Pontifikalno euharistijsko slavlje predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić, a uz starog i novog rektora te katedralnog župnika don Marina Lučića i uz asistenciju trajnog đakona don Tomislava Sikavice, koncelebrirao je i gost iz Ukrajine kijevsko-žitomirski biskup Vitalii Kryvytskyi. Mons. Lučić je devetnaest godina služio u Parčevoj crkvi, a sada odlazi u mirovinu.

Primijetivši na početku mise tužna lica okupljenih, kako festanjula u njihovoj svečanoj ljetnoj odjeći tako i svečano obučenih trombunjera te i svih drugih vjernika koji su i ispred crkve pratili misu, biskup Uzinić je kazao kako razumije tu tugu i ozbiljna lica jer nije lako nakon 19 godina okrenuti stranicu. „Nije to lako bilo don Tomi koji je tražio da malo otpočine, nije to lako ni našem don Hrvoju koji uz svoju službu generalnog vikara preuzima i ovu službu koja je u ovome gradu poprilično značajna i ljudi je smatraju čašću. Nije lako ni vama koji ste se naviknuli biti tu i uvijek susretati Tomu, navikli ste se na njegov način propovijedanja Božje riječi i slikovitog približavanja Evanđelja koje vas je snažilo, ali i osposobljavalo da možete radosno i zauzeto nakon nedjeljnog slavlja kretati u svoj tjedan“, kazao je biskup. Dodao je i kako je zato malo tuge u srcima i ozbiljnosti na licima. Ali, uz svu tu opravdanu sjetu, tugu, nastavio je biskup, rekao bih da je ovo i dan za pravu radost jer uz to što jedan čovjek odlazi i to nas pomalo žalosti, drugi dolazi. Život se nastavlja, dolazi novi čovjek, mi smo tu da ga pozdravimo. „Dok don Tomi zahvaljujemo i želimo Božji blagoslov, nadam se da ćete, kao što ste surađivali s don Tomom i pomagali mu da kvalitetno vrši svoju službu, to tako činiti i s don Hrvojem“, rekao je mons. Uzinić. Bez obzira bili tu don Toma ili don Hrvoje, važno je uočiti da je tu Gospodin, „koji je don Tomu snažio svojim nadahnućima i svojom milošću i koji će, vjerujem, biti uz don Hrvoja u njegovu poslanju, ali želi biti i uz sve nas“, kazao je dubrovački biskup.

Govoreći u propovijedi o porukama misnih čitanja biskup Uzinić je na početku ispričao jednu rabinsku priču o čovjeku koju je zasadio voćnjak i trudio se oko njega, no ništa nije uspijevalo te ga je odlučio uništiti. Tada je vidio jedno stablo šipka sa sočnim plodom i odlučio poštedjeti cijeli voćnjak i dalje se truditi oko njega. U rabinskom tumačenju sočni šipak predstavlja izraelski narod kojeg je Bog izabrao i koji je preko njega odlučio spasiti sve ostale narode. U toj svojoj posebnosti otkrivali su ne samo posebnost i privilegiju nego i poslanje za sve druge narode svijeta. Slično je i promišljanje iz prvog misnog čitanja u kojem se Izraelci u Babilonskom sužanjstvu susreću s drugim narodima svijeta, nakon što su se oni formirali kao narod, te su počeli gledati druge na drugačiji način, ne samo kao one koji ih ugrožavaju i predstavljaju izazov zbog asimilacije njih samih nego su ih počeli gledati kao one koji također vrijede, kao one za koje se Bog također brine. I zato su svoje izabranje počeli gledati kao nešto što će drugima omogućiti da postanu, rječnikom iz priče, plodan šipak. „Bog nije Bog samo za jedan narod, za privilegirane nego je Bog Bog za sve ljude i narode i želi da se svi ljudi spase“, naglasio je biskup te dodao da iako je to tako bilo izgleda da Izraelci Isusovog vremena nisu bili sasvim takvi. To se vidi iz evanđeoskog ulomka. Ženu iz nežidovskog naroda, koja je vikala za Isusom da joj pomogne, Isus kao da ne primjećuje pa mu učenici skreću pozornost na nju. Isus je svojim tim ponašanjem želio iskarikirati taj loš stav u narodu, stav da su Izraelci izabrani da bi bili protiv drugih, da bi se sačuvali od njih, izdvojili i bili jedini spašeni, a svi drugi odbačeni. On ovdje poruku ne upućuje ženi nego učenicima, ali i nama danas, učeći da takav stav koji ne prihvaća i odbacuje druge nije prihvatljiv. Neki bibličari kažu da ovaj poziv učenika da joj udovolji jer viče nije poziv da stanu na stranu žene nego da je se riješe. Taj odnos koji na druge gleda kao da su manje vrijedni nije dobar. Taj stav je Isus iskarikirao da bi u razgovoru sa ženom pokazao kako je „i vjera onih drugih važna i vrijedna njegove pažnje“, i kako u njihovoj vjeri i u njima postoji potencijal na temelju kojeg se može doći do spasenja. Kako i oni koji su za njegov narod bili odbačeni, nazivani psima, mogu biti dionici Božjeg naroda, mogu biti uključeni, mogu biti spašeni.

