Propovijed biskupa Komarice o 28. godišnjici „Briševačkih mučenika“

Propovijed biskupa mons. Franje Komarice o 28. godišnjici „Briševačkih mučenika“

Briševo, 25. srpnja 2020.

(Izreke 8, 23. 32-33. 35-36 i Ps 8, 5-7 i Mt 1b, 24-27)

Draga braćo svećenici, drage sestre redovnice,
dragi Kristovi vjernici laici iz ove i drugih župa, cijenjeni prijatelji Boga i čovjeka.

Na današnji datum 25. srpnja Crkva slavi blagdan jednog od Isusovih 12 apostola sv. Jakova starijeg, rođenog brata apostola i evanđelista, sv. Ivana.

Kao prvi od apostola, sv. Jakov je podnio mučeničku smrt u Jeruzalemu, gdje je on bio predstojnik tamošnje kršćanske zajednice, biskup. Dao ga je ubiti tadašnji židovski kralj Herod, 44. godine poslije Krista.

Kroz sva kasnija desetljeća i stoljeća, kršćanska zajednica – Crkva, nije zaboravila ni njega, mučenika Jakova ni njegovu mučeničku smrt, jer ju je on podnio zbog svoje vjernosti Kristu i njegovom Evanđelju tj. Isusovoj spasenjskoj nauci.

Bezbroj Kristovih učenika je tijekom proteklih 20 stoljeća  slijedilo primjer vjernosti do smrti ovog i drugih Isusovih apostola, koji su na sličan način završili svoj zemaljski život i prešli u sretnu vječnost.

A Isus je zagarantirao svakom svome učeniku ako izgubi svoj život poradi njega, da će ga naći (usp. Mt 16, 25). „Budi mi vjeran do smrti i dat ću ti život vječni“ (Otk 2,20)  – obećaje Isus svakom svome učeniku.

Prije 28. godina, na jučerašnji i današnji datum, 24. i 25. srpnja 1992. godine, na ondašnji miroljubivi katolički puk ovog sela Briševa, sručila se protu-božja i protu-ljudska prkosna sila uništavanja, ne samo stanja i imanja ovdašnjih žitelja, nego i samih njihovih života, i to ničim izazvana i po nalogu nekih ondašnjih „Heroda“, očitih protivnika Kristovog Evanđelja i onih, koji su se trudili primjenjivati to Evanđelje u svom svakodnevnom životu, tj. ovdašnjih katolika, starorječkih župljana.

Kao što cijela Crkva tijekom svoje duge povijesti smatra svojom obavezom zahvalno čuvati spomen na one svoje članove koji su tijekom svog zemaljskog života svjedočili za Krista i svoje živote za njega dali, tako i naša Mjesna Crkva, naša biskupija, ova i okolne naše župe, imaju trajnu dužnost čuvati molitveni spomen osobito na one , koji su potpuno nedužni, ubijeni iz mržnje na katoličku vjeru.

Takovih članova naše biskupije ima na stotine pa i tisuće iz prošlog najkrvavijeg stoljeća ljudske povijesti. Među njima je procentualno najveći broj upravo iz ovog sela Briševa i iz ove župe Stara Rijeka.

Svake godine, osim 1995. kada je u ovo vrijeme , tijekom srpnja i kolovoza, bio definitivni pogrom nad preostalim katolicima ovog sjevernog djela naše biskupije, preostala rodbina i župljani ove i okolnih župa , predvođeni svojim župnikom, okolnim svećenicima i biskupom, u većem ili manjem broju, najprije u dvorištu porušene župne crkve, a onda na ruševinama ove spaljene, pa kasnije i obnovljene spomen crkve, slavili su svete mise za mučene, izmasakrirane i ubijene Briševljane, Staroriječane i Ljubijce. Upućivali smo Bogu svoje molitve, prošnje za njihove duše ali molitve kajanja i zagovora za njihove ubojice  kojima, ako se ne pokaju, prijeti vječna propast i nesreća. Molili smo Boga također i za njegov dar praštanja i življenja u izmirenosti s našim zabludjelim neprijateljima i u istinskom, pravom i pravednom, trajnom miru.

