Propovijed kardinala Bozanića

Predraga hrvatska katolička mladeži,
poštovani oci nadbiskupi i biskupi, braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice,
bogoslovi, sjemeništarci, redovnički kandidati i kandidatice,
draga braćo i sestre!

I. Sve vas od srca pozdravljam! Lijepo je biti danas u Krešimirovom gradu Šibeniku! Lijepo je biti, ili barem osjećati se, mladim danas ovdje među vama! Ne mogu se ne osjetiti dobre vibracije koje struje između vas, dragi mladi, međusobno; između vas, dragi mladi, i nas nešto starijih; između vas, dragi mladi, i Krista, božanskog Spasitelja, u kojemu svi naraštaji nalaze smisao i ispunjenje života.

Dok nam u ušima još odzvanjaju riječi današnjega evanđeoskog odlomka, prepoznajemo se ovako brojni, ovdje uz more okupljeni, u onom mnoštvu naroda što se guralo oko Isusa da čuje riječ Božju. Pogledaj: koliko li nas je samo mnogo danas ovdje! Došli smo čuti riječ Božju. Okupili smo se oko Isusa, Njegove riječi i Njegova oltara. A On je ovdje s nama, uz ovu obalu i govori nam u riječi koja nam je naviještena. On je «prisutan u svojoj riječi, jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto Pismo» (SC, 7). Uprisutnjuje se među nama i pod euharistijskim prilikama kruha i vina koje ćemo blagovati. Među nama je prisutan i zato jer je rekao: «Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima» (Mt 18,20).

Dragi mladi, draga braćo i sestre, ne, nisu samo dvojica ili trojica bili okupljeni oko Isusa dok im je govorio pokraj Genezaretskog jezera, kao što i nas ovdje ima mnogo više. Kaže evanđelist Luka: narod se oko Isusa gurao da čuje riječ Božju (usp. Lk 5,1).

Ljudi su gladni Božje riječi. Zato im nije bilo teško gurati se do prostora u kojem se još može čuti i razumjeti Učiteljev glas, nije im bilo teško tiskati se, stajati možda na jednoj nozi, osluškujući i pazeći da im niti jedna izgovorena riječ ne promakne.

Ne primjećuje li se kod tolikih ljudi današnjice, među njima osobito kod današnjih mladića i djevojaka, praznina u duši koja vapije da bude ispunjena. Ta žeđ za smislom, ta potraga za odgovorima koji mogu nositi čitav život, taj nemir u duši: svoje utaživanje, svoj cilj, svoj mir mogu pronaći samo u susretu s Bogom, koji jest izvor smisla i cilj svakoga ljudskog života.

Čovjek je biće koje očekuje i koje se nada. Onaj tko se ne bi nadao i tko ništa ne bi očekivao, taj ili ta jedva da bi živio ili živjela. A ako neka generacija ima razloga očekivati i nadati se, to ste onda vi, dragi mladi. Vi ste ljudi nadanja, vi ste ljudi iščekivanja, vi ste ljudi budućnosti. Pred vama je život koji trebate obojati bojama smisla, bojama nade, bojama povjerenja i bojama ljubavi.

Vi imate pravo i dužnost očekivati i nadati se. Vi imate pravo i dužnost biti gladni smisla i riječi Božje koja tu glad utažuje. Vi imate pravo vaša očekivanja i nade polagati u našu Crkvu: i u svoje župne zajednice, i u svoje svećenike i biskupe! Isto tako, vi imate pravo svoja očekivanja i nade polagati u naše hrvatsko društvo. Međutim, jednako tako vi imate pravo i dužnost raditi na ispunjenju tih očekivanja i nadanja.

Ovo razmatranje nad Riječju Božjom želim da bude s vama, draga mladeži. Stoga sam pozvao u pomoć mlade Zagrebačke nadbiskupije koji su se proteklih mjeseci okupljali na pripremnim sastancima za Drugu sinodu naše Nadbiskupije, te su svoja nadanja i svoja očekivanja od Crkve i društva, kao i svoju spremnost da rade na njihovom ispunjenju izrekli na sljedeći način:

1. (Ivana Antolčić) Budući da je čitavo društvo prolazilo i prolazi teške kušnje i promjene nastale novim dobom i mi mladi se svemu tome prilagođavamo. Mi ćemo se i dalje prilagođavati, ali očekujemo od društva i Crkve više razumijevanja, prevladavanja generacijskih neravnomjernosti. Bili bismo zadovoljni s više crkvenih sadržaja namijenjenih mladima, a u društvu pak želimo živjeti po Isusovim riječima bez srama i straha i u vjeri da će nas uvijek netko prihvatiti i poslušati. Mi mladi u svojim župama ne želimo se isticati samo nekim posebnim događajima, već se trudimo biti ljudi i činiti ono što nam je sam Isus rekao, a i time pomoći drugima i ako koga vidimo da skreće s toga puta da ga hrabro primimo za ruku i da mu pomognemo da se vrati.

