Propovijed biskupa Komarice u Briševu

(Mudr 3,1-9; Ps 31,3-4; 6-7; 17-18 Lk 6,27-28. 32-33. 35)

Dragi župniče, draga braćo svećenici,

dragi župljani, rodbino, rođaci i prijatelji ubijenih ovdašnjih župljana,

poštovani prijatelji iz bliza i iz daleka!

I ove godine nam je dobri Bog omogućio da se – kao ljudi i kao Božji vjernici okupimo na ovom – za nas – svetom mjestu – u ovoj spomen-crkvi na „Birševačke žrtve“ u povodu 30-te obljetnice njihova stradanja.

Dosljedni u njegovanju tisućljetne tradicije Kristove Crkve da čuva spomen na one svoje članove koji su zbog pripadnosti Kristu i njegovoj Crkvi zbog svoje vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju dali svoje živote i bili mučeni i ubijani, i mi smatramo svojom obvezom i svojom dužnošću njegovati i ljubomorno čuvati od zaborava uspomenu na svijetle primjere naših roditelja, djedova i baka, naše rodbine, rođaka i susjeda, članova naše župne i biskupijske zajednice.

Dodatno smo na tu svoju obvezu više puta bili poticani od velikog i svetog pape Ivana Pavla II. i sadašnjeg pape Franje, kako nemamo pravo  zaboraviti svoje mučenike zbog njihove vjere i odanosti Crkvi i Kristovu evanđelju, ne da se osvećujemo njihovim mučiteljima ili njihovim potomcima, nego da im praštamo, da ih volimo i da se trudimo oko izgradnje pravednog i trajnog mira i zajedničkog, mirnog života među ljudima i narodima – gdje god živjeli pa tako i u kraju svojih predaka, u ovoj sredini, koju je Bog Stvoritelj obilno blagoslovio, a što protivnik Božji i protivnik ovdašnjih Božjih stvorenja – đavao – ljudi mrzi i želi uništiti.

Kristova Crkva, kojoj i mi pripadamo, utemeljeno smatra svojim pravom i ciljem svoga poslanja među narodima svijeta, da sačuva ispravnim, nepomućenim i nezamagljenim sadržaj praštanja – poglavito u životu i ponašanju svojih članova i u odgoju svojih vjernika – ali i drugih ljudi dobre volje. Ona to i čini tako, što čuva i štiti izvor svakog praštanja. Taj izvor je tajna Božjeg milosrđa i praštanja. Ta se tajna objavila nama ljudima u osobi Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega. On je nas, kao neprijatelje Boga, našeg Stvoritelja – pomirio s njime svojom krvavom žrtvom na križu i tako nam omogućio vječni, sretni život.

Katolička – tj. Kristova Crkva nikad nije i neće „položiti oružje“ pred ni jednom povredom čovjekove bogolikosti, njegova dostojanstva i njegovih nepovredivih prava, koja je svakom čovjeku dao njegov Stvoritelj.

U važnom dokumentu Drugog vatikanskog koncila – u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu (GS 27) Crkva izričito naučava ovako: „Sve što se protivi životu, kao što je ubojstvo, bilo koje vrste, genocidi, pobačaji, eutanazije (…) sve što povređuje integritet ljudske osobe (tj. ukupnost odlika koje čine čovjeka kao stabilno biće prema drugima i prema društvu) – kao što su sakaćenja, tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile; sve što vrijeđa ljudsko dostojanstvo (…) svi ti i slični postupci zacijelo su sramotni već sami po sebi, i dok truju ljudsku civilizaciju, više kaljaju one, koji tako postupaju nego one koji nepravdu trpe i u proturječju su sa čašću Boga Stvoritelja!“

Ovu, za nas katolike obvezujuću nauku Crkve želim danas –, ovom prilikom – i na ovom, za nas prevažnom mjestu, još malo pojasniti – za vaše odn. naše duhovno dobro!

Draga braćo i sestre u Kristu ubijenom i uskrslom,

kao vjerujući ljudi, mi tvrdimo da je nas Bog stvorio; da nas je On pozvao u život, da postojimo, da nas On svakog časa našeg življenja dariva svim onim što imamo i što jesmo. On nas poziva i u vječno zajedništvo s njim, u sretni, vječni život.

Ako je to tako, onda se – upravo na ovom i sličnim mjestima stradanja i uništavanja Božjih najdražih i najdivnijih stvorenja na zemlji, ljudi, čovjeka kao žive slike Božje – možemo pitati i tražiti zadovoljavajući odgovor: gdje je bio Bog, kada je njegovo stvorenje u groznim mukama umiralo, kada je njegovo stvorenje – čovjek – mučilo i ubijalo moje roditelje, brata, sestru, rođaka, susjeda? Ako je Bog sama ljubav i pun ljubavi prema nama – svojim ljubljenim stvorenjima, gdje je bio kada je nas, kada je mene pogodila nesreća, nevolja, jad i čemer zbog užasnog zla i nepravde što je nanesena meni osobni ili mojim bližnjima?