Osobno sam nastojao na današnji dan ovdje biti svake godine. Samo nekoliko puta mi to, zbog fizičke nemogućnosti, nije uspjelo. Ovo naše, takoreći, „zavjetno“ zborovanje, nastojali smo sačuvati od bilo kakve politizacije, odnosno od zloupotrebe naših dragih i dragocjenih svjedoka vjere, naših mučenika.

Svaki put sam, i osobno, nastojao dozivati u pamet svim nazočnima našu obavezu prema Božjoj objavljenoj istini o vrijednosti u Božjim očima svakog ljudskog života te o isključivom pravu Boga Stvoritelja, da samo On bude Gospodar ljudskih života i povijesti svakog naroda i cijelog ljudskog roda.

Već u jednoj od starozavjetnih knjiga, sām Bog predstavlja svoju Božansku Mudrost, kako čusmo malo prije u današnjem prvom čitanju: „Oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje… Djeco (ljudska) poslušajte me, blago onima, koji čuvaju moje putove. Poslušajte pouku, da stečete mudrost i nemojte je odbaciti… Jer tko nalazi mene, nalazi život i stječe milost od Gospodina. A ako se ogriješi o mene, udi svojoj duši: svi koji mene mrze ljube smrt“.( Izr 8,23.32-33.35-6).

U jednoj pak drugoj, također starozavjetnoj knjizi, čitamo i ove riječi, koje govore o veličini i darežljivosti Boga, Stvoritelja: „Gospode, divno li je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ. Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži“. (Ps 8,2.5-7).

To je dakle, čovjek u svome bogolikom dostojanstvu, odsjaj Boga, Stvoritelja i njegove krasote, dobrote, darežljivosti i ljubavi! Čovjeku je njegov Stvoritelj povjerio cijeli svijet da on u njemu živi i razvija se prema Božjem planu, tako što će se odgovorno ponašati prema svim drugim stvorenjima i svjesno čuvati savez, kojega je Bog Stvoritelj sklopio sa svim njegovim stvorenjima na zemlji i sa cijelim beskrajnim kozmosom.

Taj savez je savez skladnosti i mira. Takvom jednom savezu proturječi svaki nesklad, svaki sukob, svaki rat među ljudima , koji su kruna Božjeg stvaralačkog djela na cijeloj zemaljskoj kugli. Sukobi i rat izviru iz oholosti, iz sebičnosti, mržnje i nasilja. S ratom, čovjek pretvara svoj životni ambijent stvorenog svijeta u mjesto smrti  i razaranja. Tako čineći, čovjek Božja stvorenja otuđuje, odalečuje od najdubljeg smisla njihova postojanja, skida s njih Božju krasotu, koja se u stvorenjima zrcali kao Božji odsjaj.

Tako čineći, čovjek divna Božja stvorenja, na čelu s čovjekom, ili potpuno uništava ili ih podvrgava svome  kratkovidnom i uskogrudnom interesu, fatalno sputavajući i ograničavajući njegov prirodni rast i razvoj.

I najnovija užasna ljudska tragedija, kao plod čovjekova neposluha i prkosa Bogu i njegovim zapovijedima, koja je na izuzetno brutalan način pogodila veliki dio ovdašnjeg stanovništva, bezobzirno je i brutalno uništila tolike ljudske živote i fatalno zaustavila od Boga Stvoritelja planirani razvoj i napredak u svakom pogledu cijelog ovog kraja.

Svi mi, koji smo doživjeli taj sunovrat u sām pakao, nekih ovdašnjih, od đavla zavedenih, vaših komšija i njihovih istomišljenika, tadašnjih i sadašnjih vođa, ujedno smo svjedoci teško popravljivog poraza ovdašnjeg čovjeka, kao bogolikog stvorenja. Jer, taj je od đavla zaraženi čovjek Božju sliku zamrzio najprije u samom sebi i nije ju mogao podnositi niti ju tijekom svih ovih 28 godina podnosio u ondašnjim, svojim bližnjima, u stanovnicima ovog prekrasnog, od Boga blagoslovljenog, a od đavla zamrženog sela i kraja.

