Braćo i sestre u Kristu Isusu!

1. Božja riječ želi nas povezati u neraskidivo zajedništvo ljubavi i života. Nije to bilo kakva ljubav ni bilo kakav život. To je zajedništvo koje izvire iz vjere u Isusa Krista Uskrsnuloga, iz osvjedočenja da smo jedno s Isusom i iz propovijedanja spasenja koje je on svojom mukom, smrću i uskrsnućem ostvario. Isus apostolima daje misijsko poslanje; šalje ih da svjedoče i naviještaju što su čuli i vidjeli. Za tu zadaću on im daje snagu i moć svoga Duha. Učenici će, njime prosvijetljeni i ojačani, sve do mučeničke smrti govoriti: »Svjedočimo!«

2. Dragi pribićki župljani! Što su Isusovi učenici čuli i vidjeli − mi danas svjedočimo. A svjedočimo sjećajući se 15. travnja 1919. godine kad je je župi Pribić rođeno i sutradan kršteno 13. dijete u obitelji Ivana Kuharića i Ane r. Blažić. Riječ je o kršćaninu na kojem je vidljivo bila položena desnica Gospodnja (Ps 118, 16) jer je istine katoličke vjere natprosječno živio i umro na glasu svetosti. Riječi kojima je on opisao blaženoga Alojzija Stepinca mi danas s pravom na njega primjenjujemo: »Štovanje svetih je i obaveza! Nije dovoljno da ih se samo spomenemo, da ih veličamo, da njihov život proučavamo, nego nam trebaju biti primjer one vjere, koju Isus očekuje od svakog kršćanina; kao i povjerenja i svjedočenja na što nas on poziva: ‘Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom’ (Iv 12, 26).«

Dječaka Franju Kuharića krstio je svećenik Vladimir Dikšić, krašićki župnik, koji je tada upravljao i župom Pribić. Kumovi na krštenju bili su mu Franjo Neral i njegova majka Mira r. Salopek.

U obitelji se živjelo u skladu s kršćanskim načelima. Niti se ustajalo niti se lijegalo bez molitve. Franjo se redovito ispovijedao kod vlč. Vladimira Dikšića. Sv. Potvrdu podijelio mu je 22. lipnja 1930. mons. Franjo Salis-Seewis, pomoćni biskup zagrebački.

Četiri razreda pučke škole Franjo je polazio i završio u Kostelu. Učitelj mu je bio Ferdinand Suhodobnik kojega se češće spominjao u molitvi i pod čijim je vodstvom kao član pjevačkog društva »Prigorac« (prije »Slavija«) godine 1938. »preko Slunja i Senja« prispio na otok Rab »i prvi put vidio more«.

3. Braćo i sestre! Život mladog Franje Kuharića pokazuje da »krsna milost nije nešto apstraktno, udaljeno od života, to je ulijevanje božanskog u život čovjeka, a po tome i u događanje povijesti«. Ojačan krsnom milošću on je već u ranoj mladosti shvatio da se kriza u životu nadvladava vjerom! To je zapisao i u domaćoj zadaći iz hrvatskog jezika uz napomenu da čovjek njegova doba i njegova rodnog kraja u procjepu života »ne gubi nade ni u najtežim časovima i srčano pije do dna čašu gorčine koja mu se pruža na stazi života. A što ga jača? Vjera! Nitko još nije potražio spas i oslobođenje u kukavičkom samoubojstvu tko je vjerovao!«

4. Dragi župljani! Riječi psalma koje smo pjevali: »Zahvaljujem Gospodinu jer je dobar« (Ps 118, 1) veličaju Božju dobrotu i potiču čovjeka na zahvalnost za taj dar Božje dobrote koju svaki krštenik najprije osjeti u obitelji, potom u župnoj zajednici. Dječački i mladenački život Franje Kuharića svjedoče o toj dobroti i o takvoj zahvalnosti. Promatrajući život svojih roditelja, ustvrdio je: »I moji su roditelji naviještali evanđelje, i mislim da su roditelji prvi, rekao bih, vjesnici Kristove Riječi. Ako oni to ne čine, ako djeca ne budu grijana tom toplinom i jakošću njihove vjere, vjeroučitelj će malo moći učiniti.«

5. Predragi vjernici! Spominjanje rođenja i krštenja Franje Kuharića ispunja nas ponosom i radošću što ga je dobri Bog podigao u našoj sredini, u župi sv. Siksta pape, živoj i djelatnoj od davne 915. godine.

On sâm svjedoči da je njegovo svećeničko zvanje niklo iz vjerskog ozračja u obitelji i župi, iz svjedočanstva Božjeg naroda o Isusu Kristu. Reče: »Mene roditelji nisu slali u sjemenište s primjedbom: ti ćeš sada morati biti svećenik. Oni su znali kakve obaveze taj poziv donosi i da mogu samo ja odabrati.«

Kad sam ga kao bogoslov slušao kako podignutim glasom, snažnim uvjerenjem i gestom raširenih prstiju na objema rukama tumači da se svećeničko zvanje rađa iz Božjeg poziva, iz slobodnog čovjekova odgovora na taj poziv i nepodijeljenog srca u ljubavi prema Isusu Kristu, bolje sam razumio i njegov zaključak zašto »hod za Kristom nije šetnja, nego umiranje«.

