Zahvaljujem našem Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na inicijativi i organizaciji znanstvenoga teološkog simpozija „Život i djelo kardinala Franje Kuharića“.

Imao sam privilegij da sam pet godina (1997. – 2002.) živio u Kardinalovoj blizini, u zajedništvu s njime u Nadbiskupskom dvoru. Osim redovitog zajedništva za stolom, izuzev dana kad sam bio po službi odsutan, tu su bili i drugi susreti i razgovori, međusobni ili u širem kugu. A nakon njegove smrti, želim vam povjeriti, da mi je toliko puta iz srca provrela misao: o da je naš Kardinal sada tu, jer to pitati i o tome razgovarati, mogao bih samo s njim.

Što vrijeme odmiče sve više dolaze do izražaja vrline koje rese toga našega Pastira i koje treba dublje razmatrati, posežući za Kardinalovim riječima izgovorenim u homilijama, raznim nagovorima i govorima.

Kao Crkva i nadbiskupijska obitelj, sjećamo se njegove dobrote proizišle iz vjernosti Kristu i Crkvi te njegove usmjerenosti prema vječnosti. Ostao je živjeti njegov mir i nutarnja radost, njegove poruke o oblikovanju savjesti, o kršćanskom mirotvorstvu građenom na Božjoj ljubavi i na dostojanstvu čovjeka, o početku ljudskoga života u začeću i o potrebi da se, uza sve složenosti, taj život zaštiti.

Kardinal Kuharić imao je istančan smisao za pravdu. Njegova nas baština trajno opominje, naglašavajući važnost savjesnosti, poštenja i ulaganja u dobro zajednice. Povijest će ga lako pamtiti kao promicatelja istine i branitelja pravde. Hrvatski ga narod prepoznaje kao čuvara hrvatske nade i kao uporište nacionalnog jedinstva. Postoji puno razloga zbog kojih je kardinal Kuharić smatran braniteljem prava hrvatskoga naroda. On ostaje živjeti u spomenu kao zaslužnik za slobodu hrvatske domovine. A u svjetlu vjere prepoznajemo ga kao ogledalo Božjega milosrđa i ljubavi.

Stoga je potrebno češće posegnuti i sustavno proučavati baštinu kardinala Kuharića. I ona se nalazi pod prijetnjom da ju se površno i selektivno predstavlja. Iz te površnosti nastaju poruke oblikovane određenim interesima. Potrebno je pročitati, čuti, što je govorio, za što se zalagao, na kakve je zaprjeke nalazio taj Božji čovjek. A bilo bi interesantno i vidjeti tko je, što i kako pisao, govorio; kako su neki mijenjali mišljenja i stavove; kako su osporavali Kardinalovu službu i nastojanja, možda isti oni koji ga danas hvale, jer nije više uputno biti na suprotnoj strani.

U konačnici i na primjeru kardinala Kuharića, a što vrijedi i za blaženog Alojzija Stepinca i za sv. Ivana Pavla II., potvrđuje se pravilo o svetima koje kaže da se svece za života na zemlji proganja, a nakon smrti ih se hvali. Ali Kardinalove riječi i djela ostaju, upravo kao i njegovi stavovi i upozorenja.

Zahvalni smo Božjoj providnosti i potvrđujem da traje i raste vjernička i molitvena povezanost sa slugom Božjim kardinalom Franjom Kuharićem. Nadam se da će i ovaj znanstveno-teološki Simpozij biti koristan doprinos za rasvjetljavanje kršćanskih krijeposti u životu nadbiskupa Franje Kuharića. Želim da se još intenzivnije prikupljaju svjedočanstva i učini što je potrebno u kanonskom procesu. Da bi se ubrzao taj posao, biti će onaj koji je za to zaduženi oslobođen drugih zadataka.

Zazivam Božji blagoslov na Simpozij!