Sva ubijena naša braća i sestre, koji su žrtve djelovanja samoga sotone i njegovih, u ljudskom obliku, poslušnih slugu, zaslužuju ne samo na ovaj spomendan njihova stradanja, nego i trajno naše, u duhovnom pijetetu, molitveno sjećanje pred njihovim i našim Stvoriteljem, pred čijim pogledom mi sada hodimo ovozemaljskom suznom dolinom i pred čijim ćemo se pravednim sudom jednoć sigurno naći i mi i svaki drugi čovjek, da primimo Božju plaću za svoja pravedna djela ili svoja zlodjela, već prema tome za što smo se svojevoljno ovdje na zemlji opredijelili.

U ovom našem svijetu, kojega je Bog stvorio, i u kojem ima mogućnosti i mjesta i za slobodnu volju nas ljudi , uvijek je moguće i iz zla izvući dobro. To čini Bog, i to isto čine oni koji u njega vjeruju. Mi, vjernici Kristovi  smo poučeni da crta razdvajanja između dobra i zla ide kroz ljudsko srce , a ne između čovjeka i čovjeka, između naroda i naroda.

Što je u čovjekovu srcu, to će dolaziti do izražaja i u njegovom životnom okruženju, u njegovu ponašanju, kako prema samome sebi tako i u njegovim djelima ili nedjelima spram drugim ljudima.

Bog, Stvoritelj svakog od nas, jedini je garant konačne pravde. Bez Boga i njegove pravde svi bi naši ljudski zločini otišli u zaborav. Bezbožnik, ateista, koji ne priznaje postojanje Boga samozavaravajuće misli za sebe da neće nikome morati odgovarati za svoja nedjela i grozote koje učini. Naprotiv, vjernik, pogotovo istinski kršćanin, koji je uvjeren da Bog postoji i da je On Stvoritelj ali i Sudac svakog stvorenja i svakog čovjeka,  dobro zna da svaka naša odluka za dobro ili za zlo , za istinu ili za laž, za pravdu ili nepravdu, ima i svoje posljedice, u našem izvršavanju Božjih planova s ljudskim rodom ili u našem ometanju i uništavanju tih planova.

Želimo li biti istiniti i vjerodostojni u ovom našem današnjem susretu sa živim Bogom i u našoj molitvi za njegovo milosrđe za pokojne i preživjele ovog sela i ovog kraja,  ja vjerujem da vi svi to želite, a onda se ne možemo ne upitati: koji su Božji planovi za budućnost i Briševa i Stare Rijeke i Ljubije i cijelog ovog kraja?! Hoćemo li ustvrditi kako smo sigurni da je Bog zauvijek napustio ovaj kraj i prepustio ga svome protivniku i protivniku njegovih miljenika ljudi, đavlu paklenom?

Imamo li volje i snage i tražimo li je od Boga, da budemo baš ovdje njegovi dragocjeni suradnici u njegovim planovima  da obnovi lice ovog dijela zemlje, lice vaših drevnih djedovina i očevina?

Vama je, ako ne svima, ali sigurno mnogima, poznato da smo se tijekom svih dosadašnjih liturgijskih spomen slavlja kao i još u bezbroj sličnih slučajeva trudili dozivati sebi u sjećanje i svijest veliku našu obvezu, koju kao kršćani, imamo kad je u pitanju obrana svakog ugroženog i obespravljenog ljudskog života, i to počevši od našeg rodnog mjesta i našeg životnog okruženja  do svih onih mjesta i situacija gdje je on od bilo koga ili s bilo koje strane ugrožen.

Osobno sam se oko toga trudio i tijekom cijelog, nametnutog nam rata i u cijelom poratnom vremenu, ne gledajući da li je za taj i takav trud pogodan ili nepogodan trenutak ili okruženje  u kojem sam se nalazio.

