Proslava svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske

Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu

9. lipnja 2024.

Homilija apostolskog nuncija

Draga braćo i sestre,

kada je Isus započeo svoje javno djelovanje, ljudi su se radovali svemu što je govorio i činio, pratili su ga i slušali. Međutim, bilo je i onih koji nisu bili oduševljeni. U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko spominje dvije takve skupine.

Prvu skupinu čine oni koji se nazivaju „njegovima“: prijatelji, rođaci, učenici, zemljaci, ukratko svi oni koji su ga voljeli. Ovi su „njegovi“ bili sve više iznenađeni onime što je govorio i činio: čudima koja je činio na dan subotnji, njegovim ne baš uvijek pravovjernim propovijedanjem i, nadasve, kako je postupao s nečistim dusima.

Evanđelist Marko piše: A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: „Ti si Sin Božji!“ A on im se oštro prijetio da ga ne prokazuju. (Mk 3,11-12).

Vidjevši sve to, govore: „Izvan sebe je!“ Poludio je! Nije normalan! Što mu se dogodilo? Poznavali su ga drukčijeg. S njim su živjeli trideset godina: rastao je, radio, radovao se i trpio s njima. Bili su ponosni na njega.

Sada, unazad nekoliko mjeseci, stvari su se promijenile: pretjeruje! Zabrinuti su za Njega. Misle da bi mu se moglo nešto dogoditi.

Uvjereni su da bi svima bilo bolje kada bi se vratio u normalu.

Vlasti, koje često provocira svojim izjavama, bi ga mogle kazniti. Ponekad misle da huli. Ponaša se kao da je Bog iako demonima naređuje da ga ne otkrivaju.

Ne razumiju ga više!

Možda ni danas, iako vjerujemo da je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo, nakon toliko stoljeća kršćanske povijesti i mnogih svetaca koji su svojim životom ilustrirali što znači slijediti Isusa, ne uspijevamo Ga razumjeti.

Mislimo da je njegova poruka pretjerana, da je ludost ono što nam predlaže, da je Isus “izvan sebe“!

„Bio je izvan sebe“ kada je govorio da su siromasi blaženi; da su posljednji prvi; da uvijek moramo oprostiti; da trebamo ljubiti svakoga; da na zlo moramo odgovoriti dobrim; da moramo moliti za naše progonitelje; također dati tuniku onome tko nam želi uzeti plašt; da trebamo uzeti križ ako ga želimo slijediti!

Da, možda se to ne usuđujemo reći, ali i mi mislimo isto: bio je izvan sebe!

Tada nastojimo ublažiti njegove riječi, prilagoditi ih svojim mogućnostima, protumačiti ih sukladno našim interesima.

Međutim, Evanđelje jest i nastavlja biti provokativno.

U jednom trenutku, kada im se činilo da je Isus poludio, kažu mu da su ga „njegovi“ došli tražiti.

Djelovalo je kao da mu žele odvratiti pažnju. Kao da su ga željeli uvjeriti da prestane s onime što radi. Bolje da se vrati kući.

Ima puno posla. Josip je star i ne može više sam, potrebna mu je pomoć. Kažu mu: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!“ Ali Isus se ne da smesti, štoviše, On im odgovara: „Tko je majka moja i braća moja? I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: ‘Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka’“ (Mk 3,32-35).

Na ove će riječi još jednom pomisliti: stvarno je lud!

Mi dobro znamo koga možemo smatrati svojim bratom, sestrom, rođakom, ocem, majkom: one koji su moje krvi!

Čak se Isusov odgovor „njegovima“ čini besmislenim, neshvatljivim.

No njegova je poruka jasna: samo vršeći volju Božju možemo se smatrati braćom i sestrama, rođacima, jer samo je Bog naš Otac, Otac sviju.

Isus tako uspostavlja novi odnos među osobama. Jednu novu obitelj, onu duhovnu. Svi smo pozvani biti Isusova braća i sestre po našoj vjeri. Božja smo obitelj ako vjerujemo u Očevu ljubav i činimo ono što On želi.

Upravo kao i sveti Franjo, kada je na asiškom trgu svukao sa sebe odjeću da je ostavi svome ocu Bernardoneu. Već se tada osjećao sinom nebeskoga Oca i želio se pridružiti svojoj novoj braći, onima s kojima je dijelio isti duh, onima koji su željeli vršiti volju Oca nebeskoga.

I tako dolazimo do druge skupine osoba koje ulaze u interakciju s Isusom u odlomku Evanđelja koji smo upravo pročitali: pismoznanci koji su došli iz Jeruzalema.

Za razliku od „njegovih“, koji su bili zabrinuti zbog njegove ludosti, ovi jako dobro znaju da Isus nije niti izvan sebe, kako se govorilo, niti da je opsjednut, kako su oni tvrdili.

Budući da poznaju Pisma, dobro razumiju da se on ponaša kao Mesija. Jedan ga je od njih, Nikodem, prepoznao: Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime (Iv 3,2). Ali pismoznanci dobro uviđaju koliko je to njima nepovoljno.

Isus vrlo jasno dovodi u pitanje religioznost koju su oni propovijedali i živjeli.

