Mudr 3, 1 – 9; Rim 8, 31 – 39; Lk 9, 23 – 26

Poštovani i dragi biskupe Tomislave!
Poštovani generalni vikaru, mons. Tomislave!
Poštovani oče gvardijane, fra Josipe!
Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!
Draga braćo i sestre!
Dragi štovatelji svetoga Nikole Tavelića!

1. Okupljeni u Šibeniku, rodnome gradu svetoga Nikole Tavelića (rođ. oko 1340. u Šibeniku, mučen 14. studenoga 1391., u Jeruzalemu), zahvaljujemo Bogu za čovjeka koji je ovdje primio vjeru u Krista i ostao mu vjeran do mučeništva u Jeruzalemu. Maločas smo u procesiji ulicama ovoga grada slijedili njegov lik. Sada u euharistijskom slavlju povjeravamo Gospodinu stanovnike ovoga grada i sve nas hodočasnike i štovatelje svetoga Nikole, naše obitelji i ljude koji su se preporučili u naše molitve. Pred Gospodina donosimo zahvalnost za primljena dobročinstva i brige s kojima smo došli na ovo slavlje.

Ovdje, u samostanu i Muzeju sv. Frane, čuvaju se sandale svetoga Nikole. Ovaj jednostavan predmet, relikvija svetog Nikole, približava nam njegov život: njegova putovanja i umor, njegove susrete s ljudima kojima je naviještao evanđelje, njegovu spremnost da pođe onamo kamo ga Gospodin šalje. Njegovu mučeništvu, njegovu svjedočanstvu vjere u Isusa Krista, prethodio je život molitve, razmišljanja, osluškivanja Božje riječi, redovničkoga zajedništva i služenja. U takvu je životu sazrijevala vjernost koja se naposljetku očitovala u potpunom predanju Kristu.

Sandale nam zato pomažu čuti Isusovu riječ iz današnjeg evanđelja kao poziv upućen i nama: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom (Lk 9, 23). Taj poziv obuhvaća svakoga od nas, u okolnostima i odgovornostima koje su nam dane.

2. Kada je sveti papa Pavao VI., 21. lipnja 1970., Nikolu Tavelića zajedno s njegovim drugovima Deodatom, Petrom i Stjepanom proglasio svetim, Crkva ga je pred cijelim svijetom istaknula kao uzor nasljedovanja Krista i zagovornika Božjega naroda. Nikola je tako postao prvi kanonizirani hrvatski svetac. Taj je događaj bio veliko duhovno ohrabrenje vjernicima u vrijeme komunističkoga i ateističkoga režima, osobito Šibeniku, koji je stoljećima čuvao uspomenu na svojega časnog sina.

Vjera koju smo primili od svojih predaka najdragocjeniji je dar povjeren i našoj odgovornosti. Djeci i mladima prenosimo je riječju, a vjerodostojnost tih riječi potvrđujemo svojim životom. Ljubav prema vlastitome narodu po evanđelju se otvara služenju dobru svih ljudi. Sveti Nikola pripada našoj povijesti, a njegova svetost dar je cijeloj Crkvi za sva vremena.

Zato smijemo poželjeti i moliti da lik svetoga Nikole Tavelića, kojega u našemu narodu još uvijek, nažalost, nedovoljno poznajemo i štujemo, postane sjeme nove svetosti među nama. Neka njegov život snažnije progovori svakomu od nas, našim obiteljima, mladima i župnim zajednicama.

U njemu prepoznajemo velikoga čovjeka naše krvi i našeg roda koji je Božji poziv prihvatio toliko ozbiljno da mu je povjerio cijeli svoj život. Njegov nas primjer potiče da se zapitamo koliko prostora dajemo Kristu u svojim odlukama i koliko smo spremni ostati vjerni evanđelju kada ta vjernost traži odricanje, hrabrost i žrtvu.

3. Pred zahtjevnošću njegova primjera možemo osjetiti vlastitu slabost. Dobro, poznajemo svoju neodlučnost i trenutke u kojima smo popustili premda smo znali što je dobro i što trebamo činiti. Zato je važno čuti odakle dolazi snaga za vjernost. Bog nam prvi pristupa svojom vjernošću i ljubavlju. Njegova milost djeluje u nama, podiže nas nakon pada i osposobljava za odgovor na njegov poziv. Ona je nosila i svetoga Nikolu. I mi joj možemo otvoriti srce.

Sveti Pavao u današnjem drugom čitanju pita: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? (Rim 8, 35). Potom nabraja nevolju, tjeskobu, progonstvo, glad, golotinju, pogibao i mač. On poznaje težinu tih kušnja, a svoje pouzdanje polaže u Krista koji je za nas umro i uskrsnuo te nas zagovara (usp. Rim 8, 34). Iz te sigurnosti raste kršćanska hrabrost. Čovjek može osjećati strah, priznati da mu je teško i potražiti pomoć, a ipak ostati vjeran Gospodinu. Kristova prisutnost daje mu snagu da učini dobro i onda kada bi najradije odustao.

4. U ovom povjerenju razumijemo Isusov poziv da se odreknemo samih sebe. To znači odreći se sebičnosti koja želi da se sve ravna prema našoj koristi i našim željama. Dopuštamo Kristu da preobražava naš način razmišljanja i oslobodi nas potrebe da uvijek budemo u pravu, da imamo prednost ili da nam drugi služe. Tako postajemo sposobni čuti čovjeka pokraj sebe i odgovoriti na njegove potrebe.

