Djelovanje svete braće na prostorima južne Moravske i Panonije bilo je posvećeno evangelizaciji – širiti evanđeosku poruku narodima. Bilo im je potpuno kako trebaju evanđeosku poruku donijeti na tim ljudima razumljivom jeziku to danas nazivamo inkulturacijom. Isto tako, znali su da inkulturaciju neće biti moguće provesti bez slavljenja liturgije na narodnom jeziku. Uočili su kolika je važnost uzdignuti slavenski jezik na razinu književnog jezika s vlastitim pismom ( ćirilicom i glagoljicom), kako bi taj jezik mogao postati jezikom vjerskog kulta, ali i jezik kulture znanosti i trgovine. Preveli su s grčkog jezika na slavenski jezik, za crkvene potrebe, Sveto pismo i bogoslužne knjige. Sveti papa Ivan Pavao II., u enciklici Slavenski apostoli, objavljenoj o jedanaeststoljetnoj obljetnici evanđeoskog djela Svete Braće, odnosno 1100. obljetnici smrti svetoga Metoda (885.–1985.), zapisao je kako su sveta braća, „da bi evanđeoske istine mogli prevesti na novi jezik, morali shvatiti unutarnji svijet onih kojima su se spremali navješćivati Božju riječ, te se služiti slikama i pojmovima na koje su oni bili navikli.

Sveti papa Ivan Pavao II., apostolskim pismom Egregiae virtutis (1980.) kaže: „Na temelju sigurnih poznavanja stvari i zrelog razmišljanja, kako puninom svoje apostolske vlasti, a snagom ovoga pisma, svete Ćirila i Metoda postavljamo i proglašujemo kod Boga nebeskim suzaštitnicima (uz svetog Benedikta) cijele Europe i dodjeljujemo im sve časti i liturgijske povlastice koje po pravu pripadaju osobitim mjesnim zaštitnicima“.

Slavenska braća su veoma aktualni u našem vremenu jer su izvanredno spojili monaški ideal i evanđeosku jednostavnost sa visokom intelektualnom naobrazbom. Svećenici i svećenički kandidati su osobito pozvani u tome ih nasljedovati. Oni su pokazali da obrazovan čovjek treba biti skroman i ponizan jer što ima više spoznaja to je svjesniji svoje malenkosti kao i uzvišenosti Stvoritelja koji je darovatelj spoznaje mudrosti i znanja. U današnje vrijeme njihova misija je iznimno važna jer poziva slavenske narode na međusobni mir i podršku. I da unatoč nastojanjima drugih naroda da unesu svađu i razdijeljenost među Slavene, ipak budemo poveznica mira i međusobne podrške.

Na današnji dan proslavljamo i Dan duhovnih zvanja kojim vršimo pripremu za veliki jubilej 250 godišnjice od ustanovljenja sjedišta naše eparhije u Križevcima. Naše su molitve danas usmjerene svemogućemu Ocu za duhovna zvanja, za buduće svećenike, monahe i časne seatre. Svećenička i monaška zvanja u Crkvi su plod kvalitetnog duhovnog i molitvenog života zajednice. Gdje postoji žar molitve i apostolskog života tamo se rađaju i duhovna zvanja.

Papa Franjo iznosi izvanredno duboku katehezu o duhovnom zvanju on govori o tri aspekta – slušanje, razlučivanje i život – ta tri aspekta bila su prisutna i na početku samog Isusova poslanja, koji je, nakon danâ molitve i borbe u pustinji posjetio svoju sinagogu u Nazaretu i ondje slušao Božju riječ, raspoznao sadržaj misije koju mu je povjerio Otac i proglasio da je došao to ostvariti “danas” (usp. Lk 4, 16-21).

Slušati: Gospodinov poziv – treba to odmah reći – nije tako jasan kao neka od onih stvari koje možemo čuti, vidjeti ili dotaknuti u našem svakodnevnom iskustvu. Bog dolazi tiho i diskretno, ne nameće se našoj slobodi. Tako se može dogoditi da ga uguše mnoge brige i podražaji koji nam ispunjavaju um i srce.

Moramo, stoga, biti ljudi duha pripravna na duboko slušanje njegove Riječi i života, posvetiti pažnju također pojedinostima našega svakodnevnog života, naučiti tumačiti događaje očima vjere i ostati otvoreni iznenađenjima Duha.

Nećemo moći otkriti poseban i osobni poziv koji nam je Bog namijenio u svojoj namisli, ako ostanemo zatvoreni u sebe same, u svoje navike i apatiju onih koji uzalud protrate svoj život u uskom krugu vlastitog “ja”, gubeći priliku da sanjaju velike stvari i da postanu protagonisti one jedinstvene i originalne povijesti koju Bog želi ispisati s nama.

No, kao što znamo, Božje kraljevstvo dolazi tiho i nenametljivo (usp. Lk 17, 21). Moguće nam je uočiti njegove klice tek kada, poput proroka Ilije, znamo ući u dubine svoje duše i dopustimo joj da se otvori nezamjetljivom šapatu laganog i blagog Božjeg lahora (usp. 1 Kr 19, 11-13).

