Propovijed biskupa Komarice na blagdan sv. Bonaventure

(Iz 61,1-3; EF 3,14-19; Mt 9,35-38)

Uzoriti naš kardinale, draga braćo u biskupskoj službi, draga braćo svećenici, dragi đakone, drage sestre redovnice i svi vi Kristovi vjernici laici!

1. „Od sve četiri strane se svijeta, Crkva sabire sveta u živi Božji hram. Krist joj je glava, Duh Božji snaga, Marija mati, a Nebo dom. Kako je dobro, kako je lijepo, zajedno biti u domu Tvom.“

To su riječi poznate crkvene pjesme, novijeg datuma, koja se često pjeva na misnim slavljima. Te riječi izražavaju onu istu istinu i vjeru, koju Crkva Kristova izriče u svojim službenim molitvama kad se uzima liturgijski misni obrazac „za Crkvu“.

Podsjećam vas na riječi tih molitava: „Svemogući vječni Bože, Ti si svim narodima u Kristu objavio svoju slavu. Iz ljudskog roda Ti izabireš Crvku, novi narod jedinstven u Duhu Svetom. Daj da Tvoja Crkva bude vjerna svome poslanju, uvijek na službu ljudskoj zajednici, kvasac i duša obnove ljudskog društva, dok čovječanstvo ne postane Božjom obitelji.“

2. Ovim našim današnjim svečanim liturgijskim slavljem, koje se zbiva u ovoj katedrali, „majci svih crkava“ naše Mjesne Crkve, naše Banjolučke biskupije, mi želimo sebi najprije posvijestiti Božju istinu o nama – kao članovima Kristove Crkve, kako bismo zatim, svjesno, vjernički i iskreno rekli Trojedinom Bogu hvala: – najprije za njegov dar našeg života, za njegov dar naše pripadnosti Crkvi te ništa manje i za njegov dar našeg služenja u Crkvi i uime Crkve brojnim našim suvremenicima.

Od Boga obećani Spasitelj svijeta, Utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist objavio je nama ljudima samu Božju bit – istinu o Bogu i odnos Boga Stvoritelja prema nama, njegovim stvorenjima! Evo Isusovih riječi, kako ih donosi njegov apostol Ivan: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenoga da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Također je objavio i smisao našeg ljudskog života. Evanđelist sv. Luka donosi Isusove riječi: „Tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9,24-25).

Prorok Izaija je bio preteča Isusa Krista. Isus je bio navjestitelj Božjeg kraljevstva, donositelj utjehe i snage osobito onim pojedincima i slojevima ljudskog roda, koji su bili ili jesu obespravljeni, siromašnici, patnici, bolesnici i očajnici.

Taj isti Krist šalje sve članove svoje Crkve, sve krštenike a osobito biskupe i svećenike kao svoje propovjednike i učitelje – u crkvu, u školu, u obitelj – da šire Božju objavljenu istinu; da ljude uvode u prakticiranje ljubavi prema Bogu i bližnjemu!

Krist, koji je za sebe tvrdio da je on osobno za cijeli ljudski rod „Put, Istina i Život“ kako to donosi evanđelist sv. Ivan (14,6), navijestio je Božju istinu za sva vremena i za sve ljude i narode. A da se tu, od njega objavljenu istinu, koja uključuje i sredstvo za postizanje vječnog spasenja sačuva neokrnjenom i sigurnom za sva vremena, Krist je utemeljio Crkvu na apostolu Petru, i drugim apostolima i njihovim nasljednicima, tj. na Rimskom biskupu, koji je nasljednik sv. apostola Petra i na drugim biskupima diljem svijeta koji su povezani s Petrovim nasljednikom u Rimu.

