Prihvatimo izazov odgoja

Životni put sv. Vida zorno nam pokazuje svu problematiku odgoja u tadašnjem i u današnjem vremenu

“Mi smo krivi da su podcijenjeni duh i duša čovjeka. Mi moramo čovjeka ponovno uspostaviti u njegovu izvornom liku; mi moramo postati svjesni njegove opasne veličine i njegovih beskonačnih mogućnosti.” (A. J. Heschel)

Poštovanoj braći svećenicima i osobama posvećenog života, katoličkim obiteljima i vjernicima laicima naše Riječke nadbiskupije i svim ljudima dobre volje!

Svake godine izabirem ponešto za naše zajedničko razmišljanje u povodu proslave Sv. Vida. Nastojim da to bude aktualno, ali i inspirirano životom našeg nebeskog zaštitnika. Jedna od takvih tema svakako je odgoj, na koji ove godine želim usmjeriti vašu pozornost. Kao polazište i putokaz mogu nam poslužiti riječi iz propovijedi pape Ivana Pavla II. na Delti u Rijeci 8. lipnja 2003. Obraćajući se kršćanskim obiteljima, Sveti je Otac tada, između ostaloga, rekao: “Na vama je da na sebe preuzmete odgovornost ljudskog i kršćanskog odgoja svoje djece, koristeći se također pomoći odgojnih stručnjaka te ozbiljnih i dobro pripravljenih vjeroučitelja. Ovdje se, u gradu Rijeci, kao zaštitnik štuje sveti Vid, mladić, koji se nije ustručavao položiti vlastiti život kako bi očuvao svoju vjernost Kristu u kojoj su ga bili odgojili njegovi sveti odgojitelji Modesto i Krescencija. I vi, poput njih, pomažite svojoj djeci da idu u susret Isusu, kako bi ga bolje upoznala i slijedila posred kušnji kojima su izložena na putu što vodi k pravoj radosti. Ne umarajte se u ispunjenju svoje roditeljske službe, ponavljajući pri tome zaziv, što ga Riječani već sedam stoljeća s pouzdanjem upravljaju čudotvornom križu štovanom u riječkoj prvostolnici: ‘Pomogao nam sveti Križ svetog Vida!'”

Problem odgoja u svjetlu životne drame sv. Vida

Životni put sv. Vida zorno nam pokazuje svu problematiku odgoja u tadašnjem i u današnjem vremenu. Mladi dječak Vid imao je autoritarnog oca koji je silom želio sinu nametnuti svoja uvjerenja i životna opredjeljenja. Istovremeno je i državna vlast autoritetom sile željela dječaka privoljeti na prihvaćanje “državne religije”, ujedinjujući se u tome s autoritarnim ocem. Što su u tom smislu poduzimale jedna i druga strana da bi pridobile mladog Vida za svoja vjerovanja i shvaćanja, zabilježeno je u legendarnom Vidovu životopisu.
No, tada je bio običaj da bogate obitelji uzimaju posebne odgojitelje za svoju djecu. To je učinio i Vidov otac koji je odgajanje svojega sina povjerio bračnom paru Modestu i Krescenciji. Oni su dječaka prihvatili s puno ljubavi nastojeći mu u srce usaditi ono u što su sami vjerovali i za što su živjeli, ali bez prisile, uz potpuno poštovanje njegove slobode. Potaknut njihovim riječima, ali još više njihovim primjerom, mladi je Vid postao oduševljeni Isusov učenik i sljedbenik, i to unatoč svojoj mladosti. Ni obitelj ni država, tj. okruženje u kojem je živio, nisu ga uspjeli spriječiti da ostvari ideale kršćanstva koje je upoznao.
Lako je uvidjeti da je mnogo toga što se mladom Vidu dogodilo aktualno i danas. Prije svega, da se odgajati ne smije snagom sile i golog autoriteta, jer se takvim odgojem ništa ne postiže, a sve se može upropastiti. Zatim, da se svaki istinski odgoj mora događati u ozračju prihvaćenosti, ljubavi i slobode, kao i to da se odgajati treba za prihvaćanje i usvajanje istinskih vrjednota, a ne za “klanjanje idolima”. Konačno, da odgojitelj odgaja poglavito primjerom vlastitog života, a ne samo riječima i podukama.
Vidov slučaj upozorava i na trajnu napetost između odgojnih čimbenika, a to su obitelj, škola i javna vlast. Od te napetosti, koja nerijetko prelazi u sukob, uvijek najveću štetu imaju djeca i mladi, koji uglavnom završavaju slično kao i mladi Vid, upropaštena života. Nekad zakaže jedan odgojni čimbenik, nekada dva, kao kod mladog Vida, a ponekad i sva tri, što se, izgleda, upravo danas događa.