2. (Stjepan Filipović) Ako nas pitate: “Koliko se Crkva može osloniti na mlade?” onda je odgovor vrlo jednostavan: “Onoliko koliko se mi mladi možemo osloniti na Crkvu!” Biti mlad čovjek, to je nešto posebno. Biti mlad uvjereni katolik i još k tome biti aktivan u životu svoje župe, još je ljepše. Čuje se od nekih da bi mi mladi trebali biti dio Crkve. Ako bi trebali biti zar to znači da nismo? Država nas smatra zrelima s 18 godina, a Crkva nakon svete potvrde, dakle s 14 godina! Mladi smo, imamo snage i energije ispravljati nepravde i mijenjati svijet. Na bolje, podrazumijeva se!

II. Mijenjati svijet na bolje!
Lijepe li zadaće! Međutim, to ne ide uvijek lako. Pogledajmo samo Petra i njegove drugove. Izašli su iz svojih lađa i ispirali mreže. Cijelu su noć proveli u ribolovu, ali ništa ne uloviše. Stoga su odustali, privukli svoje lađe uz obalu i, sigurno razočarani zbog neuspješna lova, nezainteresirano radili svoj posao, ne poklanjajući Isusu mnogo pažnje. Neuspjeh frustrira, oduzima hrabrost za nove korake, smanjuje polet i zanimanje za novo, a povećava oprez i suzdržanost. Nije nam se teško identificirati s takvima: neuspješnima, razočaranima, frustriranima, jer i sami često osjećamo da, unatoč našem trudu, ne stižemo daleko; unatoč našim željama i htijenjima, sve se ne ispunjava; unatoč uloženom radu, ne možemo sve postići.
Sami mladi primjećuju da ima mnogo stvari koje im smetaju, koje im priječe da rastu i razvijaju se, koje im stoje na putu kao naizgled nepremostiva zapreka:

3. (Gabrijela Dukić) Treba nam uzora kojih za sada nema puno, pa niti unutar Crkve. Izađite i pogledajte nas kako živimo i vidjet ćete da je krajnje vrijeme da se poduzme nešto konkretno jer se polako gubimo. Ako smo mi mladi koji se donekle krećemo u krugovima Crkve u takvoj situaciji, u kakvoj li su samo oni koji su daleko od nje…

4. (Željko Lukša) Društvo, općenito gledajući, ne voli katolike ni u jednom obliku, ni mlade ni stare. Zašto? Interesi Crkve i interesi društva svakim se danom sve više razilaze. Društvo želi napredak pod svaku cijenu, Crkva kaže da nijedan cilj, ma kakvome god on privrednome napretku pridonosio, nije opravdan ako ugrozi ma i samo jedan ljudski život. Društvo odlučuje srednjoškolcima dijeliti kondome da se zaštite od trudnoće i raznih bolesti tijekom spolnih odnosa; Crkva kaže, pa stani malo, zar im ne bi trebalo prvo objasniti značenje i vrijednost spolnog odnosa kao takvog, jer preočito je da imaju posve iskrivljenu predodžbu. Društvo jedino materijalnu dimenziju priznaje kao vrijednu; Crkva, znamo što o tome misli. Društvo ti suptilno poručuje: uspjet ćeš (a mi mladi itekako želimo uspjeti), ako ne biraš sredstva kojima ćeš doći do cilja; Crkva pita da li takav uspjeh uopće želiš. Društvo kaže: bitno je da ti je ugodno, da imaš što popiti i pojesti, da uz minimalan trud postižeš maksimalne rezultate; Crkva kaže – čovjek ne živi samo o kruhu i trnovit je i uzak put do Kraljevstva Božjeg. Društvo kaže: što više imaš, više vrijediš, zato skupljaj; Crkva kaže: koliko si dobio toliko si dužan i dati, zato dijeli! Ovakvih primjera je bezbroj: čini se da je teže naći dodirne točke, negoli ove razilaženja. A gdje smo tu mi mladi vjernici? Kao da neprestano hodamo po nekoj špagi između ova dva svijeta, jer čini nam se, ako izaberemo jedno, moramo isključiti drugo. A teško se odlučiti. Ono što društvo nudi tako je primamljivo, a srce nam govori da je istinska vrijednost u Crkvi. Lutamo, malo smo ovdje, malo tamo, ne možemo pronaći način da ta dva svijeta spojimo, jer najteže je pronaći mjeru!