Zato možemo za Crkvu ustvrditi da je ona:

a – utočište sigurnosti i zaštita jer ju je želio i ustanovio utjelovljeni Sin Božji – Isus Krist. A Isus Krist, u kom se dovršuje sva objava Višnjeg Boga, kako tumači apostol Pavao u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima (usp. 1,30; 3,16-4,6) „dao je apostolima nalog da Evanđelje, koje je unaprijed obećao po prorocima – On sam ispunio i svojim ustima proglasio – propovijedaju svima kao vrelo svekolike i spasonosne istine i reda života uvodeći ih u zajedništvo božanskih darova“ (…) Da se Evanđelje u Crkvi bez prekida čuva neiskvareno i živo, apostoli su kao nastavljače ostavili biskupe, predajući njima – kako to piše sv. Irenej, biskup i mučenik iz 3. st. – „svoje vlastito učiteljsko mjesto“. To je službena nauka naše Crkve (usp. DV 7). Nama, članovima svoje Crkve Krist je zagarantirao trajnu nazočnost i djelovanje Duha Svetoga, Duha istine, koji će u Crkvi trajno biti nazočan i tu objavljenu Božju istinu – prema životnim okolnostima i potrebama vremena trajno razvijati i širiti.

b – Crkva Kristova je trajna i opstat će na zemlji dok postoji ljudski rod, unatoč uvijek novim pojavama njezina uništenja i zatiranja, neprijateljskog ponašanja prema njoj, napada na nju te raznih zapletaja, zbunjenosti i zamorenosti u redovima njezinih članova. Jer, kad je u pitanju Crkva i njena sudbina, postoji božanska garancija izražena u Isusovom riječima, koje čitamo na samom kraju Matejevog evanđelja: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih uime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28,19-20).

c – Crkva Kristova je nepogrešiva na području onih istina koje njeni članovi moraju vjerovati kao i na području morala koji se treba obdržavati, prakticirati. Jer, među svim svojim apostolima kojima je Isus povjerio tri opunomoćenja odnosno službe: službu naučavanja, službu posvećenja i pastirsku službu, službu upravljanja, Isus je izabrao posebno apostola Petra i njemu samom dao trostruku punomoć, koja sadrži i trostruku, neodložnu zadaću! Petar je temelj jedinstva Kristove Crkve. On je univerzalni pastir s punom odgovornošću za ljude. On ima apsolutnu Božju potporu da s obzirom na Božju objavljenu istinu ne zabludi, da cijelu Kristovu Crkvu jača i krijepi u pravoj vjeri i da donosi sve odluke koje su nužne za život i razvoj Crkve.

Sve one punomoći, koje je Isus dao drugim apostolima, prešle su i na njihove nasljednike – na biskupe i od njih zaređene svećenike, a punomoći koje je dobio prvak apostolskog zbora sv. Petar prenesene su na Petrove nasljednike tj. na biskupe Rima, odnosno pape.

Mi smo – kao kršćani – članovi i djeca Kristove Crkve. Od Crkve smo po sakramentu krštenja uključeni u samoga Krista Spasitelja i tako smo nanovo rođeni za nadnaravni vječni život. Zato mi moramo Crkvu Kristovu voljeti kao svoju majku. Pravi kršćanin će biti svjestan svoje pripadnosti Božjoj obitelji – Crkvi i uvijek se slagati sa službenim naučavanjem Crkve. On će se truditi dobro poznavati crkvena naučavanja i – uz pomoć milosti Božje – aktualizirati će to naučavanje u raznim i različitim situacijama svoga života i svoga životnog okruženja.

3. – Zašto vam sve ovo baš danas govorim?

Smatrao sam potrebnim – još jednom – upravo ovom prigodom – posvijestiti same temelje identiteta nas ovdje nazočnih, poglavito nas, članova ove naše Mjesne Crkve, Banjolučke biskupije. Jer ovaj put, osim liturgijskog slavlja svetkovine nebeskog zaštitnika naše biskupije, sv. Bonaventure, redovnika, biskupa i crkvenog naučitelj, mi se spominjemo i 140. obljetnice uspostavljanja naše biskupije u sadašnjim njezinim granicama.