Bez i najmanje želje za nekom samohvalom, želim i ovaj put , pred vama posvjedočiti izuzetnu Božju dobrotu.  Ona mi je uvijek iznova omogućila da dižem svoj glas, i u molitvi Bogu i u buđenju pozaspalih ili nezainteresiranih savjesti, kad su u pitanju obrana Božje časti i zaštita čovjekova dostojanstva. To sam činio ne samo ovdje u Briševu, Staroj Rijeci, Ravskoj, Prijedoru, Banjoj Luci, Bosni, nego i na mnogim drugim mjestima diljem zemaljske kugle, kamo me Božja ruka vodila.

Kao malu ilustraciju, da službeni predstavnik Katoličke Crkve s ovoga područja, naše domovine nije šutio ni pred europskom javnošću, koja se nažalost pokazala kao neodgovorni svjedok užasne drame i tragedije ne samo Briševa i okolnih mjesta u Krajini, nego i u cijeloj našoj razorenoj i opustošenoj zemlji , citirat ću dio jednog od svojih govora kojeg sam Božjom Providnošću, imao mogućnost održati na jednom velikom skupu, od više tisuća, kršćanskih intelektualaca i političara iz preko 20 europskih zemalja, u njemačkom velegradu Münchenu, u proljeće ratne 1994. godine.

Taj govor ( oduvijek već i zaboravljen) donio u jednoj od svojih knjige o ratu u ovim našim krajevima jedan međunarodno poznati i priznati  njemački političar i javni djelatnik.

Citiram dio tadašnjih mojih riječi, upućenih visoko civiliziranim i kršćanski orijentiranim Europljanima:

„ Na ovom veličanstvenom skupu, puna su nam usta europskog čovjeka. Čovjek je također put Božjeg utjelovljenja u osobi Isusa Krista. Čovjek je put i kršćanstva, također i Katoličke Crkve (…) Koji čovjek? – Ti, brate, ti sestro, ja, svi mi, svaki od nas. Jer, svi se mi smatramo ljudima i imamo pravo tako se smatrati. Dosljedno tome, imamo pravo da nas i drugi tako smatraju i priznavaju. Samo kao ljudi mi možemo jedni drugima istinski služiti i jedni drugima donositi radost i sreću.

Svima vama Europljanima je poznato da europski narodi uvažavaju određene vrijednosti koje počivaju na etičkim i kršćanskim principima. Poznato nam je da Europljani priznaju i štite dostojanstvo svakog čovjeka i sva osnovna ljudska prava, uključujući vjerska i nacionalna (…) Unatoč tomu što možemo danas ustanoviti? Gdje je danas stvarno briga oko poštivanja ljudskih prava u pojedinim dijelovima našeg kontinenta?

Već je na ovom skupu bilo spomenuto, kako na udaljenosti manje od jednog sata leta avionom odavde, ljudska prava ,izgleda, da nisu  ni priznata (…) Pravo je da se ovdašnji Europljani brinu oko očuvanja svoje životne sredine; da se brinu i za očuvanje života životinja. Ali, kad se radi o zaštiti ljudskog života, posvuda tamo, gdje je čovjek ugrožen, gdje ga se nemoćnog uništava nogama ili kasapi bajunetom, tu je zakazala Europa! (…) Kršćanski Europljani ne bi  smjeli tu zakazati. Oni se, ne samo međusobno, trebaju promatrati i priznavati kao braća i sestre i to, ne samo kad smo jedni drugima simpatični nego i kad različito mislimo.

Rečeno je ovdje javno kako se biskup iz Banje Luke mora vratiti u tamošnji pakao.

On to ne mora, on hoće nazad u svoj rodni grad, u svoju domovinu. Moram ovdje nadodati jednu ispravku i dopunu: Ako je u Banjoj Luci za Europljane pakao, što poduzimaju Europljani za Banju Luku, za Bosnu i za spas tamošnjih ljudi, koji u tamošnjem paklu gore pred očima , vas Europljana?