III. Ali, dragi prijatelji, u svim tim lutanjima i problemima nismo ostavljeni sami. Vidimo da Isus računa baš s razočaranim Petrom i njegovom, proteklu noć, tako beskorisnom lađom. Isus upravo Petra moli da svoju lađu otisne malo od kraja kako bi iz nje mogao poučavati mnoštvo. Isus je drugačiji. On ulazi u probleme, dolazi k obeshrabljenima i potištenima te računa upravo s njima. Isus ih treba. Isus ih treba onakve kakvi jesu, kako bi ih mogao promijeniti. U takvoj situaciji kada nam se sve čini nepremostivim, nepromjenjivim i neizbježnim, Isus kaže da može biti i drugačije. Pa vidite, kada dovrši pouku, Isus reče Šimunu: «Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov» (Lk 5,4).

Najmanje u što Petar vjeruje jest da će, nakon što se cijelu noć trudio, uspjeti uloviti ribu, a tu je sada Isus koji ga uvjerava upravo u to. Isus je toliko uvjerljiv da i sam Petar poželi povjerovati Njegovoj riječi pa, unatoč iskustvu neuspjeha, spremno nadodaje: «Ali na tvoju riječ bacit ću mreže» (Lk 5,5).

Na Isusovu riječ Petar je spreman pokušati još jedanput: zaveslati na pučinu i ponovno upotrijebiti već isprane mreže. Na Isusovu riječ! Isusova riječ unosi u ponekad sumornu sliku stvarnosti novu perspektivu, otvara prostor nade u kojoj sve može biti drugačije i bolje. Isusova riječ snažna je riječ. To je riječ koja govori i ujedno čini. U Isusovoj riječi nema razlike između izgovorenoga i ostvarenoga. Isusova riječ onima koji joj daruju svoje povjerenje unaprijed ostvaruje obećano.

Tako je Petar na Isusovu riječ povjerovao da je moguće ono što se prije činilo nemogućim. Isusova riječ upućena je i svima nama, a vama, dragi mladi, danas na poseban način. Potrebno je unatoč svim mogućim razočaranjima i frustracijama poslušati Isusovu riječ i pokrenuti se, biti spreman učiniti nešto što sami od sebe možda i ne bi učinili. Potrebno je iskoračiti iz svojih svakodnevnih briga i potaknuti Isusovim riječima svakoga dana učiniti nešto lijepo za Boga, kako to kaže blažena Terezija iz Kalkute. I vi, mladi, osjećate da možete puno toga učiniti:

5. (Ivana Šurina) Što mi mladi možemo učiniti u svojoj župi, u Crkvi, ali i za društvo? Mi mislimo da možemo sve, samo kad imamo cilj, sredstva, volju i podršku! Mi možemo ponijeti svijet na svojim krilima. Uz pomoć svećenika i vjeroučitelja, uz podršku roditelja i Božju pomoć, možemo se boriti za svoja (i tuđa) prava, možemo, kao i dosad, ostvarivati brojne projekte, učiti, raditi, davati sve od sebe da naša zajednica napreduje i raste.

6. (Robert Čauš) Prepoznati smo po novim idejama, po dobrim zadaćama i po tome što pomažemo drugima koji slabije uče ili im ne ide. Svi mi koji učimo želimo nešto postići u životu i biti pametni ljudi. Mi mladi možemo u društvu u kojem živimo mnogo doprinijeti svojim školovanjem, stručnim usavršavanjem, zaposlenjem, pogotovo ako je u struci, jer je to mladoj osobi dodatna motivacija, volontiranjem u humanitarnim aktivnostima, zasnivanjem obitelji, i slično.

7. (Gabrijela Dukić) Mi mladi prepoznatljivi smo po smirenosti i po tome što u teškim situacijama utjehu tražimo u vjeri i Bogu, a ne u kojekakvim drogama. Mi mladi vjernici želimo živjeti svoja kršćanska uvjerenja dostojanstveno, osposobiti se i uključiti u poslanje Crkve.