Zakazivanje suvremene obitelji u izvršavanju odgojne zadaće

U slučaju sv. Vida zakazala je prije svega njegova obitelj u ispunjenju svoje odgojne zadaće. Takvog je zakazivanja obitelji bilo uvijek, a u naše vrijeme možda više nego ikad ranije. Smatra se da roditelji u izvršavanju svoje odgojne zadaće mogu pogriješiti ili prevelikom strogošću ili prevelikom popustljivošću.
Roditelji koji pribjegavaju prevelikoj strogosti, a među takvima je bio i Vidov otac, služe se silom i snagom svojega autoriteta da bi djeci nametnuli svoju volju, oduzimajući im pritom potpuno njihovu autonomiju. Odlučujući u ime svoje djece, umjesto da im pomognu u njihovom samostalnom donošenju svojih odluka, takvi roditelji pokazuju da nisu sposobni svoju djecu čuti, razumjeti i s njima argumentirano razgovarati, da se zapravo boje njihove zrelosti i samostalnosti. Time oni u stvari odustaju od odgoja ili imaju posve pogrješno shvaćanje o njemu smatrajući ga nekom vrstom treninga ili dresure.
Ipak se danas takve roditelje sve rjeđe susreće, dok je sve češća pojava popustljivih roditelja koji od odgoja svoje djece odustaju zbog nesigurnosti i straha. Oni, nesposobni za samostalno djelovanje, traže pomoć kod psihologa i pedagoga, kojima na kraju s olakšanjem prepuštaju odgoj svoje djece. Na tu je pojavu već prije nekoliko desetljeća upozorio Abraham J. Heschel (usp. njegovu knjigu Nezajamčena sloboda) sljedećim riječima: “Mi, odrasli, prenijeli smo svoju moralnu odgovornost na školu, socijalne ustanove ili javne zavode. Mi imamo vremena za hobije, za gledanje bejzbola, ali nemamo vremena priskočiti u pomoć potrebnome, pomoći bolesniku, družiti se s osamljenim, biti vođe svoje djece… Značajno je to što biblijska zapovijed ne kaže da mi moramo odrediti učitelja za pouku svoje djece. Biblijska zapovijed glasi da otac treba biti učitelj. Školski je odgoj samo nadomjestak. Problem nije samo u nedostatku učitelja; problem je nedostatak roditelja.”
Dakako, ne smijemo smetnuti s uma činjenicu da se obitelj danas stubokom promijenila i da nije više, u mjeri u kojoj je nekada bila, jedina odgojna ustanova. Danas postoje mnogi odgojni subjekti, a obitelj je samo jedan od njih. Sjetimo se, primjera radi, koliko snažan utjecaj na djecu i mlade imaju danas sredstva masovne komunikacije, na što je i papa Benedikt XVI. posebno upozorio u svojoj ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. No, unatoč tome, teško je ne vidjeti da je obitelj i danas primarni prostor u kojemu dijete stječe iskustvo ljubavi doživljavajući sebe, upravo preko roditeljske ljubavi, kao osobu koja zaslužuje radi sebe biti prihvaćena, ljubljena i cijenjena. Primjer roditelja ima i u promijenjenim okolnostima neosporan utjecaj na oblikovanje ličnosti djeteta i na njegovo životno usmjerenje. Nepobitno je također da je dijete u biti raspoloženo prihvatiti mišljenje i savjet roditelja i dati im prednost pred svakim drugim. Neki čak smatraju da to vrijedi ne samo u dječjoj dobi, u uvjetima ovisnosti, nego u određenoj mjeri i u kasnijim životnim razdobljima u kojima se dijete i kad je već odraslo ne ustručava od svojih roditelja tražiti pomoć i prihvatiti njihov nepristran savjet.
Sve to govori o važnosti, ali i o mogućnosti obiteljskog odgoja i u današnjim prilikama. Zbog toga obitelji treba pružiti svu potrebnu pomoć i podršku, kako bi ona mogla što uspješnije ostvarivati svoju odgojnu zadaću. Budući da je ona i danas prvi i najbolji odgojni čimbenik, ono što se u nju ulaže, višestruko se vraća. Kamo sreće kad bismo svi toga bili svjesniji, a posebno mjerodavni u našem društvu.
Ipak valja istaknuti i to da roditelji mogu izvršiti svoju odgojnu ulogu u pravom smislu samo ako svojoj djeci predstavljaju životni model koji zaslužuje poštovanje i nasljedovanje. U svezi s tim citirat ću opet Heschela koji je izvrsno uočio: “Problem pred kojim stojimo, problem pred kojim stojim ja kao otac, glasi: Zašto bi me moje dijete trebalo poštivati? Poštivanje roditelja predstavlja izvorni oblik poštivanja, roditelji su utjelovljenje tajne postanka čovjeka. Odbacivanje roditelja znači odbacivanje tajne. Samo čovjek koji živi u skladu s tajnom ljudske egzistencije, može u djetetu izazvati osjećaj poštovanja. Glavni su problem, dakle, roditelji, a ne djeca.”