Ako nam tolika Božja stvorenja otvaraju oči naše pameti i srca da preko njih upoznamo njihova i našeg Stvoritelja, njegovu mudrost, moć i dobrotu, imamo dojam da su zlo i patnja u stanju pomračiti Božju sliku, Božji lik.

Za nekoga će – možda i od nas ovdje nazočnih – posebna poteškoća biti ta, što će se patnja – osobna ili zajednička moći osvijetlili i prihvatiti samo pomoću vjere.

Kako nas poučavaju prve stranice Svetog Pisma, Bog je na početku sve stvorio i sve što je učinio bilo je dobro. Zlo i sva nevolja za stvorenja došli su na svijet nakon prvog čovjekovog grijeha. Prvi je čovjek zloupotrijebio svoju slobodu, koju je kao poseban dar dobio od svoga Stvoritelja i okrenuo se od njega. On je htio biti Bog, ali bez Boga! Od tada do današnjeg dana sve stvorenje i mi s njime zajedno uzdiše i muči se – kako to ističe i apostol Pavao u poslanici Rimljanima (usp. Rim 8,22-23). Sva patnja na svijetu je posljedica ovog nereda, koji je svojom slobodnom voljom prouzročio čovjek. Bog dopušta zlo u čovjeku i među ljudima, jer on ovu čovjekovu volju, koju mu je dao, poštuje, i jer on onima, koji njega ljubu i poštuju njegove zapovijedi – sve, pa i ono najgore što ih snađe, može još okrenuti na dobro!

„Duše su pravednika u Božjoj ruci i njih se više ne dotiče nikakva muka“ (Mudr 3,1). Te riječi smo i mi čuli malo prije u ovom liturgijskom, euharistijskom spomen-slavlju povodom 30. obljetnice svjedočke, mučeničke smrti vaših roditelja, baka i djedova, vaših rođaka, susjeda, župljana ovog sela i cijelog ovog kraja. Oni su, kao miroljubivi ljudi, bili strašno mučeni zbog svoje pripadnosti Kristu i njegovoj Crkvi, ni u čemu krivi svojim mučiteljima niti ikomu drogom. Bio je to užasan grijeh protiv Boga, koji će trebati okajavati čak i buduće generacije i ujedno velika sramota i crna mrlja u povijesti onih ljudi, koji su činili taj grijeh i veliki zločin, kao i onih obitelji iz kojih su dotični nesretnici, zarobljeni sluge Sotone potekli. Slušanje i čitanje svjedočanstava o njihovom mučenju i umiranju, koje je bilo veliki i teški ispit njihovih fizičkih i psihičkih snaga, ujedno je velik ispit moralnih i duhovnih snaga i svih vas koji ste  uz ove „Briševačke mučenike“ povezani tijesnim rodbinskim ali i kršćanski, vjerskim vezama.

Kakav ispit savjeti, karaktera, pa i srca morao je svatko od vas, kao Isusov pravi učenik podnijeti i položiti kad se sjetite Isusovih jasnih riječi o opraštanju i vašim neprijateljima pa čak i o ljubavi prema njima, a o čemu smo slušali i malo prije u odlomku sv. Evanđelja po Luki (usp. 6,27-28).

Sve ove poratne godine trudio sam se na današnji spomendan u ovoj župi, ovom kraju i u našoj biskupiji biti ovdje s vama, potomcima, rođacima i susjedima ovih nevinih briševačkih žrtava; s vama zajedno, u svjetlu Božje istine glasno razmišljati o strahoti zla i mržnje i želje za osvetom, i o utjesi dobra, ljubavi i praštanja i ujedno moliti od Boga snagu utjehe i svjetlo mira. Pitao sam se  zajedno s vama: kakav je smisao svakog ljudskog života, života jednog naroda, cijele obitelji čovječanstva? Kakav je smisao i kakvu korist je imalo sotonsko mučenje i bezrazložno ubijanje ovdašnjih majki, očeva, staraca i starica, muževa i žena, mladića i djevojaka? Samo negativan, destruktivan smisao, nedostojan čovjeka kao bogolikog stvorenja i nikakvu korist!

