Nakon molitvenog uvoda okupljene, među kojima su bili brojni učitelji požeških škola, pozdravio je generalni vikar Požeške biskupije Josip Krpeljević, a potom je moderator tribine profesor hrvatskog jezika u požeškoj Katoličkoj gimnaziji Miroslav Paulić ukratko predstavio predavača.

Prof. Livazović istaknuo je kako se u teoriji i praksi odgoja nerijetko ističe kriza društva, vrijednosti, obitelji i pojedinca. Ustvrdio je da, unatoč činjenici da je ranjivost suvremene obitelji jedan od temeljnih uzročnika sveopće krize današnjeg čovjeka, obitelj kao vrelo i nositeljica života, i dalje ostaje prvi i najvažniji čimbenik odgoja. Stoga su reafirmacija odgoja, duhovnih, etičkih i odgojnih vrijednosti, zaštita djece i mladeži – najvažnije društveno-pedagoške zadaće danas, gotovo kao pedagoški imperativ, izvor i nagnuće, zaključio je predavač. Neophodna je sinergija različitih čimbenika u odgoju djece i mladih za odgovoran samostalni, obiteljski i društveni život što je trajna zadaća i briga svih prosocijalnih dijelova zajednice, jer o njihovoj učinkovitosti ovisi snaga, stabilnost i napredak ne samo obitelji, već i društva u cjelini. Takva komplementarnost spoznajnog i vrijednosnog, podloga je i pokretačka snaga ostvarivanju ravnoteže smislenog te ispunjenog života.

Pedagog prof. Livazović govorio je o problematici „nemjerljivosti znanja“ u nastojanjima standardizacije obrazovnih postignuća s ciljem optimizacije školskih kurikuluma, napomenuvši pitom da postoji mnogo aspekata odgoja i obrazovanja: socijalne, emocionalne, epistemološke, političke, religiozne, kulturološke i ekonomske prirode, koji se ne mogu kvanitificirati pozitivističkim mjerilima. Upitavši nazočne »vodi li takav kvantitativni pristup odgoju i obrazovanju marginalizaciji tradicionalne odgojnosti nastave i pedagoške trihotomije odgoja ‘glave, srca i ruku’, ili tek zadovoljava potrebe suvremenog društva?«, naglasio je kako umjesto sinergije pedagoške i funkcionalističke ideje obrazovanja, danas iznova dvojimo ne treba li škola čovjeka prije svega odgajati za interakciju s drugim ljudima, za obitelj, kulturan život i zajednicu, umjesto dominacije zahtjeva profita i radnog mjesta?

Želeći istaknuti važnost duhovne dimenzije u obrazovanju i kvaliteti odgoja, prof. Livazović iznio je rezultate određenih istraživanja koja pokazuju da duhovnost djeci i mladima pruža dodanu vrijednost i poticaj kojim se učinkovitije odupiru kušnjama svakodnevice, te da njihova religioznost pozitivno utječe na njihova akademska i druga životna postignuća.

Religiozni pojedinci imaju stabilnije obiteljske odnose, te su kao roditelji uključeniji u život vlastite djece.

Pitamo se stoga kako duhovnost u odgoju promiče ljudska uvjerenja, stavove i vrijednosti koji vode svjesnijem i skladnijem životu sa samim sobom i drugima, odnosno omogućava intelektualnu i etičku samorefleksiju? Obitelj, odgoj i škola su obilježeni trajnim vrijednosnim napetostima između postizanja harmonije i izazova diktature utilitarizma i progresa. Stoga, s obzirom na vrijednosne izvore procesa odgoja i socijalizacije, promicanje humanističkih i duhovnih ideja u odgoju može revitalizirati narušenu ravnotežu osobne i društvene slobode, napomenuo je prof. Livazović. Zaključio je kako u odgoju mladih naraštaja obitelj ima prvo mjesto, a da škola i Crkva kao sugovornice i suradnice roditelja u cjelovitom odgoju njihove djece imaju zadaću i odgovornost u okviru svojih kompetencija u tome im pomagati.

U raspravi i razgovoru s predavačem nakon predavanja, kojim je moderirao prof. Paulić, nazočni su iznijeli iskustva u odgojno-obrazovnoj praksi, uputili na određene probleme i naznačili mogućnosti njihova rješavanja.