Odgojna uloga škole

Drugi vatikanski sabor ističe da od svih odgojnih sredstava posebnu važnost ima škola: “Ona snagom svoje misije neumorno ide za tim da izgrađuje intelektualne sposobnosti, razvija pravilno rasuđivanje, uvodi u kulturnu baštinu koja je primljena od prošlih generacija, razvija smisao za vrjednote i sprema za profesionalni život” (GE 5). Pitanje je u kojoj je mjeri ovaj idealni opis škole ostvaren u nas i u svijetu.
Da je škola u krizi, to nikome ne treba dokazivati. O tome najbolje svjedoči njezino neprestano reformiranje. No, to reformiranje ne obuhvaća jednakomjerno sve aspekte škole koje je nabrojio Drugi vatikanski sabor. Poglavito se ističe i naglašava važnost škole kao sredstva prenošenja i stvaranja novih znanja i njegovih primjena, po čemu ona postaje jedan od glavnih čimbenika izgradnje modernog društva znanja. Ali, daje li se pritom jednaka važnost odgoju za odgovornu upotrebu znanja, što je od životnog značenja za čovječanstvo ne samo u budućnosti nego već danas? Upozoravajući na životnu važnost tog pitanja, Hans Jonas (usp. njegovu knjigu Princip odgovornost) istaknuo je da čovjek danas u odnosu na prirodu više ne smije sve što može, misleći poglavito na golemu moć koju je moderna znanost stavila čovjeku u ruke i kojom on prvi put u svojoj povijesti može uništiti uvjete svakog života na našem planetu. Takvom moći čovjek nikad dosada nije raspolagao, što ga danas stavlja pred posebno težak problem kako se njome odgovorno služiti.
Heschel također upozorava na taj problem kada piše: “Danas izvor opasnosti nije okrutnost životinje (kao u vrijeme dok je čovjek živio u džungli, moja nap.), nego moć čovjeka. Stalna opasnost zahtijeva stalnu budnost. Nevolja je u tome što nam nedostaju obrambene snage u dubini, u dubini osobe svakog pojedinca.”
Upravo zato jer su posjedovali takvu obrambenu snagu u dubini svoje osobe, kršćanski su mučenici mogli ostati vjerni svojim životnim opredjeljenjima, plaćajući to i svojim životom. Bez te obrambene snage, čovjek nikad neće biti svoj, uvijek će biti tuđi. To znači da bi i škola u budućnosti trebala više pozornosti posvećivati upravo toj budnosti duha i dubinskoj obrambenoj snazi u čovjeku, a što se zapravo svodi na odgoj zrelih i odgovornih osoba. To zahtijeva da škola bude ne samo ustanova za stjecanje novih znanja nego i prostor odgoja za samodisciplinu kao temeljnu pretpostavku za odgovorno ponašanje u znanosti i za odgovornu upotrebu znanstvenih dostignuća.
Vjerojatno je prvi korak na tom putu redefiniranje samog pojma učenja. Danas se učenje prvenstveno shvaća kao način stjecanja upotrebljivih znanja. Mladog se čovjeka ne uči kako bi razumio prirodu i divio joj se nego je sve podređeno tome da nauči kako će je što bolje podvrgavati i koristiti. U tom smislu mlade se motivira na studij uvjeravajući ih da će im znanje donijeti uspjeh i karijeru, a time i lakši i ugodniji život. To znači da ih se potiče neka uče radi koristi, a ne da bi zadovoljili svoju glad za istinom i mudrošću.
Istini za volju, škola nikada nije djelovala u idealnim uvjetima. Uvijek je bilo tako da nije dobivala dostatnu pomoć ni od obitelji djece niti od šire zajednice, čak joj se nerijetko više odmagalo nego pomagalo. I sv. Modesto i Krescencija, učitelji mladog Vida, djelovali su u sličnim okolnostima, ali su usprkos tome, čak usprkos izričitom protivnom ponašanju obitelji, vlasti i cjelokupnog društvenog okružja, uspjeli svome učeniku u srce usaditi ne samo najviše znanje (a to su za kršćane Krist i njegova istina o čovjeku) nego ga i posve oduševiti za život prema tom znanju. Na tom i sličnim primjerima vidimo da su za školu među mnogim uvjetima ipak najvažniji dobri i kvalitetni učitelji, koji će svojim učenicima biti životni uzori. Takvi učitelji neće učenicima posredovati samo korisna znanja i pomagati im u njihovoj primjeni nego će ih odgajati i za divljenje usađujući u njih osjećaj za poštivanje i smisao za sveto, odnosno poučavajući ih ne samo znanju i umijeću nego i mudrosti koja čovjeka oslobađa egoističke zaokupljenosti samim sobom.
Dok se ne uzdignemo do takvog shvaćanja učenja, učitelja i škole, s pravom ćemo biti zabrinuti kako će svijetom upravljati naraštaj u kojem je ugušen osjećaj za tajnu i smisao za divljenje; naraštaj koji će poći u život s uvjerenjem da je svijet bez ostatka na dohvat naše spoznaje i naše volje, i kojemu će biti nepoznat svaka dublja samodisciplina i askeza. Zato, da bi se takva zabrinutost učinila bespredmetnom, svi smo pozvani – dakako, mi kršćani u prvom redu – na pomaganje školi da svoju ulogu ne svede samo na prenošenje tehničkih znanja i umijeća, na informiranje o činjenicama, nego da kao svoju zadaću prepozna i posredovanje cjelovitog gledanja na svijet i čovjeka, što uključuje ne samo činjenice nego i vrijednosti, ne samo ono što jest nego i ono što bi trebalo biti, i ne samo ono što se zna i može znati nego i ono što će uvijek ostati nedokučivom tajnom pred kojom se čovjek treba pokloniti priznajući svoju malenost i nedostatnost.

