1. Pripremiti praktični priručnik s mjerama koje bi vlasti trebale poduzeti kada se pojavi slučaj nasilja.
2. Okupiti strukture za slušanje, sastavljene od stručnih i učenih osoba, u kojima će se provoditi prvo razlučivanje slučajeve navodnih žrtava.
3. Uspostaviti kriterije za izravno uključivanje ordinarija ili redovničkog poglavara/ice.
4. Provoditi zajedničke procedure za ispitivanje optužbi, zaštitu žrtava i pravo optuženih na obranu.
5. Obavijestiti građanske i i više crkvene vlasti, sukladno civilnim i crkvenim uredbama.
6. Periodično obnavljati protokole i uredbe, s ciljem očuvanja zaštićenog okružja za maloljetnike u svim pastoralnim strukturama. Ti protokoli i uredbe moraju biti utemeljeni na integriranim načelima pravde i milosrđa, kako bi djelovanje Crkve i na ovome polju bilo u skladu s njezinim poslanjem.
7. Uspostaviti posebne protokole za istraživanje optužbi protiv biskupâ.
8. Pratiti, štititi i liječiti žrtve, nudeći im svu potrebnu potporu do potpunog oporavka.
9. Povećati svijest o uzrocima i posljedicama spolnog zlostavljanja kroz inicijative koje će se organizirati u sklopu trajne formacije biskupâ, redovničkih poglavara, klerikâ i pastoralnih djelatnika.
10. Osmisliti nove oblike pastoralne skrbi za zajednice ranjene zlostavljanjima te pokorničke i prakse rehabilitacije za počinitelje.
11. Osnažiti suradnju sa svim ljudima dobre volje i djelatnicima masovnih medija, kako bi se prepoznavalo i odvojilo stvarne slučajeve zlostavljanja od lažnih te lažne optužbe, glasine i ocrnjivanja (usp. Govor Rimskoj kuriji, 21. prosinca 2018.).
12. Podići minimalnu dob za ženidbu na 16 godina
13. Uspostaviti pravila koja reguliraju i podupiru sudjelovanje stručnjakâ laikâ u istragama i različitim stupnjevima procjene u kanonskim postupcima koji se tiču spolnog nasilja ili zloporabe moći.

14. Pravo na obranu: načelo prirodnoga i kanonskog prava o pretpostavki nevinosti mora se također čuvati sve dok ne bude dokazana krivnja. Zato je nužno ne dopustiti objavljivanje popisa optuženih čak ni u biskupijama, prije preliminarne istrage i konačne presude.
15. Obdržavati tradicionalno načelo razmjernosti kazne počinjenom zlodjelu i odlučiti da svećenici i biskupi proglašeni krivima zbog spolnog zlostavljanja moraju napustiti javnu službu.
16. Uvesti pravila koja se tiču sjemeništaraca i kandidata za svećeništvo ili posvećeni život. Osigurati da im programi početne i trajne formacije pomažu u razvoju njihove ljudske, duhovne i psihičke te spolne zrelosti, kao i njihovih međusobnih odnosa i ponašanja.
17. Osigurati da psihološku procjenu kandidata za svećeništvo i posvećeni život provode kvalificirani i provjereni stručnjaci.
18. Uspostaviti pravila kojima se uređuje prijelaz sjemeništaraca ili redovničkih kandidata iz jednog sjemeništa u drugo, kao i svećenika ili redovnika/redovnice iz jedne biskupije ili družbe u drugu.
19. Stvoriti obavezna pravila ponašanja za sve svećenike, redovnike/redovnice, pomoćno osoblje i volontere kako bi se postavilo odgovarajuće granice u osobnim odnosima. Posebno treba odrediti nužne uvjete za osoblje i volontere i provjeriti jesu li eventualno u prošlosti počinili kakvo kažnjivo djelo.
20. Predstaviti sve informacije i činjenice o opasnostima zlostavljanja i njihovim učincima te kako prepoznati znakove zlostavljanja i kako prijaviti sumnju na spolno zlostavljanje. Sve se mora činiti u suradnji s roditeljima, učiteljima, stručnjacima i građanskim vlastima.
21. Tamo gdje to još nije učinjeno, treba uspostaviti tijelo lako dostupno žrtvama koje bi htjele prijaviti eventualno zlodjelo. To tijelo bi trebalo imati određenu autonomiju s obzirom na mjesne crkvene vlasti. Ono bi, također, trebalo uključivati stručnjake (klerike i laike) koji će znati izraziti pažnju i skrb Crkve prema onima koji se, na tome području smatraju povrijeđenima nepriličnim pristupom od strane klerikâ.