Službeni nauk Crkve o jednoj biskupijskoj zajednici ističe da u biskupijama – u mjesnim Crkvama – širom svijeta postaje vidljiva jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. U svakoj od biskupija, pa tako i u našoj, treba se moći prepoznati Kristovu Crkvu koja je – vjerna svome poslanju – uvijek na službi ljudskoj zajednici i koja je – svetošću i evanđeoskom revnošću svojih članova – kadra biti svojevrsni dragocjeni kvasac obnove konkretnog društva u kojem se ona nalazi.

Najveći dio članova svake – pa i naše – biskupije ste vi, Kristovi vjernici laici. Kad tvrdimo da je Crkva sveta, jer joj je Glava sam presveti Bog, Isus Krist, onda s razlogom tvrdimo da smo i svi mi, članovi Crkve pozvani na svetost. I svaki vjernik laik je – kao član Crkve – sudionik svetosti Crkve i treba se svakodnevno truditi – uz Božju pomoć – oko svoga osobnog posvećivanja molitvom, primanjem svetih sakramenata i svojim ćudorednim načinom življenja, izbjegavanjem poroka i grijeha i činjenjem djela milosrđa i ljubavi.

Valja nam znati i ovo: da stupanj osobne svetosti ne ovisi ni o položaju ni o funkciji koju netko ima bilo u Crkvi ili u društvu, nego poglavito o stupnju, otvorenosti djelovanja Duha Svetoga i o mjeri i količini djelotvorne ljubavi prema bližnjima, kako to tumači i sv. apostol Pavao u svome poznatom „Hvalospjevu ljubavi“, u Prvoj poslanici Korinćanima 13,1-13! – Zato se može s pravom tvrditi da jedan vjernik laik, koji spremno prima poticaje Duha Svetoga i Božju ljubav u svoje srce i u svoj svakodnevni život, može biti svetiji nego svećenik, redovnik, redovnica pa i biskup, koji to i tako ne čini odnosno zanemaruje!

Kako smo malo prije čuli iz evanđeoskog odlomka, Isus nama daje zapovijed da molimo i da se na razne načine žrtvujemo za prikladne, upotrebljive radnike u njegovoj njivi, u njegovoj žetvi, jer je njemu stalo do spasenja svakog klasa, svake ljudske duše. Isus treba oduševljene radnike i suradnike – i kao svećenike i redovnike i redovnice i vjernike laike, osobito one kojima udjeljuje dar roditeljstva. Katekizam Katoličke Crkve nas poučava da je i sakrament sv. reda i sakrament braka po svojoj naravi usmjeren spasenju drugih i izgrađivanju Božjeg naroda. Ti sakramenti služe dakako i pridonose i osobnom posvećenju i to po otvorenosti prema drugima i po služenju što se iskazuje drugima!

4. – Moramo priznati, da tijekom proteklih stoljeća i desetljeća među članovima u Crkvi nije nedostajalo povreda zakona ljubavi prema Bogu i bližnjima, jer je Crkva također zajednica i grešnih ljudi. Bilo je promašaja i propusta na području međuljudskih odnosa ne samo od strane pojedinaca, nego i čitavih grupa i zajednica, koje su se nazivale kršćanskim, odnosno crkvenim imenom, ali se nisu kršćanski ponašali i djelovali. To je bolna stvarnost, koja bi nas trebala potaknuti na ponizno i skrušeno kajanje i na odlučno izbjegavanje sličnih pogrešnih ponašanja i stavova, koji su u suprotnosti s ponašanjem i naučavanjem Isusa Krista i njegovih apostola.

– Treba svakako nadodati i činjenicu da je u isto vrijeme, u kojem su pojedini članovi ili grupe svojim neevanđeoskim i nekršćanskim načinom života prljali svijetlo lice Kristove Crkve i tako ujedno slabili njezino spasonosno djelovanje među ljudima i narodima, bilo također u svim prošlim vremenima, a ima i danas divnih svjedočanstava nesebične ljubavi prema bližnjima, a ne rijeko i pravih, istinskih herojskih djela – sve do žrtvovanja vlastitog života iz ljubavi prema drugim ljudima, svojim bližnjima, počevši od vlastitih ukućana do susjeda i drugih ljudi u njihovim duhovnim ili materijalnim potrebama.