Biskup je napomenuo kako se Isus za vrijeme svog života na zemlji nije imao prigode susretati u puno situacija s onima koji nisu pripadali njegovoj vjeri i narodu. Ali ove rijetke situacije žele poručiti Isusovim učenicima, ali i nama, „da nismo izuzeti, posebni, privilegirani da bismo bili protiv drugih nego da smo izuzeti, privilegirani kako bismo bili poslani drugima“. Biti Izraelac, biti član Božjeg naroda, kasnije Crkve, nas kršćana ne znači biti jedini spašen, ne gledati samo na sebe nego imati poziv i poslanje ići svima i ne isključiti nikoga. Te svojim autentičnim životom biti izazov drugima da bi oni u sebi otkrili potencijal, otkrili vjeru i u susretu s Isusom, u Crkvi i po Crkvi, mogli biti spašeni.

Ispričanu sliku o šipku koji je sočan i poseban, biskup je nadalje usporedio i s ovom crkvom Svetog Vlaha, koja je u Dubrovačkoj biskupiji na osobit način sočna i posebna. U njoj se ne okupljaju samo članovi jedne župne zajednice i teritorija, nego je ona mjesto susreta s Gospodinom gdje zajedništvo nalaze svi. Biskup je dodao kako je to zbog nekoliko razloga.

To je tako radi sv. Vlaha i njegove posebnosti, njegovog poslanja u okvirima ove biskupije, koji nikada nije isključivao nego je uvijek uključivao. „Sveti Vlaho koji ne pripada niti našem rodu niti narodu, koji dolazi negdje s istoka, pokazivao nam je i pokazuje, to je naša dubrovačka posebnost, kako svi ljudi vrijede i kako se za svakoga u slobodi i ljubavi treba pobrinuti“. Osim sv. Vlaha posebnost ove crkve je i ono što je u njoj kroz 19 godina radio i nudio don Toma „koji je uvijek u svom srcu i odnosu prema drugome imao pristup uključivanja, a ne isključivanja. Zato je ova crkva bila kroz tih 19 godina posebna i zato je mnogima od vas bilo posebno utočište“. Zahvaljujući njemu i njegovu načinu, ali i angažmanu svih, posebice festanjula koji su don Tomi uvijek bili desna ruka, biskup je kazao da je ova crkva u ovom Gradu bila onaj šipak iz priče, sočan i privlačan, koji nije bio protiv drugih nego je bio poticaj i za sve druge.

Jedan od načina susretanja Isusa je i susretanje njega jednih u drugima, te je biskup na kraju propovijedi to poželi svima, da, jer su poslani svima, uključuju sve.

U prigodnoj svečanosti na kraju mise festanjuli su se biranim riječima i uz simbolični dar, oprostili od rektora Lučića i poželjeli dobrodošlicu novom rektoru. S nekoliko riječi vjernicima su se obratili i don Toma i don Hrvoje. Nakon mise na skalinama sv. Vlaha napravljena je zajednička fotografija.

Uime Bratovštine festanjula govorio je kapetan Ivica Ljuban, koji je poželio dobrodošlicu novom mladom rektoru Katušiću koji postaje i duhovnik njihove bratovštine. Istaknuo je kako zborna crkva Sv. Vlaha, iako druga po hijerarhiji u biskupiji, nema slučajno centralno mjesto u Gradu, ali i srcima puka. „Ona je oduvijek bila mjesto molitve, zavjeta, nade i ufanja. Biti njezinim upraviteljem posebna je čast u ovoj biskupiji. Naslijediti pokojnog don Iva Bjelokosića i našeg don Tomu nije samo čast nego i odgovornost u čuvanju vrijednosti koje ova crkva predstavlja. Nadamo se da će don Hrvoje svojom mladošću i energijom nadoknaditi životno iskustvo svojih prethodnika. Mi, članovi Bratovštine sv. Vlaha, primamo don Hrvoja otvorenog srca i nudimo svesrdnu pomoć u očuvanju svega što ova crkva našeg Parca znači, a napose u organiziranju Feste sv. Vlaha“, kazao je kapetan Ljuban.