Država pred izazovom odgoja

Sv. je Vid živio u državi koja nije bila svjetonazorski neutralna i ta ga je država ubila kad joj se nije htio pokoriti. Donedavna smo i sami živjeli u takvoj državi koja je imala svoj credo i svjetonazor obvezan za sva područja društvenog života, uključujući i odgoj. Tko to nije prihvaćao, izlagao se velikim neprilikama.
Nakon demokratskih promjena živimo u svjetonazorski neutralnoj državi koja poštuje pluralizam mišljenja i vjerovanja svojih državljana. Ona se kao takva, u usporedbi sa svjetonazorski opredijeljenom državom, nalazi u puno delikatnijoj poziciji s obzirom na odgoj i sklona je posve se iz njega povući, odnosno svoju odgojnu ulogu svesti samo na osiguranje materijalnih i pravnih okvira za njegovo funkcioniranje. U svezi s time postavlja se, naravno, pitanje je li takav stav opravdan ili bi svjetonazorski neutralna javna vlast ipak mogla i trebala imati neku ulogu u odgoju koja nadilazi čisto materijalne i pravne okvire?
U traženju odgovora na to pitanje treba poći od činjenice na koju mnogi upozoravaju, naime da liberalne demokracije proživljavaju stanovitu krizu vrjednota zbog toga što se njihovi građani ne mogu usuglasiti s obzirom na temeljne vrijednosti i načela, a to što su te vrijednosti i načela ipak prisutni i što djeluju, treba zahvaliti još uvijek živoj religioznoj prošlosti koja djeluje u sadašnjosti. U tom je smislu A. de Tocqueville već prije sto pedeset godina tvrdio da američka demokracija može imati budućnost samo ako ostane vjerna svojim temeljnim etičkim uvjerenjima koja joj dotječu iz tradicije religiozne vjere.
Nema sumnje da i suvremena svjetonazorski neutralna država može puno doprinijeti odgojnom procesu upravo brinući se za nacionalnu baštinu i sve one vrijednosti koje smo iz nje naslijedili i koje kao žive sile djeluju još i danas. Promicanje domoljublja i rodoljublja i svih vrijednosti koje su povezane s nacionalnim identitetom i duhovnom tradicijom naroda ne protivi se vrijednosnoj neutralnosti države, kao što se toj neutralnosti ne može niti smije protiviti državno zauzimanje za osnovna ljudska i građanska prava proklamirana u raznim međunarodnim deklaracijama i rezolucijama, ili zaštita onih prava koja nisu službeno proglašena, ali čine sastavni dio osobne svojine svakog čovjeka, poput prava koja se odnose na početak, razvoj i kraj ljudskog života te onih koja jamče slobodu savjesti, obiteljske vrijednosti i vjerske slobode. Štiteći i promičući takva prava i vrijednosti, država ne djeluje protiv svoje vrijednosne neutralnosti, a ipak znatno pomaže odgoj i sveukupnu nutarnju društvenu koheziju. U tom smislu i Drugi vatikanski sabor, uz naglašavanje supsidijarne uloge države u odgoju, tvrdi da ona, u sklopu svoje brige za vremenito dobro, ima “zadatak na različite načine promicati odgoj mladeži” (GE 3).
Naravno, takvu će odgojnu ulogu država to lakše i uspješnije izvršavati ako bude u tom smislu poticana i pomagana od raznih sastavnica pluralnog društva kojemu bi, unatoč svjetonazorskom pluralizmu, trebalo biti stalo do autentičnog odgoja, a u svezi s time i do očuvanja i promicanja baštinjenih vrijednosti kao uporišnih točaka osobnog i zajedničkog identiteta. Većinu je tih vrijednosti tijekom vjekova oblikovalo kršćanstvo koje su mnogi kršćanski mučenici i na našim prostorima posvjedočili svojom krvlju. Ta činjenica nas kršćane obvezuje na poseban način.

