Propovijed kardinala Bozanića

Predraga subraćo u Kristovu svećeništvu!
Draga braćo i sestre!

Otpočinuti, odmoriti se, želja je umornih i preopterećenih ljudi našega vremena. “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo” (Mk 6,31). Te Isusove riječi upućuju na njegovu sućut prema apostolima, jer je i sam osjetio težinu posla s ljudima. Znao je da im je potrebno samotno mjesto, ali ne toliko samotno da budu gurnuti u osamljenost, nego na mjesto na kojemu mogu uzajamno dijeliti iskustva, iznositi svoje poteškoće, raspravljati o razočaranjima i oduševljenjima. To samotno mjesto jest mjesto prisno onima koji se međusobno razumiju, gdje ne treba puno tumačenja i gdje se osjećaju svojima. To samotno mjesto nije mjesto bez Drugoga i drugih, već ispunjenost blizinom drugoga koji razumije.

U svojemu su se poslanju apostoli suočavali s najtežim poteškoćama ljudi. Već sam hod od sela do sela i od kraja do kraja, uz neprestanu napetost između onih koji su ih željno očekivali i onih koji su im zavidjeli ili neprijateljski osporavali njihovo poslanje, dostatan je razlog umoru. O svemu je potrebno razgovarati s ljudima koji to mogu razumjeti; potrebno je možda čuti pohvale i priznanja, a posebice u miru o tome razgovarati s Učiteljem.

Isus je to uočio i zato ih poziva. Ipak, evanđelje ne dopušta takvu stanku i opisuje ono što se i nama često događa. Baš kada bismo željeli malo mira za sebe, hitno je potrebno još nešto učiniti, i to neodgodivo. Izgleda da i ova stranica Radosne vijesti sugerira žrtvovanje do posljednjega zrnca snage, ali nakana perikope leži puno dublje. Učenici kao da trebaju stupiti na prag svojih mogućnosti, doći do granica vlastitih snaga. Oduševljenost djelovanja Isusovom snagom može izazvati želju da se čitav svijet “dovede u red”, da se svi ljudi obrate. Takva želja koja ne računa s ljudskom ograničenošću i ne osluškuje Boga može biti daleko od apostolskoga poslanja.

I danas je čežnja za boljim, zdravijim, sretnijim, velika, a pomoć potrebna na sve strane. Jasno je da svaki vjernik, a osobito mi u svećeničkome redu trebamo pomagati, ali ne do beskorisne iscrpljenosti. Odmoriti se u trenutku kada mogu reći: Pokušao sam sve što sam mogao, znači pouzdati se u Božje djelovanje i dati drugim ljudima prostora u mojemu djelovanju, bez primisli da je itko od nas nezamjenjiv.

Besciljnost i nepostojanje snažnoga uporišta danas nije ništa manje negoli tada. Možda ljudi danas trebaju još više pastire negoli nekada. Pa ako djelujemo i nepotpuno i nedostatno, smijemo se nadati i imati pouzdanja da naše nastojanje nije uzaludno.

Ovakvi svećenički dani naše Nadbiskupije, pa susreti prigodom dekanatskih i drugih sastanaka, te zajednička nadbiskupijska slavlja trebaju biti mjesta o kojima govori evanđelje. Pretrpanost terminima i obvezama, prezasićenost dužnostima i očekivanjima, nemogućnost ostvarivanja zbiljskih susreta i našu komunikaciju dovodi do tankih niti koje pucaju u međusobnome nerazumijevanju. Najgore do čega može dovesti izgaranje za evanđelje na pogrešan način jest iskustvo neke potrošenosti, koje ne može biti temelj zajedničkome rastu u prezbiteriju kao tijelu koje nosi nadbiskupijski život.

Kada vjernike pozivamo da mole za nas svećenike, tada ih pozivamo da nose odgovornost u zajedničkome svećeništvu za cijelu Crkvu i za sve ljude, bili oni kršćani ili ne. I vjernici su pozvani prepoznavati premorenost, granice, razočaranja svojih pastira. O tome svjedoče vjernici koji su s vama svakoga dana i koji vam olakšavaju duhovnu osamljenost u kriznim trenucima.

Biti s Isusom u osami nije samo pitanje odmora u tjelesnome smislu. Važno je učvrstiti odnos s njim, da bi se produbio smisao samoga poziva i učinkovitost naših zalaganja. Biti s njim je najsigurniji način da se ne razočaraju očekivanja ljudi kojima se obraćamo i s kojima živimo. Možda nam danas nije moguće pobjeći iz središta, ali susret s Isusom i s drugim svećenicima odmara dušu. Otići na samotno mjesto jest molitva, razmatranje, šutnja i pokušaj pronalaženja sebe u mnoštvu meteža u kojima se trudimo pronaći druge.