6. Dragi vjernici! Današnjim misnim slavljem odjekuje Božja riječ da je Bog naša snaga i naša pjesma. Istodobno nas ta Božja riječ podsjeća da se kardinal Kuharić kroz cijeli svoj život osjećao jačan tom snagom i nadahnjivao se tom pjesmom. Potvrđuje to njegova ozbiljna priprema za svećeništvo i želja da bude prosvijetljen božanskom istinom. Na svoju mladomisničku sličicu dao je zapisati ove programske riječi: »Pošalji [Gospodine] svoju svjetlost i svoju istinu. Neka me izvedu na Tvoju svetu goru i u Tvoje šatore« (Ps 42, 3). Na pitanja: Kako vratiti Vjeru, Nadu i Ljubav dušama što se, zastrte gorčinom, neutješene provlače kroz mrak svojih poraza? Kako im pristupiti i o čemu im govoriti?, pronašao je odgovor evanđeoski i kristovski: »Sagnut ću se do njihove bijede nježno poput majke, dignut ću ih na svoja ramena s njihovim problemima i ponijet ću ih k preobraženju.«

Takvim raspoloženjem duše pisao je pred svećeničko ređenje 12. srpnja 1945. pozivnicu na Mladu misu bratu Antunu u Vinkovce: »Nadgledao sam se nad ponore misterija i ne vidjeh im dna – to su bezdani Božjeg milosrđa, kojim sam ja obasut. Tone, kako je Bog dobar i milosrdan grješnom čovjeku.«

Značajne su i ove njegove riječi: »Čeka me ‘amica Dominica devastata – Opustošena Crkva’. Sa sobom ću ponijeti samo neograničeno predanje u sigurnu ruku drage Božje Providnosti i svoje svećeništvo i opet moleći svoga Isusa samo jedno, da Ga ljubim trajnom ljubavlju te da i braću svoju naučim ljubiti Ga, da proslavim Njega i spašavam duše! Ništa drugo ne želim nego samo to, a ništa drugo me ne plaši, nego samo nevjera Njemu. Nastojat ću biti neprestano uza Nj, da On bude sa mnom slabim čovjekom, ali svojim svećenikom! Dragi moj Tone, raduj se sa mnom i moli sa mnom! Ostalo ću Ti reći, kada se vidimo.«

7. Predragi u Kristu Isusu! Djela apostolska svjedoče da su apostoli, svjedoci Uskrslog Gospodina, bili stavljani na kušnje: vlast im je prijetila i branila propovijedati što su čuli i vidjeli, uhićivala ih je, zatvarala ih, prijetila im smrću. Izričito im je bilo zabranjeno »da nikomu živom o tom Isusu više ne govore«. Kako smo ponosni i radosni da čuvamo i pronosimo svjedočanstvo o Uskrslom Gospodinu! Zahvalno držimo gorućom baklju vjere koju je Franjo Kuharić, revni svećenik i gorljivi biskup, ražarivao riječju i životom.

Kao mladomisnik želio je biti župnik u Slavetiću. No, život je krenuo drugim putem. Nadbiskup Alojzije Stepinac ga je 28. kolovoza 1946. odredio za upravitelja nove župe u Rakovu Potoku. Prilike u toj župi Nadbiskup mu je opisao riječima: »To je mali Staljingrad!« Mladi svećenik Franjo Kuharić svjedoči: »Nisam se ni za trenutak kolebao da prihvatim premještaj u tu situaciju. Kad smo bili ređeni za svećenika 15. srpnja 1945. i kad su dolazile vijesti o ubijenim svećenicima, o ‘križnom putu’, o progonima istaknutih vjernika i Hrvata, pod dojmom tih tragičnih zbivanja nadbiskup nam je kazao kod objeda: ‘Šaljem vas u krvavu kupelj.’ Bilo nas je 15 dijecezanskih mladomisnika i 7 redovničkih. Nismo imali iluzija. Računali smo sa stvarnošću i bili smo, milošću Božjom, raspoloženi položiti i život za Evanđelje, za Isusa Krista i Crkvu. Bili smo svjesni da naš svećenički poziv znači najbolje služenje i dobrobiti hrvatskog naroda. Nipošto nismo bili ni zbunjeni ni malodušni zbog toga što su nas novine proglašavale kao ‘narodne neprijatelje’. Bili smo mladi, oduševljeni za Božju stvar i išli smo bez pogovora kamo nas se slalo. Nijedan moj kolega ređenik 1945. nije iznevjerio nade koju je u nas polagao naš nadbiskup!«

Bože moj, kako je morala biti sveta duša koja je ostavila takvo svjedočanstvo vjere! Koja je svećeničkom zvanju priskrbila poštovanje i ljubav Božjega naroda kojemu je svećenik i biskup Franjo Kuharić bio pastir, otac, brat, učitelj vjere i posvetitelj duša. Stoga s poštovanjem i zahvalnošću izgovaramo njegovo ime, spominjemo se njegove službe i molimo za proslavu njegova izabranog duha.