5. – Kada je prije 140 godina, 5. srpnja 1881., tadašnji nasljednik apostola Petra, papa Lav XIII., u okviru ponovnog uređenja redovite crkvene hijerarhije na području Bosne i Hercegovine, osnovao našu Banjolučku biskupiju, i tada je bilo na području naše biskupije župa, – čak 23 – i u njima oko 35.000 katoličkih vjernika. Tadašnji katolici su živjeli svoju vjeru – uz Božju pomoć – kao i njihovi predci, u teškim životnim okolnostima, pod otomanskom, antikatoličkom vlašću. U mnogim stoljećima, prije dolaska te antikatoličke vlasti, na području današnje naše biskupije – pripadalo je najvećim dijelom zagrebačkoj biskupiji, a dijelovi bosanskoj, splitskoj, šibenskoj, kninskoj i modruško-krbavskoj biskupiji. Tada je ovdje bilo daleko više župa i samostana. Ogromna većina svih tadašnjih župa i svi samostani su tijekom otomanskog vladanja prisilno uništeni i nisu se više obnovili.

Prestankom antikatoličke otomanske vlasti i nastupanjem novih društvenih i političkih povoljnijih okolnosti za slobodno ispovijedanje i prakticiranje vjere i života Crkve u njezinom organizacijskom obliku – uz Božju pomoć – što uključuje i djelovanje jedne novouspostavljene biskupijske zajednice, naše biskupije – papa Lav XIII. je izričito izrazio svoju brigu i obvezu da na području naše Vrhbosanske metropolije i naše biskupije „porastu mnogobrojni domaći svećenici, koji će se odlikovati neporočnim ćudoređem, odanom pobožnošću i gorljivom revnošću, dobro izobraženi u književnosti i znanostima, kako bi mogli s obilnim plodom obnašati sve svećeničke dužnosti i marljivo ulagati sve svoje snage za širenje vjere u svojim rodnim krajevima. (…) Sasvim se pouzdano – napisao je tada papa – uz Božju pomoć – nadamo da će na taj način izići što više izvrsno odgojenih evanđeoskih radnika iz svjetovnoga (biskupijskog) klera koji će vjerno i radosno obrađivati Gospodnji vinograd, povezani jednim duhom ljubavi i sloge s pitomcima redovničkog ustroja (franjevcima), kojima je prikladno i dalje povjeravati dostojne službe zbog dugotrajnih napora kojima su brižljivo nastojali steći zasluge za Crkvu i spasenje duša u onim krajevima“ (Ex hac augusta).

6. – Duhovni poglavar jedne Mjesne Crkve, tj. biskupije je biskup. Naša biskupija je tijekom proteklih 140 godina svoga postojanja ima sedam duhovnih poglavara: – četiri apostolska upravitelja i tri rezidencijalna biskupa te jednog pomoćnog biskupa. Od njih osmorice samo smo trojica rodom iz neke od župa naše biskupije.

Tijekom desetljeća svoga povijesnog hoda naša se Mjesna Crkva, – naša biskupija – povećavala i brojem vjernika i uspostavljanjem novih župa. Najviše vjernika je bilo koncem 30-ih godina prošlog stoljeća – oko 130.000. Dramatično vrijeme tog rata i poraća je posebno uništilo skoro jednu trećinu naše biskupije i njenih župa – kao i njenih svećenika i redovnika! Opet se ona brojčano oporavila, da bi se tijekom zadnjeg rata – 90-ih godina i poraća – uslijed planskog, nasilnog iskorjenjivanja katolika s područja više od dvije trećine biskupije broj njezinih vjernika smanjio na samo jednu četvrtinu onog broja od prije toga rata. Ni jedna katolička biskupija u Europi takvo što nije doživjela pod kraj 20. stoljeća!

