Sprovodni obredi slavit će se u četvrtak, 14. siječnja, u groblju Sv. Rok u Kloštru Ivaniću u 13 sati.

Milka, s. Štefanija, rođena je 16. siječnja 1931. u mjestu Oštri Vrh, Staro Petrovo Selo/Nova Gradiška u Hrvatskoj, od oca Antuna i majke Jele rođ. Puškarić.

U kandidaturu je primljena 1955., a 1956. primljena je i u postulaturu. Iste godine, 2. kolovoza, ulazi u novicijat u Virovitici i postaje članicom Družbe te dobiva ime s. Štefanija. U Kloštru Ivaniću polaže prve privremene zavjete 12. kolovoza 1957., kao i doživotne 23. kolovoza 1962.

Djelovala je u Sarajevu (Bistrik i franjevački provincijalat), Ljubunčiću, Kloštru Ivaniću, Zagrebu, Žeravcu, Breškama, Plehanu, Bugojnu (gdje je bila i najduže, od 1974. do 1975. te od 1979. do 2006.), kada je zbog nemoći i bolesti premještena u Kloštar Ivanić gdje je i umrla.

U duhovnom centru sestara franjevki u Bugojnu rado je dočekivala sestre na duhovnim vježbama i drugim susretima. Uzgojem povrća i voća hranila je mnoge skupine koje su dolazile u naš duhovni centar, kako sestara tako i skupine djece, mladih i odraslih na raznim seminarima i duhovnim vježbama i obnovama. Brinula je o rublju, radila u kuhinji i na vrtu. Bila je vrsna vrtlarica, a poznato nam je da ovi poslovi nisu bili nimalo lagani. Sestri Štefaniji je 12. studenoga 1986. u akciji „Čuvajmo i uljepšajmo našu radnu i životnu sredinu“ u Bugojnu dodijeljeno priznanje za izuzetno zalaganje i inventivnost na uređenju dvorišta. Poslove je obavljala s ljubavlju. Uvijek je bila u pokretu i kao da joj je vremena nedostajalo.

Sestra Šefanije će nam ostati u dragom sjećanju kao požrtvovna, radina i jednostavna osoba. Posebno će nam ostati u sjećanju njezina revnost ostanka u Bugojnu za vrijeme rata devedesetih godina prošloga stoljeća. Pomagala je starima i bolesnima koji su bili smješteni u našim kućama u Bugojnu, kao i svim ljudima u potrebi. Svaku osobu je susretala dobronamjerno i s ljubavlju, nastojala sestrinski opominjati ali i tražiti oproštenje za ono što bi i sama nehotice učinila.

Pisala je dirljivo svjedočanstvo o onome što je doživjela za vrijeme posljednjega rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a koje će ostati sestrama u sjećanju. Nasilje i ratove nije mogla shvatiti, te je svakodnevno upućivala Bogu molitve kako bi među ljudima zavladao mir. Njezine usrdne molitve su bile jednostavne, strelovite. Među sestrama je poznata njezina anegdota kako je za vrijeme rata usrdno molila, i kada više nije znala što i kako vapiti Gospodinu, jednostavno je rekla: „Molim te, Bože, pokvari im puške!“ Doista se može reći da je s. Štefanija (Štefka, kako su je sestre od milja zvale) bila posebna.

Kada više nije mogla fizički raditi i kada su joj snage oslabile, predano je prikazivala svoje žrtve i bolesti za Provinciju u samostanu sv. Franje u Kloštru Ivaniću gdje je živjela zadnje godine života. Kroz sve te godine bila je ovisna o drugim sestrama i trebala je potpunu njegu i pomoć. U bolesti je bila zahvalna. Njezin život je bio u stalnoj povezanosti s Bogom u molitvi i svemu što je radila. Sa sigurnošću možemo reći da je svoje česte momente molitve prikazivala za svaku sestru Provincije kao i za Družbu, Crkvu, svijet.

„Bog ju je pozvao k sebi samo tri dana prije njezina rođendana kada bi navršila devedeset godina života. Vjerujemo da će u zajedništvu sa svima svetima u nebu slaviti rođenje na novi život. Neka je dragi Bog nagradi stostruko za sve što je činila na ovoj zemlji, za zajedništvo i sestrinstvo. Neka joj se smiluje i podari vječni mir. Počivala u miru Božjem!“, prenijela je s mrežne stranice Školskih sestara franjevki KTA.