Brat Ivan Rosandić rođen je 13. prosinca 1934. godine u mjestu Ruda kod Sinja, od roditelja Šimuna i Luce. Odrastao je u obitelji s petero braće i jednom sestrom. Roditelji su svoju čvrstu vjeru i krepost požrtvovnosti odgojem prenijeli i na svoju djecu.

Obitelj se 1942. godine preselila u Slavoniju, u mjesto Vrpolje, gdje je Ivan polazio osnovnu školu. Slijedile su tri godine srednje škole, a potom tri godine zanatske škole za pekara. Kao pekar, zaposlio se najprije u Ljubljani, a kasnije je radio u Slavonskom Šamcu i povremeno kod raznih privatnika.

U 28. godini života, od župnika u rodnom mjestu Rudi saznao je da bi mogao ostvariti svoje duhovno zvanje kao časni brat u Družbi Isusovoj. To ga je potaknulo na ozbiljnije razmišljanje o duhovnom zvanju. Godinu dana nakon razgovora sa župnikom, došao je u Zagreb u Palmotićevu kao aspirant za Družbu Isusovu. U novicijat je stupio 16. lipnja 1963. godine na Fratrovcu. Na Fratrovcu nastavlja i svoju prvu službu kao kuhar u isusovačkoj zajednici. Istu službu vršio je sljedećih godina i na Jordanovcu, u Palmotićevoj, u Osijeku.

Zadnje zavjete položio je na Veliku Gospu 1975. na Fratrovcu u Zagrebu. Nakon toga je radio tri godine na župi Borovica, u Bosni i Hercegovini. Brat Ivan kaže da mu je to poslanje bilo najteže prihvatiti, ali da je ondje bio sretan i ostalo mu je u vrlo lijepoj uspomeni jer je narod lijepo primio isusovce i s njima dobro surađivao. Nakon Borovice, devet godina je bio kuhar u isusovačkoj Rezidenciji u Beogradu, a zatim djeluje u raznim zajednicama po nekoliko godina: opet Borovica, pa Zamet, Savski Nart, Dubrovnik. U Opatiji je bio sedam godina kao portir i pomoćnik u kućnim poslovima, pa na Otoku Gospe od Milosti u Crnoj Gori još tri godine. U zajednicu za stare i bolesne na Fratrovcu premješten je 2008. godine i ondje ostao do smrti.

Iako se posljednjih godina života morao nositi s raznim zdravstvenim problemima i staračkim boljkama, brat Ivan – ili brat Roso, kako su ga subraća od milja zvali – činio je to strpljivo i vedro, a njegovo redovničko poslanje da moli za Crkvu i Družbu bilo je ispunjeno osjećajem zahvalnosti. Zapisao je: „Služio sam Bogu i svojoj subraći i tako ostvarivao plan Božji koji sam otkrivao preko svojih poglavara, koje sam uvijek slušao vjerujući da mi sam Bog preko njih govori što trebam raditi i kamo trebam ići. Najviše vremena u Družbi Isusovoj proveo sam kao kuhar, a radio sam i ostale dužnosti koje su mi bile povjerene. (…)  Zahvalan sam Bogu što me pozvao da kao časni brat pomoćnik provedem svoj život u Družbi Isusovoj. Sada se molim i žrtvujem za Crkvu i Družbu i iščekujem poziv svoga Stvoritelja da me pozove u svoj dom, koji je i moj dom, jer kao dijete Božje vjerujem da će me dobri Bog primiti u svoje Kraljevstvo za koje sam ovdje na zemlji radio i žrtvovao se.“