Sinovi i kćeri Crkve pred zadaćom odgoja

Sve dosad rečeno upućeno je svim ljudima dobre volje, a na poseban način sinovima i kćerima Crkve, tj. kršćanskim roditeljima, svećenicima, Bogu posvećenim osobama, vjeroučiteljima i svim vjernicima laicima, koji su u ime vjere, ali i općeljudske svijesti, dužni promicati cjeloviti odgoj čovjeka. Stoga u ovoj prigodi podsjećam na prvom mjestu kršćanske roditelje na ono što je njima, ali i svima uključenima u odgoj, poručio sluga Božji Ivan Pavao II.: “Roditelji su prvi i glavni odgojitelji vlastite djece i na tom području imaju temeljnu ovlast: oni su odgojitelji zato što su roditelji. Svoje odgojno poslanje oni dijele s drugim osobama i ustanovama, kao što su Crkva i država; no, to se uvijek mora događati ispravnom primjenom načela supsidijarnosti… Supsidijarnost tako dopunja očinsku i majčinsku ljubav potvrđujući im temeljni značaj, jer svaki drugi sudionik u odgojnom postupku može samo djelovati u ime roditelja i s njihovim pristankom i, u stanovitoj mjeri, po njihovoj ovlasti” (Pismo obiteljima pape Ivana Pavla II.). Roditelji, prema Papi, rađanjem surađuju u Božjem stvoriteljskom djelu, a odgajanjem djece postaju sudionicima njegove božanske pedagogije. Štoviše, on naglašava da po Kristu i njegovu spasiteljskom djelu “svaki odgoj u obitelji i izvan nje biva uključen u spasonosne razmjere božanske pedagogije”.
Naravno, od teške, ali prevažne zadaće odgajanja ne smiju bježati ni svećenici. Pastirska je služba neotuđivi dio poslanja što ga je svećenik primio svetim redom, a odgajanje u vjeri bitna je sastavnica tog poslanja. Svećenik, doduše, može i mora dio svojih odgovornosti i obveza delegirati na vjeroučitelje i druge pastoralne suradnike, ali nikad to ne smije činiti tako da se posve isključi i povuče iz onoga što je drugima povjerio. On uvijek mora biti nazočan kao vođa i koordinator.
Na sličan se način sa zadaćom odgoja moraju suočavati i Bogu posvećene osobe. Nikakve ih poteškoće ne bi u tome trebale obeshrabriti, naprotiv, one bi ih trebale dodatno motivirati. Poteškoće “pozivaju na rasuđivanje i stav trajne obnove. Duh Sveti nas, k tome, vodi prema ponovnom otkrivanju karizme, korijena i načina naše prisutnosti u svijetu školstva, usredotočujući se na bitno: prvenstvo svjedočenja Krista siromašnog, poniznog i čistog; prvenstvo osobe i odnosa utemeljenih na ljubavi; traženje istine; sintezu vjere, života i kulture i ispravnu ponudu vizije čovjeka u kojoj se poštuje Božji naum”, kaže se u dokumentu Posvećene osobe i njihovo poslanje u školi Kongregacije za katolički odgoj.
A kad je riječ o odgojnoj zadaći vjeroučitelja, spomenut ću samo vrlo važne riječi koje je Ivan Pavao II. 4. listopada 1998. izrekao u Solinu: “Kateheza ili školski sat vjeronauka trebaju biti prigoda za svjedočenje, koje će između vjeroučitelja-nastavnika i učenika uspostaviti pravu i duboku povezanost sposobnu hraniti vjeru.”
Crkva je oduvijek odgoju posvećivala veliku pozornost, gledajući u njemu djelo usmjereno na vremenito dobro i vječno spasenja čovjeka. U tu je svrhu ona osnivala škole i druge odgojne ustanove, ali je ujedno poticala učitelje vjernike da i u ustanovama koje nisu crkvene u odgoj i obrazovanje unose svjetlo i kvasac evanđelja. To je i danas zadatak svih članova Crkve.