Trebao bi se veći broj katolika – osobito članova katoličkog hrvatskog naroda ali i drugih europskih – osobito okolnih naroda – ozbiljnije nego do sada zamisliti nad zastrašujućom činjenicom da je protivnik Kristove Crkve, po Božjem dopuštenju – uspio porobiti i učiniti svojim slugama brojne naše suvremenike i sugrađane, koji su se prema Kristu i miroljubivim ovdašnjim njegovim vjernicima pokazali gorim i nemilosrdnijim protivnicima i zatiračima nego generacije vlastodržaca otomanskog vremena!

Unatoč toj izuzetno dramatičnoj činjenici fizičke ugroženosti naše biskupijske zajednice, njezini članovi – bilo da su ostali na svojim drevnim očevinama i djedovinama, ili su pak negdje drugdje nastavili svoj kršćanski hod, unutar neke druge biskupije, trudili su se i trude se biti i ostati vjerni i postojani u prakticiranju svoje katoličke vjere, vjere svojih roditelja i predaka. To je dobrim dijelom i zasluga revnog dušobrižničkog djelovanja njihovih svećenika – župnika dijecezanskih i redovničkih tijekom proteklih desetljeća, te zdravog obiteljskog, vjerničkog odgoja, koji je uključivao i istinski sakramentalni i molitveni život. Takav odgoj pomaže svakom vjerniku kršćaninu da konstruktivno, plodno doprinosi životu i poslanju Crkve, kao živog organizma sastavljenog od mnogo dijelova – udova – a koje povezuje živi Krist.

7. – Tijekom skoro pola stoljeća moje svećeničke službe i 35 godina biskupske službe u Crkvi – ne samo u našoj biskupiji i zemlji, nego i u cijelom našem hrvatskom narodu, kao i u nekim sredinama drugih europskih i izvaneuropskih naroda i zemalja, doživio sam i razna kritička mišljenja o Crkvi: – kao, npr. da kršćanstvo danas često izgleda kao hladan religijski projekt; ili kao mješavina socijalne etike; ili institucionalnoga mišljenja moći, psihoterapije, tehnike meditacije, kulturnog menadžmenta, socijalnog rada, muzejske službe i sl. – Donekle je, nažalost, to točno! – Ima biskupija, zemalja i naroda gdje se barem nešto od ovog spomenutog može i u praksi primijetiti. – A i u takve sredine – i ne znajući što ih čeka – odlaze na rad – a nerijetko i za stalno – neke naše katoličke obitelji iz ove biskupije i zemlje! – Mora se upozoriti da se tu, u njihovim novim životnim sredinama, radi o zanemarivanju istinskog korijena čovjekove duhovne dimenzije – a to je kršćanska vjera. U takvim se slučajevima vrlo lako gubi ono prevažno za čovjeka zajedništvo s Bogom a i trajno istinsko povezivanje ljudi među sobom. To rezultira sve većim i sve češćim egoizmom, osamljenošću, zbunjenošću, beznađem i izostankom pravog oduševljenja i poleta prema evangeliziranju i pravilnom usmjeravanju čovjeka i društva općenito.

8. – Kao članovi Katoličke Crkve sigurno smo već mnogo puta čuli kako suvremeni nauk Crkve o Crkvi kaže da je Crkva uvijek na putu, u pokretu, i da tako i mora biti; da je ona „semper reformanda“ – da se ona trajno obnavlja. I mi, naša generacija vjernika, svećenika i biskupa moramo se pitati: koje su to stvari – koje su u nekim ranijim vremenima vrijedile kao bitno kršćanske – zapravo bile samo izraz određenog vremenskog razdoblja i konkretne životne sredine? Što je ono stvarno bitno za Crkvu; koje kao takvo – vrijedi za svako vrijeme i za svaku životnu sredinu?

Moramo se uvijek vraćati Evanđelju i riječima vjere da bismo uvidjeli i shvatili: prvo – ono, što i Evanđelju i vjeri pripada; – drugo – ono, što se zakonito mijenja tijekom vremena; treće – što ne pripada ni Evanđelju ni pokladu vjere. Prevažno je ovdje pronaći ispravno razlikovanje između prvoga, drugoga i trećega! U tome nam pomaže Duh Sveti, kojemu se često moramo obraćati u molitvi!