Razlučivati: Kad Isus, u nazaretskoj sinagogi, čita odlomak iz proroka Izaije, on razaznaje sadržaj misije zbog koje je poslan i predstavlja je onima koji su čekali Mesiju: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4, 18-19). Tako na poseban način otkrivamo da kršćanski poziv uvijek ima proročku dimenziju. Sveto pismo nam govori da je Bog narodu slao proroke u situacijama velike materijalne neizvjesnosti i duhovne i moralne krize, kako bi u njegovo ime uputili poruku obraćenja, nade i utjehe. Poput vjetra koji uskovitla prašinu, prorok remeti lažni spokoj savjesti onih koji su zaboravili Gospodinovu riječ, promatra događaje u svjetlu Božjeg obećanja i pomaže narodu otkriti znakove svitanja usred tamnih sjena povijesti.

Živjeti: Konačno, Isus naviješta novost sadašnjeg časa, koja će ispuniti zanosom srca mnogih i otvrdnuti srca drugih. Došla je punina vremena i on je Mesija čiji je dolazak najavio Izaija, pomazan zato da oslobodi zatočene, vrati vid slijepima i naviješta milosrdnu ljubav Boga prema svakom stvorenju. Upravo “danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima” (Lk 4, 21), kaže Isus.

Dragi svećenički kandidati i mladi svećenici pozivam vas da izgradite zdrav i stabilan identitet katoličkog svećenika dvadeset i prvog stoljeća. Posebno je za nas važno izgraditi identitet grkokatoličkog svećenika novog mileniuma.

Slijedeći atributi bi trebali resiti grkokatoličkog svećenika i monaha u novom mileniumu.

1. Otvorenost prema ljudima različitih svjetonazora kultura i podrijetla. Biti dobri otac svima – to jest ”papas” (tata). Ovo je najbolja definicija svećeništva. Onaj koji suosjeća, koji uviđa i prihvaća različitosti, onaj koji nije ograničen običajnim nacionalnim ili kulturnim ogradama. Onaj koji zna primjetiti uvažavati i prihvaćati svakoga sa svim njegovim datostima i svakome donijeti Krista kao spasenje i najveću radost života.

2. Poniznost je vrlina koja je neophodna za svećeništvo. Uvažavati drugoga kao Božji dar i privaćati druge kao brata i sestru jednake sebi osnovna je mjera poniznosti. Svećenik današnjice treba znati da je skromni služitelji Kristova oltara i poslužitelj njegove Radosne vijesti.

3. Evanđeoski ideali znači živjeti evanđelje radosno, prihvaćajući ga kao najvažnije mjerilo života. To je temelj svećeništva. Obiteljski svećenici trebaju razvijati ideal evanđelja u svojoj obitelji. Također je veoma važan duh obiteljske molitve ako nema obiteljske molitve i iskrenog naslijedovanja Krista u svećeničkoj obitelji sigurno ga neće biti niti u župnoj zajednici. Svećenička obitelj treba biti primjer kršćanske obitelji u svijetu. Monasi pak odnosno redovnici su molitveni temelj Crkve i zato im je apostolat molitve trajna obaveza. Oni su duša Crkve. Zato su uz svećenička veoma dragocjena monaška zvanja.

4. Ljubav prema liturgiji i crkvenoj predaji. Grkokatolički svećenik treba biti ljubitelj svoga obreda i crkvene predaje na koji je usađena naša vjera u Krista i naša duhovnost. Bez ljubavi i istinskog proiživljavanja naše crkvene predaje nema temelja duhovnosti niti može biti zdravog svećeničkog i monaškog zvanja. Biti dobar svećenik znači prije svega voljeti svoj obred liturgiju i crkvenu predaju.

Ovih dana se istenzivno surećemo sa nekim novim izazovima. Najprije sa pojmom umjetne inteligencije. Ova tema je postala interesantna u mnogim društvenim i intelektualnim krugovima. To samo govori da je ovo pitanje neizbježna realnost. Crkva se treba suočiti sa ovom temom osobito jer se na određeni način ovdje tema umjetne inteligencije isprepliće sa pitanjem ljudske slobode i oitanjem poštivanja ljudske individualnosti. Sve više se pojavljuje mogućnosrt da netko ili nešto vlada informacijama i znanjem cijeloga čovječanstva. Globalizam je proces koji to pospješuje. Ne možemo se oteti dojmu da čovječanstvo polako, ali sigurno stupa u neko novo ropstvo.

Također je evidentno da se sustavno radi na uništenju obitelji kao modela društvenog života. To su izazovi s kojim se susreće Crkva današnjice. Vidimo da se odgaja cjelokupna generacija ‘cyber’ dijece koja ne vladaju niti osnovnim motoričkim sposobnostima, ali su spremni na najrazličitija zlodjela jer im je model života lažni izmišljeni ciber svijet koji ih instruira obmanama i idejama koje vode u propast.

Draga braćo i sestre sve su ovo pitanja i izazovi ne samo za duhovna zvanja nego i za sve kršćane našega vremena. Biti kršćanin znači biti sol zemlje i svjetlost svijeta. To znači da sve izazove vremena prihvaćamo kao kao bžji dar koji nas jača u vjeri i usmjerava ka Kristu i spasenju. Neka sveti slavenski apostoli Ćiril i Metod svojim molitvama prate naše obilje svećenička zvanja i sve naše vjernike. Probudimo duh molitve ljubavi i radosti u našim obiteljima i našim crkvama. Nakon toga će darovi Duha svetoga preporoditi najprije Crkvu a potom i čitav svijet. Amen.