Propovijed biskupa Ivana Ćurića na 15. obljetnicu smrti i spomenu 60. obljetnice svećeništva mons. Ivana Šeše

Koliko radosti!

Draga braćo i sestre!

Slavimo ovu euharistiju u ozračju istinske i duboke radosti, radosti koja duboko zahvaća život i kadra je obnavljati ga. Na taj nas doživljaj prije svega navodi sâm sadržaj ovog sakramentalnog susreta – Euharistije, koja u naš život uvijek prispijeva s navještajem i plodovima radosti, jer znamo da smo baštinici „radosne nade“ po Kristovu djelu spasenja u njegovoj smrti i uskrsnuću.

„Koliko radosti!“ Tim riječima, svojevrsnim geslom, htjeli smo i ove godine, na dan 15. obljetnice smrti svećenika, mons. Ivana Šeše, koji je u 69. godini života i 46. godini svećeništva preminuo u Marijinu domu u Slavonskom Brodu uvečer u subotu, 19. siječnja 2008., pošto je u zajedništvu s Crkvom molio službu Prve Večernje i razmatrao blago i velika otajstva nedjelje, tog „slavnog dana uskrsnuća“.

„Koliko radosti!“ To je i pitanje i usklik zadivljenosti. U današnjem smo spomenu zagledani u lice svećenika Ivana koje smo imali priliku susretati najčešće nasmijano. I moramo priznati: svakoga je plijenila i osvajala upravo ta vedrina, prava i istinska radost. Radosna je bila njegova molitva, radosne su bile njegove riječi i susreti, radosna su bila njegova djela ljubavi i pažnje, posebno prema „malenima“ – siromašnima, bolesnima i svim onima koje je život doveo do osobnoga iskustva patnje i križa. Zanimljivo, između mnogih on je najčešće pronalazio upravo takve. I oni su, između mnogih osoba, kršćanskih vjernika laika i svećenika, pronalazili upravo njega.

„Koliko radosti!“ U tome, predragi, ne prepoznajemo tek karakternu osobinu čovjeka optimista, već ono pravo, posvemašnje životno nadahnuće koje se rađa i donosi prepoznatljive plodove baš na izvorima vjere, u susretu i zajedništvu s Kristom.

Biblijski temelji i poziv na radost. Slušali smo navještaj liturgijskih čitanja. Pavao je obuzet radošću i to tako snažno da svojim čitateljima pokušava približiti kako radost bitno pripada životu i da ona nikad ne smije izostati, usprkos svim usponima i padovima kojima smo izloženi. Radi se o držanju koje mora obuzeti cijeloga čovjeka. Pavao sigurno zna o čemu govori, on koji svoje pismo upravlja iz zatvora, progonjen, u patnjama i, što se tiče njegove budućnosti, u velikoj nesigurnosti. Razlog njegove radosti je doživljaj Božje spasenjske blizine. Tko istinski susreće Gospodina, ne može nastaviti živjeti u zabrinutosti. Kršćanska „novost života“ jest radost. „Ponavljam, radujte se!“ – upravo inzistira sv. Pavao.

Biblijska vjera prepuna je upravo navještaja radosti. Ne čudi stoga da je i Evanđelju ime – „Radosna vijest“. Nijedan se poziv u Bibliji ne ponavlja tako često kao poziv na radost. Bog bez prestanka poziva na radost, dariva je, a i sam se raduje. “Smije se onaj što na nebu stanuje…” – stoji u Psalmu 2. (Ps 2, 4). Na više mjesta govor o Božjemu smijehu pojavljuje se kao odraz Božje snage i pobjede nad zlom. „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, (…) usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja“ (usp. Ps 126, 1-2). „Veselo je srce izvrstan lijek“ (Izr 17,22) – poučava nas knjiga Mudrih izreka.

Čime započinje navještaj Kristova utjelovljenja? Pozdravom „Raduj se, Marijo!“, i odgovorom: „Raduje se duh moj u Bogu, mome spasitelju“. I nastavlja se u Betlehemu, Nazaretu, … sve do Jeruzalema, gdje će i križ postati izvor radosti, rasvijetljen događajem uskrsnuća.

Poruka evanđeoskog odlomka. Čuli smo danas Isusove riječi: „Ostanite u mojoj ljubavi, … da radost vaša bude potpuna“ (Iv 15,11). Istina sadržana u toj pouci zapravo je istina o našem spasenju. Bog iz ljubavi predaje svoga Sina za ljude koji su grijehom postali neprijatelji Božji. U takvo stanje s Isusom je na djelu Božja ljubav, posve bezuvjetna i bezgranična. Pa se sva kršćanska vjera po svojom osnovnom navještaju, sadržaju i iskustvu odijeva u radost. Kršćanska je vjera sva uskrsna, a po tome izjednačena uskrsnoj radosti. Zato će sebe i svoju braću koja propovijedaju Kristovo Evanđelje sv. Pavao nazvati suradnicima u radosti (2 Kor 1,24).

Naš večerašnji susret daje nam da s radošću crpimo „vodu iz izvora spasenja“ (Iz 12,3). „Jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveselit nakon žalosti“ (Jer 31,13) – kako poručuje prorok Jeremija. Ne, nas ne zavodi neko naivno očekivanje da pred velikim izazovima našeg vremena postoji neka brza i magična formula. Mi se upravljamo Kristu i sigurnosti koju on ulijeva obećanjem: „… evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28, 20), po snazi Duha koji daje i obnavlja radost te se i naziva – Duh Branitelj, Tješitelj.