9. – Primjera za to iz duge povijesti Crkve ima mnogo. Jedan od dragocjenih primjera je i život i apostolsko djelovanje današnjeg sveca, nebeskog Zaštitnika naše biskupije, svetog Bonaventure, člana Crkve, koji je uspio i u očima Božjim i u očima ljudi, osobito onih koji su njemu bili slični. Nije bez razloga uvršten među velikane – ne samo velikog i za Crkvu velezaslužnog franjevačkog Reda nego i cijele Crkve i proglašen je crkvenim naučiteljem. Ne bez razloga je i nebeski Zaštitnik naše biskupije!

Za Franjevački red sv. Bonaventura važi kao njegov drugi utemeljitelj. Rođen je pri kraju života sv. Franje Asiškog, velikog obnovitelja srednjovjekovne Crkve trinaestog i kasnijih stoljeća. Sv. Franjo je bio po mnogo čemu jedinstveno radikalan u nasljedovanju Krista Raspetog. Mnogi, koji su ulazili u mladi franjevački Red, koji je Franjo Asiški osnovao, nastojali su biti vjerni Franjinoj praksi života. Drugi pak, to nisu mogli tako radikalno činiti, a uviđali su – trezveno – tadašnje potrebe ljudi i Crkve. Došlo je do trzavica i razjedinjenja među članovima franjevačkog Reda. Bog je u svojoj dobroti mladog 38-godišnjeg Bonaventuru, člana toga Reda, bio već opremio izvanrednim sposobnostima – naravnim, intelektualnim i duhovnim – a osobito darom velike poniznosti i spremnosti na služenje svima i na upornost u radu oko zajedničkog dobra i postavio ga poglavarom Reda. Bio je poglavar cijelog Reda skoro 20 godina. To je urodilo mnogim dragocjenim i dalekosežnim uspjesima na području temeljite izobrazbe i dušobrižništva – osobito za njegovu mladu redovničku zajednicu, ali i za cijelu Crkvu pa i za tadašnjeg papu, kojem je bio savjetnik. Ono što ga posebno resilo jest njegova osobna duboka vjera u jedinoga Boga, pred kime jedinim je on sagibao svoja koljena i ponizno vapio da bude ispunjen puninom Božjeg Duha.

Sveti je Bonaventura primjerom svoga života mnogima – pa i nama – pokazao da je znanje moć, ali da je istinska, prava ljubav još moćnija. Slično kao i brojni drugi sveci, svojim ne polovičnim, nego cjelovitim nasljedovanjem svoga božanskog uzora Isusa Krista moguće postići duboke spoznaje tajni života i svijeta.

I mi, potaknuti njegovim primjerom, možemo i trebamo naučiti od Isusa mnogo toga boljega i važnijega za život naš u vremenu i u vječnosti, nego što to možemo od svih učenjaka svijeta!

Sv. Bonaventura, uistinu veliki teolog i dušobrižnik, smatrao je sebe samo kao Božje sredstvo. To prepoznajemo i iz jedne njegove zapisane tvrdnje koja glasi: „Čovjek je u stanju riječi propovijedi samo onda razumjeti, ako Duh Sveti govori njegovu srcu. Mi, propovjednici i učitelji, pravimo samo vanjsku buku, ali ne postižemo s njom ništa, ako Duh Sveti ne djeluje po svojoj milosti u srcu onoga koji nas sluša.“ – Vjerujem da bi se i danas, svaki od nas propovjednika i vjeroučitelja u Crkvi mogao složiti s tvrdnjom ovog velikog Božjeg čovjeka, sv. Bonaventure, naučitelja Crkve!