Ali ja moram reći da u Banjoj Luci i Bosni nije samo pakao!! U paklu nema nimalo ljubavi, u paklu nema nikakve molitve , u paklu nema nikakvog prijateljstva!!! U mome rodnom gradu i cijelom tamošnjem kraju ima i sada mnogo ljubavi  prema bližnjima! Ima kod mnogih tamošnjih ljudi snage za praštanje! Ima stvarne spremnosti ispunjavati i ono što nam je utjelovljeni Bog, Krist, povjerio kao svoju najtežu zapovijed: „Ljubiti i svoje neprijatelje! Činiti dobro onima koji nas mrze“! To mi provodimo u djela! Mi ne govorimo samo, ne propovijedamo samo o ljubavi prema neprijateljima, mi tu ljubav i prakticiramo!

Dođite i osvjedočite se da je tako: vi iz Bavarske, iz Njemačke, vi iz svih drugih europskih zemalja! Dođite u Banju Luku i u cijeli tamošnji kraj! Tamo gdje počinje pakao da gori, tamo dolazi u susret Nebo, da zaustavi plamen pakla! Ja sam osobno svakodnevno svjedok užasne, razorne moći pakla; Ali sam također svakodnevni svjedok  i čudesne snage Božjeg Duha, koja je tamo i danas nazočna!

Poznate su nam Isusove riječi: „Bez mene ne možete ništa (dobra) učiniti! Tko sa mnom ne gradi taj uništava“! Ja sam svjedok da je to istina! Tamo gdje je vladalo i vlada bezboštvo i prezir Boga i njegovih zapovjedi, tamo se stvara pogodno tlo za užasne ruševine! Tamo nastaju duhovne tragedije, duhovne praznine! Žele li ovdašnji europski narodi doživjeti sutra takvu sudbinu, takvu zlokobnu, pogubnu budućnost? Ako se budemo zatvarali u svoja uskogrudna, sebična dvorišta, takva nas budućnost sigurno čeka!

Imati uvijek otvoreno srce, otvorena vrata za druge, za svoje bližnje, samo tako ćemo moći biti vjerodostojni i konstruktivni graditelji budućnosti europskog kontinenta! Ne samo na riječima, nego poglavito svojim djelima pokazujemo da smo spremni pomoći sve životno ugrožene ljude u BiH i drugdje, i sve one koji se trude oko sprječavanja širenja pogubne mržnje i uništavanja čovjeka i oko promoviranja praštanja, pomirenja i pravednog, trajnog mira među ljudima, narodima i društvima (…)“ (Andreas Raab, Opfer, Täter, Tatenlose, Ulm, 1995., str. 162-167).

Tako sam eto govorio prije 26 godina pred predstavnicima nekoć kršćanske Europe, koja, u međuvremenu, nažalost sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene, svoj kršćanski identitet i svoju konstruktivnu  zadaću koju joj je Bog namijenio u cijelom ljudskom rodu!

Tko će nastaviti u ime nas koji smo, nažalost, za nerijetke bahate i samodopadne Europljane, bili i ostali „štala za njihove konje“, i za koje ste vi mnogi također ne rijetko, samo dobra i poželjna radna snaga?

Na svima nam je  zadaća da budemo  svjesni i dosljedni Božji suradnici a ne vražji, da se ponašamo kao slobodna Božja djeca, cijeneći Božju sliku u nama i ne robujući nikakvim ovozemaljskim samozvanim „bogovima“ i zavodnicima na krive i pogubne staze, da možemo praštati onima koji su se ogriješili o nas, kako bi i Bog nama oprostio!  Molimo po zagovoru drage Gospe i svetih apostola, Petra, Pavla i Jakova, dobrog i milosrdnog Boga da nam svima u tome  pomogne i da bude milostiv nama i svima onima koje danas preporučujemo njegovu milosrđu. Pokoj vječni daruj im Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima.

Počivali u miru Božjem. Amen.