Isus dodaje riječ danomice. Ona nas vraća današnjemu danu i odgovornostima koje su upravo sada pred nama. Svetost raste u vjernosti preuzetim obvezama, u načinu na koji obavljamo svoj posao i u odnosu prema onima s kojima živimo. Gospodin nas susreće usred toga života. Ondje nas uči ljubiti i ondje očekuje naš odgovor.

Uzeti svoj križ znači u sve što živimo ugrađivati ljubav, osobito ondje gdje je to najteže. U raspetome Kristu križ nam otkriva ljubav koja se daruje do kraja. Njegova spasiteljska snaga izvire iz predanja kojim Sin svoj život daruje Ocu za naše spasenje. Slijedeći njega, pozvani smo i usred boli sačuvati srce otvoreno Bogu i bližnjemu.

U bolesti takva ljubav može biti strpljivost i zahvalnost onima koji nas njeguju, a ponekad i ponizna spremnost da prihvatimo pomoć. U obiteljskim teškoćama očituje se u iskrenu razgovoru i volji da oprostimo. Pred patnjom drugoga postaje blizina koja sluša i konkretno pomaže. Učinimo što možemo da ublažimo bol; ondje gdje je ne možemo ukloniti, pomozimo čovjeku da je ne nosi sam.

5. Postoji i križ koji dolazi upravo zbog vjernosti evanđelju. Netko će zbog poštenja izgubiti korist koju je mogao steći nepravdom. Drugi će doživjeti protivljenje jer je stao u obranu slabijega. Netko će biti ismijan zbog svoje vjere ili će ostati usamljen u odluci da posluša savjest oblikovanu Božjom riječju. Tada se pokazuje koliko nam je dragocjeno zajedništvo s Kristom. Sveti Nikola svojim nas mučeništvom ohrabruje da ga sačuvamo i kada vjernost ima svoju cijenu.

Pritom, nošenje križa ne znači opravdavati tuđu zloću, šutke pristajati na nepravdu ili dopustiti da se gazi naše dostojanstvo. Isusov poziv nikomu ne daje pravo da drugoga ponižava ili mu nanosi bol. Ljubav traži istinu, štiti povrijeđenoga i poziva počinitelja da preuzme odgovornost i promijeni svoje postupke. Oprost otvara mogućnost obraćenja, a zaustavljanje nepravde i zaštita ugroženoga ostaju naša dužnost.

Takva odlučnost traži i budnost nad vlastitim srcem, da nas protivljenje zlu ne odvede u mržnju prema čovjeku. Sveti Pavao VI. pri kanonizaciji svetog Nikole istaknuo je da mučeništvo svjedoči o istini Krista i o ljubavi spremnoj darovati vlastiti život. Govoreći o svetom Nikoli i njegovim drugovima, upozorio je da njihov primjer valja prihvatiti u duhu ljubavi. Kršćanska hrabrost jasno ispovijeda vjeru u Isusa Krista i istodobno poštuje dostojanstvo onoga koji Njega ne prihvaća kao Sina Božjega, Gospodina i Spasitelja.

6. Uz poziv na križ Isus izgovara i obećanje: Tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti (Lk 9, 24). Ove nam Isusove riječi otvaraju pogled prema uskrsnuću. U Kristu darovani život ima budućnost koju smrt ne može uništiti. Zato mučenik može svoju sudbinu povjeriti Gospodinu, siguran da ga on vodi u puno zajedništvo sa sobom.

Nada u vječni život koja ne postiđuje (usp. Rim 5, 5) daje smisao i našoj sadašnjoj vjernosti. Pred Bogom vrijedi i dobro za koje nitko nije saznao, žrtva za koju nismo primili zahvalu, trud čiji plod još ne vidimo. Vjerujemo da Gospodin prima sve što činimo iz ljubavi. To nam pomaže slobodnije prosuđivati što je u životu doista vrijedno. Isus nas upozorava da čovjek može zadobiti sav svijet, a izgubiti samoga sebe (usp. Lk 9, 25). U njegovoj riječi nalazimo mjerilo za svoje želje i odluke, da nas prolazni dobitci ne udalje od onoga što ostaje zauvijek.

7. Braćo i sestre, snagu za takav život primamo za ovim euharistijskim stolom. Ovdje susrećemo uskrsloga Krista, koji nam u sakramentu svojega Tijela i Krvi daruje samoga sebe. Ljubav njegova križa postaje hrana našemu životu. Primajući ga, povjeravamo mu i ono što sami teško možemo promijeniti: svoju zatvorenost, povrijeđenost i strah. On nas sjedinjuje sa sobom i međusobno te nas šalje da primljeni dar pretvaramo u služenje.

Zato neka svatko s ovoga slavlja ponese jednu konkretnu odluku. Nekome će to biti obnova svakodnevne molitve, nekome redovito pohađanje svete mise svake nedjelje i zapovijedanog blagdana, drugome prvi iskren korak prema pomirenju, a nekome ustrajna briga za osobu kojoj je potrebna pomoć. Izaberimo ono na što nas Gospodin danas potiče i zamolimo ga za milost da u tome ustrajemo.

Sandale svetoga Nikole ostaju nam dragocjena relikvija, a pred nama je put koji trebamo prijeći vlastitim koracima u našim „sandalama“. Isti Gospodin koji je vodio svetoga Nikolu Tavelića do punine života poziva i nas u istu salvu i istu vječnu radost.

Sveti Nikola Taveliću, budi nam uzor i zagovornik na putu nasljedovanja Krista. Amen.