„Osobe s mentalnim smetnjama, jedna su od najmanje vidljivih i istovremeno socijalno najugroženijih društvenih grupa u Srbiji. Posebno je težak položaj ljudi koji su još uvijek hospitalizirani u rezidencijalnim institucijama. U Srbiji ima pet Specijalnih bolnica za psihijatrijske bolesti u kojima još uvijek boravi veliki broj dugoročno hospitaliziranih pacijenata, jer nisu osigurani uvjeti za njegu u zajednici u procesu deinstitucionalizacije.

Potrebno je stvoriti zakonske uvjete za što kraće zadržavanje korisnika psihijatrijskih usluga u velikim psihijatrijskim bolnicama, kao i stvaranje odgovarajućih uvjeta za njegu i podršku ljudima s mentalnim poremećajima i njihovim porodicama za život izvan psihijatrijskih ustanova, u okruženju koje je što manje određeno njihovim mentalnim poremećajima.

Proces deinstitucionalizacije suočen je s mnogim problemima, prije svega s nedostatkom centara za mentalno zdravlje u lokalnim zajednicama koji bi brinuli o pacijentima nakon njihove hospitalizacije. Usto postoji lista ekonomskih i materijalnih problema, kao što su nedostatak osoblja, loši uvjeti smještaja, nedostatak medicinsko-tehničke opreme itd. Pored ovih, postoje i veliki socijalni problemi.

I nadalje postoji visoka razina stigme, izazvana godinama segregacije osoba s mentalnim poremećajima u rezidencijalnim ustanovama i njihovom potpunom izolacijom od društva. Uobičajene ideje da su osobe s mentalnim smetnjama nasilne, opasne i nesposobne za normalan život često proizlaze iz nedostatka informacija i neposrednih iskustava, kao i iz iskrivljene slike u medijima i filmovima.

Nedostaje koherentan sistem za sprečavanje stigme, obrazovanje i informiranje javnosti o mentalnom zdravlju. Kao što su izjavili neki članovi udruženja korisnika psihijatrijskih usluga, oni i dalje odbijaju pojaviti se u javnosti zbog straha od negativnih posljedica koje proizilaze iz otvorene prijave njihove bolesti. Pored toga, porodice i rođaci klijenata psihijatrijskih službi vrlo često trpe od stigme i njenih negativnih posljedica u smislu socijalne isključenosti i diskriminacije. Čest slučaj je da ljudi ostaju godinama u bolnicama jer nemaju gdje otići, obitelji su ih odbacile, prijatelji zaboravili, ekonomski su ugroženi…

Srbija je posljednjih godina činila važne napore da ispuni preduvjete za ulazak u standarde predviđene pretpristupnim sporazumima s EU. Kao potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, Srbija je priznala jednako pravo svih osoba s invaliditetom, kako fizičkim i senzornim, tako i mentalnim i intelektualnim, da žive samostalno i budu uključene u zajednicu. Srbija se obavezala spriječiti izolaciju ili segregaciju svih osoba s invaliditetom iz zajednice i osigurati im mogućnost izbora mjesta prebivališta i pristup širokom spektru usluga za pomoć u kući, stanovanju i drugim zajednicama, uključujući osobnu pomoć neophodnu za podržati život i uključivanje u zajednicu. Međutim, opći dojam je da nije postignut značajan napredak po tom pitanju i to je veliki izazov za naše društvo u cjelini. Potrebno je da svi uložimo mnogo više napora kako bi se uspješno sproveo proces deinstitucionalizacije”, ističe se u priopćenju Caritasa Srbije.