Poticaji

Na kraju želim posebno naglasiti važnost vrijednosne vizije za odgoj, koja je usko povezana sa slikom o čovjeku prema kojoj se odgoj usmjeruje. Oko te jedinstvene vizije odgoja i čovjeka danas se, za razliku od nekih prijašnjih vremena, gotovo nemoguće usuglasiti. To najviše otežava odgojni rad, ali ujedno od svih u društvu zahtijeva povećanu dozu strpljivosti i tolerancije.
Ne možemo također dosta istaknuti kako je odgajanje novih naraštaja do pune ljudske zrelosti nešto najljepše i najuzvišenije što možemo činiti. A zrela i odgovorna osoba najvažnija je zadaća odgoja. Do tog se cilja poglavito dolazi moralnim odgojem. Odgoj za razlikovanje dobra i zla, odnosno za rast u moralnom dobru usavršava ne samo neki aspekt čovjeka kao osobe nego osobu samu čini boljom. Bez moralnog odgoja mogu se stvarati specijalisti, a s moralnim odgojem specijalisti koji će biti ujedno izgrađene i odgovorne ljudske osobe.
Nama su kršćanima dodatni poticaj za odgojni rad i Kristove riječi: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 40). Neosporno je, naime, da su djeca i mladi također među tim malenima s kojima se sam naš Gospodin poistovjećuje i koji su potrebni svake naše pomoći.
Uzvišeni i sveti ljudski i kršćanski poziv na odgajanje novog čovjeka možemo ostvarivati neposredno, odgajajući svoju djecu i svoje učenike, ali i posredno, pomažući u društvu stvoriti povoljno odgojno ozračje. Mi kršćani imamo također svetu zadaću koja je kruna svakog odgoja – dovesti djecu i mlade Kristu koji nam poručuje: “Pustite dječicu neka dolaze k meni, ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje!” (Mk 10, 143).
Sv. Modesto i Krescencija, odgojitelji mladog dječaka Vida, mogu nam u odgoju mladog čovjeka za Krista i za svaku ljudsku vrlinu biti divan uzor. Njima i njihovu učeniku sv. Vidu povjeravam svu našu djecu i mlade, sve naše roditelje i učitelje, sve škole i odgojne ustanove. Neka oni svojim zagovorom pomognu da naša djeca i mladi rastu u ozračju ljubavi i razumijevanja, vođena i ohrabrivana na putu do istine i vjere koliko našim riječima toliko i još više primjerima našeg autentičnog ljudskog i kršćanskog života.

S poštovanjem i pozdravom u Kristu

+Ivan Devčić, riječki nadbiskup metroplit