Draga braćo i sestre!

Svećenički život mons. Ivana Šeše mnoge je zadivio svjedočanstvom kršćanskoga nadahnuća i radosti. Započeo je svoj svećenički put pristupajući ‘ad Deum qui lætíficat iuventútem meam’ – ‘Bogu koji razveseljuje mladost moju’, kako je glasio početak misnoga slavlja u vremenu kad je on, prije 60 godina, baš u ove zimske dane, u nedjelju 30. prosinca 1962. ovdje, u svojoj krsnoj crkvi slavio Mladu misu. Da je s nama danas na zemaljskom putu, slavio bi jubilej svoje dijamantne Mise. Za mladomisničko slavlje izabrao je geslo: Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33). I toliko se puta, kroz sav svoj život, zahvaljivao na obilju Božjih darova, znajući i šaljivo reći: „Stalno mi se nadodaje“.

Da, mnogo je radosti odjekivalo svugdje gdje je boravio i kuda je prolazio vlč. Ivan Šešo. I to od rane zore do kasne večeri … I kad bi već u 5 sati ujutro iz njegove sobe u Bogoslovnome sjemeništu u Đakovu, u kojem je kao profesor i duhovnik živio 20 godina, odjekivala s Radio Vatikana melodija „Krist pobjeđuje“. I kad je gotovo svakoga jutra dočekivao svoga prijatelja, slijepoga svećenika Ivu Matijevića, i kad nas je kao svećeničke pripravnike na jutarnje razmatranje pozivala njegova zidna oglasna ploča ispunjena poticajnim mislima, rekao bih, sva „radosna“, ispisana njegovim lijepim i čitkim rukopisom, na kojoj su se mogle pronaći riječi mistikâ i svetaca, znanstvenika i glazbenika, …

Vedrinom su odsijevala liturgijska slavlja koja je predvodio – s uživljenom molitvom, uvijek lagano i neopterećeno, s nagovorima u kojima je znao lucidno povezivati poruke Svetog pisma s iskustvima iz života, i svoga osobnoga i drugih, počesto i s pozdravima onih koje je susreo – jučer, danas, prije nekoliko minuta. I opet, ponajviše jednostavnih ljudi, bolesnika koje je neumorno pohađao.

Kako je s lakoćom molio! U svakoj prilici i za sve potrebe. Kako je s lakoćom i iskreno isticao priznanje, zahvalu, izricao pohvale, … ! Ne, iz njegovih usta to nije bila formalnost. Kako je često darivao! Barem maleni znak, uspomenu, knjižicu, sličicu, … I ne samo to – znao je istinski otkinuti od sebe i dati drugome, dati svoje odijelo, radioaparat, novac, … pobrinuti se i pomoći da se nekome nađe smještaj, posao, studij, … Automobila nije posjedovao, ali je stizao na mnoga mjesta – na kongrese i seminare, na hodočašća i liturgijske susrete, na godišnjice i obiteljska slavlja, do bolnica i domova za stare. Imao je mnogo prijatelja – ljudi koji su ga doživljavali bliskim jer je bio iskreni prijatelj. Za nas svećenike on je poticajni primjer u zahtjevnoj službi svećenika – duhovnoga vođe i ispovjednika.

„Koliko puta se njegovo srce previše raširilo da nitko koji mu se obratio ne bude izgubljen. Tek pojedinci znaju koliko puta je vodio bitku sa zlom i zloćom, da nitko ne potone u valovima života!“ – naglasio je o našem pokojnom bratu Ivanu na sprovodnoj Misi zadušnici 22. siječnja 2008. u ovoj crkvi nadbiskup Marin. „Osvjetlao je obraz nas svećenika svojim osjećajem za maloga čovjeka, za njihove sitnice i svakodnevne probleme. (…) Čovjek koji je dijelio ne samo od sebe, nego samoga sebe.“ – istaknuo je naš današnji nadbiskup Đuro uz odar mons. Šeše prethodnoga dana, na oproštajnoj Misi u Slav. Brodu.

Zagledani smo večeras u život i svjedočanstvo pokojnoga svećenika Ivana Šeše. Ne želimo ostati ravnodušni na blago koje nam je svojim nasljedovanjem Krista on ostavio.

Spominjemo ga se u poniznosti srca, gledajući njegovu životnu stazu. Prebiremo u sjećanju i njegove križeve i borbe, i ne možemo još i danas odoljeti snažnomu doživljaju, i to ne maloga broja osoba, koje su u njemu susrele tako očito i primjerno svjedočanstvo vjere i kršćanske svetosti, ostvareno u životu i služenju jednog svećenika našega vremena. Stoga nas i ne iznenađuje činjenica da mnogi, i nakon njegove smrti, ostaju s njim u jednoj posebnoj duhovnoj povezanosti.

Neka nas ta duhovna povezanost hrani za slavlje ove Euharistije i za našu životnu svakodnevicu. Ta je povezanost očitovanje naše vjere i našeg zajedništva s proslavljenom Crkvom svetih, a ujedno je i izraz pouzdanja da i nama Gospodin danas pokazuje „stazu života“ i da će nam o uskrsnuću otkriti „puninu radosti lica svoga, sebi zdesna blaženstvo vječno“ (usp. Ps 16, 11). Amen.