8. (Stjepan Filipović) Možemo početi u vlastitoj obitelji: biti dobar učenik, student, radnik, slušati roditelje… Želimo savjesno i s punom odgovornošću obavljati svoj posao ili se školovati kako bismo postali odgovorni ljudi sa ispravnim stavovima. Isus nas zove na rad – rad na samom sebi, na promjeni društva, države pa i svijeta. Možemo mu odgovoriti marljivošću i spremnošću da se promijenimo, kako bismo svojim primjerom mogli mijenjati druge!

IV. Kada se povjeruje Isusovoj riječi, redovito se dogodi da naša očekivanja budu premašena. Ostajemo zatečeni i iznenađeni bogatstvom Božje pomoći, baš kao što je Petar ostao zatečen iznenadnim bogatim ulovom ribe. Kada se otvorimo Bogu, Bog se otvara nama i uzvraća nam mnogostruko. Doista, uz Božju pomoć, možemo sve. Uz Božju pomoć možemo mijenjati svijet na bolje, činiti ga sve sličnijim kraljevstvu nebeskom, mjestu gdje se osjeća da Bog prebiva među nama; mjestu mira, pravde, solidarnosti i pomirenja.

Iskustvo Božje pomoći u našim nastojanjima važno je iskustvo koje nam daje snagu da nastavimo dalje. Sami mladi kažu:

9. (Ivana Antolčić) Pozitivna strana sadašnje situacije je što mi mladi u mnogim župama imamo volju pomagati i uz pomoć Božju ići dalje. Ne nedostaje nam snage i ljubavi posvetiti se onima kojima je pomoć potrebna. Iako i mi imamo drugih obveza rado se nađemo u župi i zajedno pjevamo, radimo i družimo se.

10. (Robert Čauš) Sve je više sadržaja za mlade, u koje se mi možemo uključiti, kao što su npr. SKAC, Frama, pastoral mladih, razne molitvene zajednice, seminari i duhovne obnove za mlade, glazbena natjecanja i koncerti, razne humanitarne akcije te sportske aktivnosti, mnogobrojna hodočašća, gostovanja mladih po drugim župama itd.

11. (Željko Lukša) To je ono što nas drži i daje nam snage da izdržimo nemilosrdni ritam koji nam svakodnevni život nameće. Međusobni razgovor rješava sve probleme i mislim da je to najpozitivnija strana u mnogim župama. Međutim, nema dovoljno komunikacije između svećenika i mladih, između samih svećenika i samih mladih. Ipak smo puni poleta i entuzijazma i teško nam je funkcionirati u takvim uvjetima. I zato je potrebno poraditi na komunikacijama jer masa mladih uopće ne zna za sadržaje koji se nude, jer nisu svi unutar organizacija koje već postoje unutar Crkve, a prežalosno je da se na takvim manifestacijama vide samo jedni te isti ljudi…. Imamo volju surađivati, ali se ne želimo nametati, mi bi se jednostavno htjeli osjećati pozvanima i željenima.

V. Drago mi je što tema komunikacije zaokuplja i vaša razmišljanja. Pitanje komunikacije važno je pitanje naše Crkve. Tu možemo još puno rasti i razvijati se. Timski rad, suradnja, komunikacija – sve su to riječi koje trebaju dobivati na značenju.
Pogledajmo Petra i njegove suradnike kako se snalaze u iznenađujućoj situaciji: «Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći» (Lk 5,7). Iskustvo uspjeha Petar sa svojom posadom ne želi zadržati samo za sebe i svoje; čak to i ne može, jer mreže im se gotovo razdirale, a kada su napunili obje lađe, umalo im ne potonuše (usp. Lk 5,6-7). Petar je otvoren i za druge, ne samo jer ih treba, nego i zato jer ih doživljava kao suradnike, a ne konkurente. To je model po kojemu i mi trebamo doživljavati jedni druge.