Ne dijeli više, kao što su to oni činili, ljude na dobre i zle, pravednike i grešnike, gdje je Bog spreman jedne kazniti, a druge nagraditi.

Isus dijeli osobe na vjernike i nevjernike.

Vjernici su svi oni koji se, unatoč tome što se priznaju grešnicima, uzdaju u Božje milosrđe, smatraju Ga milosrdnim Ocem i stoga nastoje vršiti njegovu volju.

Nevjernici, međutim, za Isusa nisu oni koji niječu Boga, već oni koji Ga smatraju gospodarom, sucem, koji jedne nagrađuje, a druge kažnjava neosjetljivom strogošću.

Takav stav čini beskorisnim Isusov dolazak, njegovo utjelovljenje. Stoga je rekao: Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike (Mk 2,17).

Pismoznanci shvaćaju da je Isus prijetnja njihovu položaju i njihovoj vlasti (usp. Ivan 11,47-48).

Tako ga proglašavaju opsjednutim od samog đavolskog vođe Beelzebula zbog toga što može čak i đavle izgoniti.

Šire lažnu vijest iako znaju da ne govore istinu, kako bi spasili sebe i svoj ugled.

Ali Isus se ne daje prevariti i razotkriva njihovo licemjerje. A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti?Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj.“

Suočen s onima koji pokušavaju širiti laži kako bi sijali podjele (koliko li se to često i danas događa!), Isus koristi priliku da pouči svoje učenike o važnosti zajedništva. On upozorava svoje učenike da ni kraljevstvo koje je došao donijeti na zemlju neće propasti ako oni, njegovi učenici, ostanu ujedinjeni.

Kako? Vršeći volju Božju: samo smo na taj način Božja obitelj.

Sluga Božji Igino Giordani, pisac, političar, direktor novina Osservatore Romano, napisao je: „Ako ljubav prema Bogu znači vršiti njegovu volju, volja Božja postaje volja onih koji ga ljube: koji dakle imaju samo jednu volju, onu od Boga: u njoj su ujedinjeni.“

Ako smo podijeljeni, onda je to zato što istinski ne ljubimo Boga.

Nalazimo se u kući svetoga Josipa, u ovom njegovom prekrasnom nacionalnom svetištu.

U svetom Josipu nalazimo sveti primjer mudrog i pravednog čovjeka koji je na vlastitoj koži iskusio kako je teško vršiti volju Božju, prepustiti se Njegovoj volji, posebno onda kada je u suprotnosti s našom voljom.

Bio je čovjek koji je vjerno poštivao vjerske tradicije svojega naroda. Upravo stoga Sveto pismo za njega kaže da je bio čovjek pravedan (usp. Mt 1,19).

U najbolnijem trenutku njegovoga života, kada je mislio da poštuje zakon otpuštajući Mariju jer je otkrio da ona čeka dijete koje nije bilo njegovo, u snu mu se ukazao anđeo koji mu je dao spoznati Božju volju, za njega i za Mariju, a on je, kako je napisano u Evanđelju po Mateju, učinio kako mu je naredio anđeo Gospodnji i uzeo je Mariju k sebi (usp. Mt 1,24) iako je to bilo ljudski neshvatljivo i činilo se ludošću.

Ovdje se danas želimo prisjetiti i dana kada su hrvatski zastupnici prije 337 godina jednoglasno izabrali svetoga Josipa za zaštitnika hrvatskoga naroda. U protokolu Hrvatskoga sabora nalazimo tekst: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru od redova i staleža godine 1687. jednoglasno je odabran.“

Uistinu je lijepa ova sloga pri izboru zaštitnika poput svetoga Josipa.

U njemu blistaju vrline kojima Hrvati teže: poštenje, pravednost, radišnost, vjera, tolerancija i nadasve sposobnost sanjanja: boljeg svijeta, uzorne nacije, ujedinjene u različitostima, sposobne zaštititi slabije, ne isključujući nikoga, vjerne tradiciji i otvorene novome.

Kao trajni spomen na tu povijesnu odluku, na taj trenutak velikoga zajedništva hrvatskoga naroda, prije 16 godina, 2008. godine, postavljen je i blagoslovljen reljef svetoga Josipa na ulazu u Hrvatski sabor.

Unatoč različitosti mišljenja, uvjerenja i stavova, važno je težiti jedinstvu vjernika i nevjernika.

Zajedništvo naroda se ne očituje kada svi jednako misle ili vjeruju isto, već kada se zajedno traži dobro svih, a ne samo jednoga dijela.

Neka sveti Josip, zaštitnik Hrvatske, sve nas nauči, a osobito one koji nas predstavljaju u državnim institucijama, kroz dijalog i iskrenu raspravu punu poštovanja tražiti dobro drugoga, kao što tražimo vlastito dobro i izbjegavati činiti zlo drugima kao što ga izbjegavamo činiti sebi.

Kao što kaže tzv. „zlatno pravilo“ prisutno u svim glavnim religijama planeta: „čini drugima ono što bi želio da tebi čine, ne čini drugima ono što ne bi želio da tebi čine“.

Tako ćemo vršiti volju Božju koja želi da jedni drugima budemo braća, sestre, očevi i majke.