O svetom Mavru ne znamo puno. Ne znamo ni točnu godinu rođenja, a niti godinu smrti. Pretpostavlja se da je rođen negdje sredinom trećeg stoljeća, a da je podnio mučeništvo za vrijeme Dioklecijanova progonstva, s početka IV stoljeća.

Nekih drugih detalja iz njegova života nemamo, osim da je bio biskup ove mjesne Crkve.

Međutim sve ovo ne umanjuje njegovu duhovnu veličinu, i zbog toga on nije manje uzor vjerniku našeg vremena i poslije više od 1300 godina od njegove smrti.

Dovoljna je činjenica da je bio mučenik za vjeru, i da je ostavio snažan dojam na vjernike svoga vremena koji su, čim je Crkva dobila slobodu koju godinu iza njegove smrti, ekshumirali njegovo tijelo i pohranili ga u gradskoj crkvi sa natpisom: „Ovo sveto počivalište čuva čisto tijelo mučenika Mavra“. Tako su ga vidjeli njegovi suvremenici.

Ova mjesna Crkva ga je, odmah nakon mučeničke smrti, počela častiti kao sveca i svoga zaštitnika, čijem se zagovoru utjecala u tim teškim vremenima, a nije se prestala utjecati sve do naših dana.

Koliko god je Poreč podaleko od Rima, glas o svetosti života i mučeništvu svetog Mavra brzo je dopro do središta kršćanstva što je, bez sumnje, zadivilo i ohrabrilo Crkvu u Rimu. Tako se njegovo štovanje širilo na cijelu Crkvu.

To je zasigurno bio i razlog da je papa Ivan IV., u VII. stoljeću, poslao opata Martina da donese u Rim kosti svetih mučenika iz Istre i Dalmacije.

Zanimljivo, barem Rim nije oskudijevao kostima mučenika, ali opet, likovi mučenika sa današnjih naših prostora ostavili su snažan dojam na Crkvu u Rimu koja je zaželjela da ima njihove relikvije. Zauzvrat, Crkva u Rimu, je ostavila ovim mučenicima trajan spomen u Lateranskoj kapeli, gdje su likovi svetog Mavra, svetog Duje i još nekih mučenika, oslikani u mozaiku na stropu kapele koja je nezaobilazna znamenitost za sve hodočasnike, napose one iz naših krajeva.

Mučeništvo je bilo najjače svjedočanstvo koje je neki kršćanin mogao dati za Isusa. Mučenici nisu bili neki vjerski fanatici kakve poznaje naše vrijeme, koji tobože za vjeru daju svoje živote oduzimajući živote mnogim nevinima.

Prvi kršćani su progonjeni i ubijani, ne zato što su nekome zlo činili, nego samo zbog vjere u Isusa kao Sina Božjega, i što je njihova vjera bila različita od one koju su imali carevi i moćnici toga vremena. Oni su ubijani a da druge nisu mrzili, drugima prijetili ili bilo kakvo zlo činili.

Istina je da su svi ovi mučenici mogli spasiti svoje živote, izbjeći mučeništvo i smrt. Bilo je dovoljno samo da se odreknu Isusa, da ga zaniječu, i nitko ih ne bi dirao. Ali oni to nisu mogli.

Činjenica je da je bilo i onih koji su od straha zatajili, nisu izdržali, strah je bio jači od njih. Mučeništvo su mogli podnijeti samo oni koji su imale duboko iskustvo Isusove blizine i njegove snage, koji su u nutrini nosili snažan osjećaj živoga Boga. Nitko nije postao mučenik sa nekom osrednjom vjerom. Takva vjera ne daje snagu za mučeništvo.

Osrednji vjernici, ni onda ni danas, nisu neko posebno ogledalo na kojem se mogu prepoznati crte Isusova lica. Ima i danas puno onih koji će reći da vjeruju, ali će u svakoj imalo delikatnoj situaciji zatajiti svoju vjeru ili se ponašati suprotno zahtjevima vjere.

Crkva je bila najjača onda kada su je progonili jer su progonstva pročišćavala Crkvu. Progonstva su vrlo jasno pokazivala razliku između autentičnih vjernika i onih koji to nisu. Crkvi su davali snagu oni autentični, oni koji su bili spremni podnijeti određenje patnje za Boga koga su osjećali živim u svome srcu. Oni su bili privlačna snaga za mnoge koji nisu poznavali Boga.

To je tako kroz cijelu povijest Crkve. Crkva je bila jaka kada su njezini članovi – biskupi, svećenici, vjernici – živjeli i svjedočili svoju vjeru autentičnim životom kakvim je živio Isus.

Povijest nam jasno pokazuje kako Crkvi nisu bila najveća prijetnja progonstva, bez obzira kakva bila i od koga dolazila, nego mlaki i površni život njezinih članova. U prvim kršćanskim vremenima Crkva je bila progonjena, imala je veliki broj mučenika, ali usprkos tome broj kršćana je rastao začuđujućom brzinom.