Vidjeli smo da iskustvo Božje pomoći daje snagu krenuti dalje. Međutim, takvo iskustvo uspjeha može u nama probuditi i drugačiju reakciju. Prisutna je kod Petra: kad je vidio što se dogodilo, prepao se, zapanjio se i postao svjestan da toga nije vrijedan. «Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine» (Lk 5,8). Biti suradnikom Božjim, biti otvoren Njegovoj riječi i Njegovoj pomoći velika je stvar koja može uroditi zanosom koji daje snagu za dalje, ali isto tako može ponekad u nama probuditi strah i bojazan od vlastite nedostatnosti i slabosti. Može u nama probuditi želju za bijegom. U tom bijegu onda nemamo snage za dalje, prilagođavamo se većini i prepuštamo malodušnosti. Takvu situaciju poznaju mnogi mladi:

12. (Ivana Šurina) Mi mladi vjernici u društvu često ne možemo pokazati žar svoje vjere. Često se sramimo prekrižiti se ili priznati da smo vjernici. To nije «in». Društvo ponekad o nama misli kao o zatupljenim ljudima koji «konzervativno i dosadno žive». Zbog naših stavova o životu, danas nam se sve teže prilagoditi društvu u kojem živimo. Na žalost, sve se više odričemo naših kršćanskih načela i prilagođavamo se «zahtjevima» društva jer, u protivnome, bit ćemo odbačeni, ismijani i poniženi.

13. (Stjepan Filipović) Pravo je pitanje gdje se ja kao mladi čovjek mogu danas pronaći u svijetu da bi se u potpunosti ostvario kao čovjek. Kao da smo izgubljeni jer dolazimo iz svijeta dječje zaigranosti i plahosti u novi koji je zastrašujući. Mnogi to ne pokazuju izvana, ali u svakome od nas mladih se događaju usponi i padovi u kojima trebamo sigurnu i čvrstu ruku za izlaz, a nje prečesto nema. Svaki od nas treba pomoć u životu. U takvim situacijama mi mladi radimo ono što vidimo da je dozvoljeno starijima.

VI. Potpuno se ostvariti kao čovjek može se samo u skladu s Božjom zamisli o čovjeku. Božji plan sa čovjekom jest postizanje sličnosti sa svojim Stvoriteljem. Ta se sličnost ostvaruje tijekom cijeloga života, a možda je baš doba mladosti odlučujuća za to koliko smo već sada i koliko ćemo u budućnosti biti blizu i nalikovati tom božanskom naumu s nama.

Isus itekako računa s Petrom, čak i s njegovim strahom. Znamo iz crkvene povijesti: ono što je započelo kao običan, makar i obilan ribolov, nastavilo se i rzvilo u čudesnu i jedinstvenu zajednici onih koji se okupljaju oko Uskrsloga do danas. Taj nestalni i bojažljivi ribar Petar postao je stijena na kojoj je izgrađena zajednica onih koji čuvaju spomen na Isusa i Isusovim uskrsnućem otkriveno nebo drže otvorenim za sve ljude ovoga svijeta.

Isusove riječi: «Ne boj se» (Lk 5,10), upućene Petru odjekuju i u nama danas te nam daju snagu hrabro odgovoriti Isusovom pozivu: «Odsada ćeš loviti ljude!» (Lk 5,10). Petar i drugovi «izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim» (Lk 5,11). A mi? Na koji način mi danas možemo odgovoriti Isusovom pozivu. Recite vi, mladi!

14. (Gabrijela Dukić) Zadaća nas mladih vjernika nije da budemo nametljivi i da nekoga uporno pokušavamo uvjeriti u ispravnost svojih stavova. Na taj način se čovjeka jedino može odbiti. Kao mladi kršćani mi zaista trebamo srcem vjerovati u ono što je Isus govorio, živjeti nenametljivo i u svakoj osobi znati prihvaćati čovjeka, a ne je osuđivati ako misli drugačije od nas. Naravno, ako zaista u nešto vjerujemo, a vidimo da se nešto krivo čini ili govori, moramo biti spremni reagirati, a ne biti samo pasivni promatrači i ponašati se kao da se to nas ne tiče, jer smo mi pozvani da upravo kao kršćani živimo u svom vremenu.

15. (Robert Čauš) Svakog čovjeka, pa tako i mladog, Bog poziva na samo njemu svojstven način, kroz njegov osobni život. Ponekad je nama mladima to teško prihvatiti jer nas Bog često poziva da kroz život nosimo teret koji nam baš i nije najmiliji. Ali isto tako, Bog nam nudi brojne darove koje moramo naučiti prepoznati i njima se koristiti. Bog od nas želi da živimo u punini, da potpuno ostvarimo svoj život. Zbog raznih razloga to je nama mladima danas teško, jer nas brojna očekivanja pritišću sa svih strana i u toj zbrci često ne dopiremo do onoga što je u nama skriveno. Mislimo da je smisao našega života upravo to da spoznamo ono na što smo pozvani i na koji način Bog od nas očekuje da ga svjedočimo u našem životu. Za nekoga od nas to je, možda, redovnički ili svećenički poziv, netko će puninu svoga života pronaći u svome zanimanju, žena će to ostvarenje dostići u ulozi majke. No ipak, svakome od nas valja smoći hrabrosti i odvažiti se otploviti na pučinu iako nas svi vjetrovi društva čvrsto drže uz obalu.