Vidljivo teško mu je bilo oprostiti se od don Tome. „Kako na dostojan način u nekoliko crta sažeti knjigu radnog vijeka koje je naš don Toma marljivo, skromno i uporno upisivao finim rukopisom 51 godinu, od toga posljednjih 19 godina kao rektor crkve Sv. Vlaha? Kako ne spomenuti djela koja su vidljiva sada ovdje oko nas, uključujući i ovu crkvu koja od tristogodišnjice njezine izgradnje sija novim sjajem, među ostalim, zahvaljujući njegovom nesebičnom zalaganju? Vrijedno se zalagao za očuvanje Feste našeg Parca, jedan je od zaslužnih za njezino uvrštenje u UNESCO-vu listu kulturne nematerijalne baštine. Našu bratovštinu učinio je boljom i prepoznatljivom u našoj dužnosti čuvara Feste“, spomenuo je samo neka don Tomina djela kapetan Ljuban i nastavio: „Don Toma je karizmatičan i skroman svećenik, izvrstan propovjednik, učitelj evanđeoskih vrednota, vjeran prijatelj i savjetnik. Dubrovnik ima svog nebeskog zaštitnika, svog Parca. Kažu da je sv. Vlaho jedini koji ima svoj grad, ali ima i svog posrednika i neumornog zagovornika, a Grad čovjeka i svećenika don Tomu. On je srce Feste i živo Vlahovo srce među svima nama vjernicima, mladima, starima, festanjulima, trombunjerima… Hvala mu što nam je vjeru i tradiciju prenosio i sačuvao. Gdje god je bio nije se bojao latiti posla kako bi se nešto popravilo, unaprijedilo ili sačuvao“.

Od dolaska don Toma je neumorno sijao Božju riječ, tumačio evanđelje na način razumljiv svakome, realistično, pristupačno, primjereno vremenu, kazao je festanjuo i posvjedočio: „Sa svake mise svi smo izlazili bogati, ispunjeni i radosni“. Naveo je i kada su prije 13 godina jedne velike dnevne novine spomenule kao jednog od najradije slušanih svećenika u Hrvatskoj, rekao je tada, skroman kao i uvijek, „da ne razumije zašto jer on misli da ima boljih i da on govori samo ono čemu je osvjedočen i u što vjeruje“. Njegove su riječi bile da je svećenikovo duboko orati, sijati pomno odabrano sjeme, a dragi Bog je onaj koji da da rodi. Sudeći po viđenome njegova je žetva bila dobra, primijetio je.

Govornik je citirao i misao iz jednog intervju u kojem je don Toma, uz četrdeset godina misništva, rekao da je čovjek stil, čovjek je i propovijed, najbolje su propovijedi spremane na koljenima. „Vjerujemo da je naš don Toma za nas puno klečao“, dodao je. Na kraju je pročitao i pjesmu posvećenu don Tomi, koju je za jednu prijašnju prigodu napisao dugogodišnji predsjednik bratovštine Antun Bašić. „Dragi naš don Toma, dobar ste boj bili, našu vjeru i zajedništvo i štovanje sv. Vlaha učvrstili, ali trku nijeste još završili. Imate Vi još force i srca i zato trku za štovanjem sv. Vlaha nastavljamo zajedno“, poručio je uime svih festanjula festanjuo Ljuban.

Festanjuli su za uspomenu don Tomi darovali srebrni kip sv. Vlaha s posvetom te zahvalnicu, koje su uručili predsjednik bratovštine kapetan Nikola Srabotnjak i počasni predsjednik Antun Bašić.

