršćanske zajednice, koje Duh obogaćuje darovima koje donose novi učenici iz ostalih kultura. Taj temeljni izraz evanđeoske ljubavi ujedno nadahnjuje nebrojene programe solidarnosti u prilog selilaca i izbjeglica u svim dijelovima svijeta. Da bi se shvatilo širinu te crkvene baštine konkretnog služenja seliocima i izbjeglicama dovoljno je podsjetiti na tekovine i naslijeđe osoba poput svete Francesce Saverio Cabrini ili biskupa Giovannija Battiste Scalabrinija ili današnjega širokog djelovanja katoličke humanitarne udruge “Caritas” i Međunarodnog katoličkog povjerenstva za selilaštvo.
No, solidarnost često nije tako spontana. Ona zahtijeva odgoj i otklanjanje stavova zatvorenosti, koji su u mnogim današnjim društvima postali suptilniji i rašireniji. Da bi se suočila s tom pojavom, Crkva ima velike odgojne i formacijske resurse na svakoj razini. Obraćam se stoga roditeljima i učiteljima, kako bi se borili protiv rasizma i ksenofobije ucjepljujući pozitivne stavove utemeljene na katoličkom društvenom nauku.

4. Sve dublje ukorijenjeni u Kristu, kršćani moraju nastojati pobijediti svako stremljenje ka zatvaranju u same sebe i naučiti raspoznati Božje djelo u osobama ostalih kultura. Ali samo istinska evanđeoska ljubav moći će biti dovoljno snažna da pomogne zajednicama da prijeđu s puke snošljivosti prema drugima na istinsko poštivanje njihovih različitosti. Samo nas Kristova otkupiteljska milost može učiniti pobjednicima u svakodnevnom izazovu prijelaza iz sebičnosti u altruizam, iz straha u otvaranje, iz odbacivanja u solidarnost.
Dok pozivam katolike da se istaknu u duhu solidarnosti prema pridošlicama koji su među njima, pozivam također selioce da prepoznaju dužnost poštivanja zemalja koje ih primaju kao i zakonâ, uljudbi i tradicijâ ljudi koji su im iskazali gostoprimstvo. Samo tako će prevladati društveni sklad.
Put ka istinskom prihvaćanju selilaca u njihovoj kulturalnoj različitosti je težak, katkad pravi križni put. To ipak ne smije nikoga obeshrabriti da slijedi Božju volju. On želi sve privući k sebi u Kristu, po svojoj Crkvi, sakramentu jedinstva čitavoga ljudskog roda (usp. Lumen gentium, 1).
Ponekad taj hod treba proročku riječ koja kazuje što je pogrešno i potiče što je pravo. Kada dođe do napetosti, vjerodostojnost Crkve u njezinu nauku o temeljnom poštivanju koje se duguje svakoj osobi počiva na moralnoj hrabrosti pastira i vjernika da “sve ulože u ljubav” (usp. Novo millennio ineunte, 49).

5. Nadalje, sasvim je očito da miješane kulturalne zajednice pružaju jedinstvene mogućnosti za produbljivanje dara jedinstva sa ostalim kršćanskim Crkvama i crkvenim zajednicama. Mnoge su od njih radile u vlastitim zajednicama i s Katoličkom crkvom na oblikovanju društva u kojem se kulture selilaca i njihovi osobiti darovi iskreno cijene i u kojima se svakom ispoljavanju rasizma, ksenofobije i pretjeranog nacionalizma proročki suprotstavlja.
Neka Presveta Marija, naša Majka, koja je također iskusila odbačenost upravo u trenutku u kojem je trebala donijeti na svijet svoga Sina, pomogne Crkvi da bude znak i oruđe jedinstva kulturâ i narodâ u jedinstvenoj obitelji! Neka ona pomogne svima nama da u svom životu budemo svjedoci utjelovljenja i stalne prisutnosti Krista, koji po nama želi nastaviti, u povijesti i svijetu, svoje djelo oslobođenja od svakog oblika diskriminacije, odbacivanja i marginaliziranja. Neka obilje Božje blagoslova prati sve one koji prihvaćaju stranca u Kristovo ime.

Iz Vatikana, 24. listopada 2002.

Ivan Pavao II.