To samo govori kako glavno polje naše kršćanske borbe nisu neki „neprijatelji“ izvana bez obzira kakvim sve strelicama napadali i blatili Crkvu, nego je to polje naše kršćanske autentičnosti, naše vjernosti evanđelju, našeg konkretnog življenja Isusove zapovijedi ljubavi.

Preko 80 % našeg naroda se izjašnjava kao vjernici, ali je nažalost kod mnogih ta vjera jedva vidljiva, a često puta posve neprepoznatljiva.

Nažalost danas ima veliki broj onih koji će reći da su vjernici, ali se Bogu nikada ne mole, u crkvu gotovo da ne dolaze, do svetih sakramenata ne drže. Pitamo se u čemu se sastoji takva vjera?

Ima podosta i onih vjernika koji se Bogu obraćaju samo kada nadođu kakve životne nevolje, a onda se čude ako nisu uslišani, i to im još postaje dokaz kako Bogu do čovjeka nije ni najmanje stalo, i da molitva nema smisla. Oni, nažalost, ne znaju da naš Bog nije automat kojemu se dolazi samo onda kada se nešto treba, i u koji se ubaci, da tako kažem, jedan Očenaš ili Zdravo Mariju i dobije se što se želi.

Bog ne želi takav odnos sa čovjekom. Čovjek koji se svojim životom udalji Boga, s njim ne računa, kako ga onda može imati blizu kada nadođu životne nevolje?

Kako razumjeti da u našem narodu, koji je u ogromnom postotku vjernički, ima toliko nepravde, korupcije, manjka solidarnosti i nebrige za najjadnije kategorije našeg društva?

Veliki kršćanski pisac Tertulijan, iz druge polovice II stoljeća, se obraća rimskoj vlasti s pitanjem: zašto progone i ubijaju kršćane iako im ne mogu dokazati nikakvu krivnju, a potom dodaje: „Svakim danom sudite tolike zatvorenike i toliko ih je osuđeno na smrt zbog ubojstava ili kriminala. Recite mi kada ste to osudili nekog kršćanina kao ubojicu ili kao džeparoša ili kao razbojnika ili kao kradljivca u toplicama. Nitko od takvih nije bio kršćanin. A ako je slučajno bio netko takav mi ga samim tim ne priznajemo kršćaninom“.

Vidimo, kršćanski moral je bio iznimno strog. Kamo sreće da i danas možemo ustvrditi nešto takvoga, tj. da nema kršćana među kradljivcima, da ih nema među razbojnicima, među korumpiranima, i sl. U prvoj Crkvi nemoralnog kršćanina zajednica vjernika nije više priznavala svojim članom.

Najjača snaga kršćana je bio njihov autentičan kršćanski život, njihova svetost. To je bila, a mora biti i danas, glavna snaga Crkve. Crkvi drugo oružje ne treba. Kada fali svetosti i autentičnog kršćanskog života Crkva gubi, ne daje pravo svjedočanstvo svome Gospodinu.

U tom smislu ostaju mnoga pitanja: uz veliki broj deklariranih vjernika danas koliko je zaista onih koji imaju iskustvo Boga? Koliko je onih koji nisu vjernici samo zbog neke tradicije, nego uistinu žive svoju vjera?

Koliko je danas vjernika čija se vjera sastoji samo u tome da vjeruju da Bog postoji, ili kako se često čuje reći da vjeruju da „nešto postoji“? Od takve vjere nema puno koristi. Takva vjera nikoga neće privući ili oduševiti za Boga.

Ako čovjek nema živo iskustvo Boga, ako ne osjeća Boga u srcu, Bog će za njega ostati daleki Bog za koga samo zna da postoji ali s njim nema nikakav odnos. Dobro je rekao jedan mislilac: „Onaj tko ne živi ono što vjeruje, počet će vjerovati ono što živi“. A to što živi može ne imati nikakve veze sa Evanđeljem.

Osrednja ili površna vjera ne daje čovjeku istinsku životnu snagu. Vjernici danas, barem kod nas, hvala Bogu, ne moraju krvlju svjedočiti svoju vjeru, ali moraju imati udjela u mučeništvu. Bez mučeništva nema autentičnog kršćanina.

Ne radi se ovdje o mučeništvu krvlju nego o mučeništvu ljubavi i služenja. I to je mučeništvo, jer košta puno! Ljubav i služenje u vlastitoj obitelji, savjesno služenje na radnom mjestu, autentično svjedočenje evanđeoskih vrijednosti u svim životnim situacijama. Ovo nije lako. Ali kada osoba ima istinsku vjeru iz nje će i crpiti snagu za ljubav i služenja, kao i za svaku žrtvu koja oplemenjuje ljudski život.

Svetom Mavru je vjera dala snagu za mučeništvo krvlju: Neka i nama njegov zagovor isprosi od Boga snagu ljubavi i služenja da prođemo ovom zemljom čineći dobro, da iza sebe ostavimo dobrote, plemenitosti i svakog blagoslova. Amen.