10. – Draga braćo u biskupskoj i svećeničkoj službi, drage sestre redovnice, dragi Kristovi vjernici laici, ja sam vaš brat po krsnoj milosti, član iste Kristove Crkve kojoj i svi vi pripadate. A po Božjoj promisli i volji pred Bogom i Crkvom sam već tri i pol decenije zadužen za spasenje duša mnogih od vas ovdje nazočnih i daleko većeg broja nenazočnih Kristovih vjernika, članova naše biskupije. Zahvaljujem danas – u ovom svečanom i milosnom slavlju – dobrom Bogu za dar života koji sam dobio, zahvaljujući velikoj vjeri u Božju Providnost i spremnosti na žrtvu mojih plemenitih i pobožnih roditelja, koji su me donijeli na svijet neposredno nakon strašnog Drugoga svjetskog rata i koji su mi bili i prvi učitelji u vjeri.

Zahvaljujem Bogu i svima onima, koji su mi tijekom brojnih godina predviđene pripreme, pomagali doći do oltara i Kristova ministerijalnog svećeništva!

Zahvaljujem Bogu i Crkvi, na čelu s nezaboravnim svetim papom Ivanom Pavlom II., za izuzetno povjerenje Božje koje sam prije više od 35 godina dobio mojim biskupskim ređenjem i službom.

Zahvaljujem svima – dragoj braći svećenicima i redovnicima, mojim dragocjenim suradnicima – brojni od vas ste i dugogodišnji moji suradnici – u obrađivanju Božje njive na područje naše biskupije, osobito u dramatičnim ratnim i vrlo zahtjevnim mnogim poratnim godinama.

Zahvaljujem svima vama, nazočnima i brojnim nenazočnim – dragim redovnicama i župljanima naših župa, kao i brojnim dobročiniteljima izvan naše biskupije, za nebrojene vidove i izraze dragocjene pomoći, u obnašanju moje zahtjevne službe u našoj Mjesnoj Crkvi, u našoj biskupiji.

Zahvaljujem i vama, dragoj nazočnoj braći u biskupskoj službi kao i drugim brojim nenazočnim biskupima na dugogodišnjoj bratskoj solidarnosti!

Preporučujem vas sve Božjem blagoslovu, dobroti i milosrđu! Jednako tako u molitvi preporučujem Božjem milosrđu i vječnoj nagradi i sve druge, drage mi pokojne svećenike, biskupe, redovnike, redovnice i vjernike.

Draga braćo i sestre, Kristovi miljenici i suradnici, pri kraju ovog moga današnjeg, dugog obraćanja, vjerojatno i posljednjeg u ovoj dosadašnjoj službi, zahvaljujući vam svima na strpljivosti, želim još samo ponoviti one riječi sv. apostola Pavla koje je on napisao na početku svoje Prve poslanice Korinćanima: „Zahvaljujem Bogu svagda za vas, zbog milosti Božje, koja vam je dana – u Kristu Isusu; u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i u svakom spoznaju. … On će vas učiniti postojanima do kraja, besprigovornima u Dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega“ (1 Kor 1,4-5; 8-9).

Molim ponizno Boga i sve vas da meni oprostite sve moje slabosti, nesavršenosti i propuste tijekom svih proteklih, zajednički provedenih godina. Ne daj Bože da oni budu nekome od vas na trajnu sablazan i udaljavanje od Boga i vječnog spasenja! Budući da se – u duhu crkvenih propisa – približava vrijeme kraja moje dosadašnje službe u Crkvi, osobito u našoj Banjolučkoj biskupiji, naravno mi je jako stalo i za njenu budućnost. Zato potičem se vas, osobito – vas braću svećenike, da kad god vam je moguće, uzmete misne obrasce – za svećenička i redovnička zvanja, za službenike Crkve te za izbor novog biskupa. U ovom zadnje spomenutom obrascu nalaze se i ove riječi molitve: „Bože, vječni pastiru, ti svoje stado trajno štitiš i upravljaš. U svojoj dobroti daj našoj biskupiji takvog biskupa, kakav joj treba, da svetošću tebi ugodi a tvome narodu bude uzor života i učitelj tvoje istine!“

Blagoslovljeno Ime Gospodnje – sada i u sve vijeke vjekova. Amen.