Poruka, koju nama i svim budućim generacijama potomaka ovdašnjih mučenikâ – žrtava ovih naših sugrađana i suvremenika, koji su prezirali i odbacivali Boga, kao jedinog Gospodara svakog ljudskog života i zato su u svome duševnom mraku i nemiru na sotonski način uništavali ljudske živote – ta poruka je glasni i jasni poziv svakom od nas i svakom čovjeku da ostvari najprije izmirenje s Bogom, pomirenje sa samim sobom i onda s drugim ljudima, svojim bližnjima. To izmirenje i taj mir su prijeko potrebni za život dostojan čovjeka u njegovoj sadašnjosti i u budućnosti. Nastojanje oko pomirenja i mira zapravo je za svakog normalnog čovjeka, osobito vjernika – dužnost.

Ostvarenje i zaštita osobne i zajedničke slobode i sigurnosti i budućnosti ne smije se nikada odjeljivati od jedne još važnije sveobuhvatnije zadaće: izgradnje pravednog i trajnog mira.

Problematika vezana za takav mir ne može se rješavati prigodničarskim govorima ili parolama. Vlastito, duboko osvjedočenje o vrijednosti pravog mira – duševnog i mira s drugim ljudima – kao i istinsko kontinuirano zalaganje za takav mir neophodni su! Jednostavna, odn. puka sentimentalnost i prigodno nazdravičarstvo – poput onoga „sve je u redu, ʼajde, živio!“ nikako nisu dovoljni! Odlučna volja za mirom mora biti povezana s jasnim pojmovima, osobito o temeljnim vrijednostima ljudskog života i ljudske zajednice – o vrijednosti ljudske osobe i njenom poštivanju, o pravednosti, solidarnosti, istinitosti, nadi i milosrđu, koje vrijednosti mogu biti na kocki, tj. da budu prokockane, uništene, odbačene.

Rat, svaki rat je najstrašnija izmišljotina Sotone, protivnika Boga i protivnika svakog čovjeka! – Zato na ovakvim i ličnim mjestima, gdje se kao Božja stvorenja , kao vjernici u Boga Stvoritelja i Spasitelja, okupljamo na odavanje molitvenog i drugog pijeteta prema žrtvama sotonskog prkosa Bogu – iz svakog groba, iz svakog ovog imena odjekuje jasan, istinit glas: nikad više rata, nikad i nigdje više ubijanja, rušenja, uništavanja!

Na ovom posvećenom mjestu, gdje smo bili svjedoci užasnih rušilačkih, sotonskih tragova, a gdje je s puno ljubavi i žrtve ponovno sagrađena ova spomen-crkve, mogu i ja i svi, koji ovamo dođu uočiti, da vjerujući ljudi uvijek iznova pronađu odvažnosti i volje da uklone pogubne ruševine ljudske zablude i ljudskog preziranja Boga Stvoritelja i ponovno izgrade – ne samo materijalno spomen-obilježje – crkvu, križ, kapelu, spomenik, nego i novi dom ljubavi, praštanja i mira, na ruševinama mržnje, osvete i nemira!

Zato se i ovog puta, uza dramatičnu, ali za nas obvezujuću obljetnicu ratnog stradanja ovdašnjih stanovnika trebaju iz naših vjerničkih srdaca uzdići tiha i glasna molitva: Gospodine, daruj nam svoj mir, daruj svome narodu svoj istinski, pravi i pravedni mir!

Ujedno na ovom mjestu i ovom prigodom trebamo i govoriti. Za to govorenje, za podizanje našeg glasa, imamo mnogo razloga.

Ako bismo šutjeli u ovakvim ili sličnim slučajevima, onda se neće ostvariti, obistiniti ona divna vizija, kojom je veliki prorok Izaija najavio dolazak Božjeg kraljevstva među ljude i narode. A ona je opisana prorokovim riječima: „Dogodit će se na kraju danâ: Gora Doma Gospodnjeg bit će postavljena vrh svih gora (…) k njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: ‘Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim (…). On će biti sudac narodima, mnogim će suditi plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizati mača protiv naroda nit će se više učiti ratovanju.’“ (Iz 2,2-4).

Ako bismo šutjeli na ovakvim mjestima i u ovakvim prigodama, onda bismo doprinosili utihnuću Radosne vijesti Krista, Spasitelja našega i cijelog ljudskog roda, jedinog i jedincatog „Kneza mira“, kako ga naziva Sveto Pismo (usp. Iz 9,5).

Zato nećemo danas šutjeti ni pred Bogom ni pred našim dragim i nezaboravnim pokojnicima „briševačkim mučenicima“ nego iskreno i zaufano zavapiti:

Isuse Kriste, Jaganjče Božji nevini, koji oduzimaš grijehe cijelog ljudskog roda – daruj nam mir, svoj mir, koji nam nitko drugi na svijetu takvoga ne može dati!

Gospodine, daruj svoj pokoj, svoj mir svim dragim našim pokojnicima! I Tvoja vječna svjetlost neka im svijetli! Počivali u miru Tvome, Bože vječni. Amen.