VII. Pred vama je, dragi mladi, kako i sami kažete, mnogo mogućnosti i široko polje djelovanja. Iako osjećate poteškoće, zapreke i protivštine, koje vas mogu obeshrabriti u svjedočenju i naviještanju Krista u društvu, znajte da je Isusova riječ jača. Isusova riječ mijenja srca i umove. Iako društvo, baš kao i jeruzalemska vjerska elita u apostolsko doba, brani i zabranjuje učiti u Isusovo ime, s Petrom iz današnjega prvog čitanja i mi možemo odogovriti: «Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!» (Dj 5,29).

I kao što su apostoli ispunili Jeruzalem i kasnije cijeli svijet svojim naukom (usp. Dj 5,28), i vi ste, dragi mladi, pozvani Isusovim naukom ispuniti svoj životni prostor, svoje obitelji, svoje škole i fakultete, svoja radna mjesta, upoznati s njime svoje prijatelje i vršnjake. Svojim vršnjacima poslani ste na poseban način, jer se mladi najbolje osjećaju među mladima i traže društvo svojih vršnjaka.
Dragi mladi, zajedno s nazočnim biskupima preporučujem vas nebeskom zagovoru Blažene Djevice Marije, majke Isusove i majke naše te blaženom Ivanu Merzu, zaštitniku mladeži. Ujedno vas ovom prigodom pozivam da molite za svoje vršnjake, za one između vas koji možda ne vide smisao u odlasku u Crkvu i u pohađanju vjeronauka u školi i župi. Molite za one svoje vršnjake koji možda više ne vide smisla u ovom životu, jer im ga nitko nije otkrio, a mnogi su im ga svojim lošim primjerom zamutili i zamračili. Molite za svoje vršnjake koji noć provode zabavljajući se uz alkohol i druge poroke, a potom sjedaju za volan i ubijaju ili ugrožavaju vlastiti život, a često i živote drugih. Molite za duše tolikih mladih stradalih u prometu proteklih godina. I oni su dio vaše generacije, ali su im životne šanse nečijom kobnom pogreškom uskraćene i otete. Molite za svoje vršnjake koji su upali u pakao droge i alkohola, a vi najbolje znate koliko ih ima takvih. Molite za svoje vršnjake da ih Isus privuče k sebi, u zajedništvo vas mladih koji se okupljaju u Crkvi, koja s posebnim pouzdanjem upire pogled upravo u vas. Vi ste novi naraštaj. Vi ste nova nada za Crkvu u Hrvatskoj, za Crkvu u Bosni i Hercegovini, za Crkvu u Europi.

Sveti je Otac u svojoj poruci za ovogodišnji Svjetski dan mladih naglasio: «Vaši suvremenici od vas očekuju da budete svjedoci Onoga koga ste susreli i koji vam daje da živite. U stvarnostima svakidašnjega života, postanite neustrašivi svjedoci ljubavi koja je jača od smrti. Na vama je da prihvatite taj izazov! Uložite svoje talente i svoju mladenačku gorljivost u službu navještaja Radosne vijesti. Budite oduševljeni prijatelji Isusovi, koji predstavljaju Gospodina svima koji ga žele vidjeti, osobito onima koji su od njega najudaljeniji. Filip i Andrija doveli su “Grke” Isusu. Bog se služi ljudskim prijateljstvom da bi priveo srca na izvor božanskoga milosrđa. Osjetite se odgovornima za evangelizaciju svojih prijatelja i svih svojih vršnjaka» (Papina poruka mladima za XIX. Svjetski dan mladih, br. 7).

Dragi mladi, veličanstven je ovaj skup hrvatske katoličke mladeži i svih mladih koji su nam se pridružili ovdje ili putem medija. Dio smo posade Kristova broda, kojega udaraju valovi i oluje, a on odolijeva i plovi. Vremenske nepogode, oluje i utihe, sve nas to snalazi na putu. Pod sigurnom rukom Učitelja Kapetana plovimo i nosimo se s tim izazovima vremena. U našoj lađi, s Petrom kormilarom, izvezimo na pučinu i bacimo mreže, na Tvoju riječ, Rabi, Kapetane! Amen.