Mi svećenici, nerijetko smo prisiljeni nositi ulogu koja je nemilosrdna prema nama samima. Neki tada posežu za krinkom, za nečim što oni nisu. Tada se gubi toliko potrebna iskrenost i neposrednost susreta koja nagriza bilo koju suradnju. Najistinskija bit svećeničkoga poziva se izgubi, a posljedice ne osjećaju samo oni, već možda puno više ljudi oko njih.

Svećenički dom koji danas blagoslivljamo nije samo znak našega zajedništva i susretišta, nego mjesto prema kojemu je usmjeren naš svakodnevni pogled i naša skrb, jer se u njegovim prostorima i zgradi kao znaku nalazi poglavito duh svećeništva naše Crkve. Volio bih da to bude istinsko žarište života.

Draga braćo, želim vam kao Nadbiskup reći da pokušavam razumjeti vaše tegobe i da mi o njima možete slobodno govoriti. Molim za vas, da kao prezbiterij pronalazite snagu otvorenosti i suizgradnje. Bilo bi mi žao kada ne bismo uspjeli pronaći mjesta osame gdje se može otpočinuti i gdje se ne bismo razlikovali po tome tko je više ili niže, već po službama koje imaju svoje radosti i tjeskobe.

Govorim vam to u predvečerje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije koja će ovisiti o našim sposobnostima zajedničkoga osluškivanja i zajedničkoga smisla za potrebe Nadbiskupije. Na to nas poziva i riječ svetoga Pavla: “Sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!” (Ef 4, 1-3)

Možda će se suvremeni prevoditelji uskoro naći pred poteškoćama da ovaj Pavlov tekst pretoče u život, jer se pomalo gubi smisao i poniznosti i blagosti i strpljivosti. Jesu li ti pojmovi nestali iz našega crkvenog života?

Poniznost se često gubi pod pritiskom uglednosti i viđenosti. “Pojaviti se negdje”, “biti viđen”, “govoriti o sebi”, “imati uspjeha”… Sve to napada i naš život. Kao da se stara filozofska sintagma: Mislim, dakle jesam pretvara u drugu: Viđen sam, dakle jesam. Poniznost pak ostaje u kategorijama skrivenosti. Popularnost je idol kojemu se može sve žrtvovati, a cijena je ispraznost koja nagriza korijene zajedništva.

Slično je i s blagošću i strpljivošću. One prepoznaju i vlastite nedostatnosti, ne nadimaju se. Suprotno je tomu trajno dokazivanje vlastitih vrijednosti, naglašavanje da su drugi gori od nas, a umjesto da se govori o beskorisnim slugama, usuđuje se misliti o vrijednosti kakvu nitko drugi nema. Blagost je ovdje umjerenost, krepost o kojoj bih želio da razmišljamo u našim zajednicama u ovo korizmeno vrijeme. Umjerenost jest smještenost u mjeru, a danas je u modi isticanje osobnosti do neumjerenosti. U kršćanstvu je sve pitanje mjere, ravnoteže između božanskoga i ljudskoga. To je, možemo reći, kristološka krepost. I ovdje smo u napasti da mislimo kako je mjera kojom nas drugi mjere neprihvatljivo mala i da ne želimo biti zarobljenici tuđih mjerila. Tada progovara ponos koji postaje neumjerenost.

Strpljivost je gotovo jednaka velikodušnosti, sposobnosti široka razmišljanja. Ona danas nije na cijeni. Teži se k što bržemu dolaženju do rezultata i k preskakanju međuprostora. Kada dođe do nerazumijevanja ili nesporazuma pucaju okviri. Ne postoji osjećaj da je i to dio zajedništva.

Draga braćo u svećeništvu, molim za sve nas da rastemo u zajedništvu koje će biti obilježeno poniznošću, blagošću i strpljivošću, da u nama živi “mjera dara Kristova” i da se uzajamno učvršćujemo u svome pozivu, ne gaseći Duha u Crkvi.

Neka nas u tom nastojanju kod Boga zagovaraju naši blaženi pastiri Augustin Kažotić i Alojzije Stepinac i neka nas uvijek prati nebeska zaštita Majke Božje Bistričke. Amen.