U svom obraćanju mons. Lučić se, u svom stilu, na početku našalio: „Gledajući ovoliko dupkom punu crkvu, znate li što bi vam Isus rekao? Rekao bi: Žao mi je naroda. Žao mi je da se mučite, ali takav je dan, vreo“. Razmišljajući o onome što reći na ovom rastanku, mons. Lučić je kazao kako mu je u tome pomogao dolazak jednog prijatelja iz Slavonije, odnosno asocijacija na pirove i glazbare koji imaju svoj način da kažu narodu kad završavaju. Zadnja pjesma uvijek glasi: Što smo znali, to smo otpjevali. „To i ja sad kažem vama: Što sam znao, to sam otpjevao u ovih 19 godina, da ne ponavljam ništa“, kazao je mons. Lučić. Zatim je izrazio zahvalnost svima s kojima je surađivao počevši od onih najmanjih i najvjernijih ministranata, sestrama milosrdnicama koje se brinu za crkvu, sviračima i zboru iz katedrale, čitačima, skupljačima milostinje, festanjulima i njihovim obiteljima, trombunjerima, gradskoj glazbi, kvartetu Sorkočević, redovničkim zajednicama u Gradu, institucijama vezanim za proslavu Feste, gradu i županiji, zatim Društvu prijatelja dubrovačke starine koje je materijalno puno učinilo za obnovu crkve, građevinskim poduzećima i njihovim ljudima, te svima koji s različitih strana dolaze na mise u crkvu Sv. Vlaha. „Iskreno zahvaljujem svima, koji su na bilo koji način nešto pridonijeli. Ako sam bilo što propustio, molim da mi se oprosti, jer čovjek je čovjek i uvijek nešto može pogriješiti i zaboraviti“, kazao je.

Potom se obratio novom rektoru: „Don Hrvoje dolazi za rektora Svetoga Vlaha. To je takva služba kakva je. Nema naroda na kugli zemaljskoj iz kojeg se nije neki čovjek tu našao i posjetio crkvu. Treba imati puno razumijevanja, puno strpljenja i žrtvovati puno vremena. Često su ljudi trebali vremena, a kad sam god žrtvovao to vrijeme nekome uvijek bi mi se stostruko vratilo. Zato bih Hrvoju poručio: Sveti Vlaho je čuvar našeg Grada, a ti si čuvar sv. Vlaha. Kad ti to bude u svijesti, kad ideš u crkvu i kad ideš iz crkve, da čuvaš onoga koji čuva ovaj grad, biskupiju i sve ljude u njoj, a on čuva tebe i sve nas, to će ti biti podrška, snaga i nagrada za sve što budeš u životu radio“.

Mons. Lučić je zahvalio biskupu što ga je pustio u mirovinu te svoje obraćanje završio riječima jednog svećenika, prilagođenim za ovu situaciju: „Kad dođem Gospodinu i bude me pitao: Don Toma, što si radio na zemlji?, ja ću reći: Gospodine Bože, volio sam ljude u crkvi Sv. Vlaha i to je sve“.

Novi rektor Katušić kazao je kako se iskreno pridružuje zahvalama don Tomi. Prisjetio se kako su njega i don Marina Lučića kao mlade koji su krenuli na put svećeništva don Toma i don Stanko pratili, duhovno pomagali, savjetovali i davali primjer kako svećenički život može biti privlačan.

„Što se tiče moje službe, to je velika odgovornost. I ako promatrate povijest Dubrovačke biskupije i popis rektora crkve, to je da se prestrašiš i rečeš onako iskreno, a ja to sada iskreno kažem: nisam dostojan. Kao što na misi kažemo. Ipak, Gospodin je taj koji nam daje djelovati i od svega onoga malog što mu mi dajemo, on čini velika djela. Na taj način ja pristupam ovoj službi“, kazao je rektor Katušić. Dodao je i kako on ne može festanjulima i drugim vjernicima zbog svojih godina biti poput oca i pratiti ih očinski te zaključio: „Ja vam mogu biti više poput sina, da možete vi biti netko tko će mene učiti upoznavati ovu crkvu, grad, iako sam ovdje rođen, i Festu. Don Toma mi je ostavio veliki zadatak da čuvam Svetog Vlaha, a ja vas pozivam da se u ovoj jednoj viziji Crkve u kojoj Crkva nisu samo papa, biskupi i svećenici nego smo to svi zajedno, i vjernici laici i posvećene osobe, da se zajedno slavimo u službu sv. Vlaha i onoga kojem je on služio, a to je naš Gospodin“.

Puno je dirljivih trenutaka bilo na ovom misnom slavlju, bilo je i suza i smjeha, i žalosti i radosti, kao i pljeska. Pljeska pozdrava, zahvalnosti, dobrodošlice. U trenucima kada su, zbog epidemioloških mjera, mnoge normalne geste izražavanja osjećaja morale izostati, kao da je sve zamijenio pljesak. Primjerice, kada je u trenutku nemogućnosti pružanja znaka mira na misi don Toma s oltara podigao ruke prema vjernicima u crkvi oni su to jedva dočekali i spontano iz srca uzvratili dugotrajnim pljeskom. Pljeskom mira.