Predraga braćo i sestre! Nadbiskup Franjo Kuharić je svoj život uložio za čast Božju i dobro čovjeka! Taj ulog temeljio je na živoj vjeri i čistoj savjesti. Rado se i često ispovijedao, savjetovao, ispitivao savjest. Upravo su vjera i savjest bile temelj s kojeg je nadbiskup Franjo Kuharić branio povijesnu istinu o kardinalu Alojziju Stepincu. Nije on time »glumio Stepinca« niti »gubio kompas« u vodstvu Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, nego je Stepinčevim duhom, a to znači Božjim duhom, branio kršćanska načela, božanska i ljudska prava pred bezbožnom ideologijom. U propovijedi na Stepinčevo 10. veljače 1974. ustvrdio je: »Na njegovu grobu [kard. A. S.] u ovoj katedrali svijeće se ne gase i cvijeće ne vene. Nisu li to tihi svjedoci obrane? Svi koji dolaze u neprekinutom nizu na taj grob, čuju taj šutljivi govor. Savjest nam nalaže da budemo svjedoci njegove obrane i branitelji njegove časti.«

Na čast su njemu i na radost nama riječi kojima je 10. veljače 1977. opisao lik kardinala Alojzija Stepinca: »Kad je povrijeđena istina, povrijeđen je i čovjek. Stoga smatram osnovnim ljudskim pravom u ime istine, u ime svoje savjesti da se, ako se optužba stalno ponavlja, barem jednom javnosti objavi i obrana. Ili, ako je nametnuta šutnja obrani, neka jednom zašuti i optužba. Jer mi smo takvom jednostranom optužbom duboko uvrijeđeni u svojoj ljudskosti. To neprestano ponavljanje optužbe vrijeđa ne samo osobu i uspomenu zagrebačkog Nadbiskupa, nego vrijeđa i sve one koji žele znati cijelu istinu i čistu istinu o njegovim djelima i riječima.«

Kao prijatelj istine postao je svjedok ljubavi. A za njega je Bog ljubav (1 Iv 4, 8). Zato nije zdvajao ni na ruševinama ljudi, ni crkava, ni domova svojih vjernika. Gledajući razvaline župne crkve Majke Božje u Voćinu, koju su u noći 13. prosinca 1991. srpski pobunjenici uz potporu JNA posve razorili, reče 8. siječnja 1992.: »Ali mi želimo da se ne dogodi ruševina u dušama. Da vjernici i na ruševinama svojih crkvi sačuvaju čistu dušu od svake mržnje i od svake želje za osvetom. Da dostojanstvom podnesu i taj udarac u čvrstoj nadi, da ono što je mržnja rušila da ljubav može ponovno graditi. Pa zato kako god bili tužni, mi čuvamo mir u svojoj duši gledajući budućnost ispunjenu nadom da će sve biti bolje i da će iz tih ruševina rasti jedan novi, obnovljeni život.«

On je iz žive vjere u Uskrslog Gospodina ustrajao u svom radu i tješio ucviljeni narod. Ražalilo mu se srce kad je prolazeći Likom vidio još od Drugoga svjetskog rata spaljene crkve, uništene kuće i spaljena čitava sela. Upisao je u Spomen-knjigu župe Lički Osik 20. kolovoza 1987.: »Nije lako iz ruševina podizati. Tužno je tolike mrtve oplakivati, prežalosno je spaljena svetišta gledati, ali treba bdjeti s hrabrošću nad Ostatkom s nadom da oni koji siju u suzama, žanju s pjesmom na usnama! Neka Bog bdije nad ovom hrvatskom zemljom i narodom! Neka rod Hrvata ne izumre! Majko Božja, čuvaj Božji narod i pastire!«

Čuli smo u Djelima apostolskim kako su apostoli nakon prijetnji, batina i osuda »slavili Boga zbog onoga što se dogodilo«. Danas slavimo Božju dobrotu kojom je iz ovog sela, iz ove župe, iz našega kraja, iz hrvatskog naroda za duhovnog pastira podigao dijete i krštenika, Franju Kuharića. On je »svoju biskupsku službu shvaćao kao križ koji treba nositi Isusu za ljubav! Usprkos mnogim poteškoćama i kontroverzama, nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić, nalazi se trajno sa svojim svećenicima i vjernicima u vjeri i radu! To ga osvježava i oduševljava – pastoralne i duhovne aktivnosti! Tada kao da još dublje uranja u Božju dobrotu, željan ostati vjeran u svemu! U predanom osobnom duhovnom životu, u duhovnoj i moralnoj obnovi svoga naroda – svjedoči kao čovjek vrjednota, kao pravi pobožnik Božji! Iz vjere izviru njegove pastoralne i dušobrižničke aktivnosti, blizina malim ljudima i njihovim problemima, međuvjerski razgovori, pobožni vjerski život i iskreno domoljublje, obdržavajući strpljivo, ustrajno i čvrsto ćudoredna načela i zasade«.

Zagovorom Majke Božje Dolske, sv. Siksta pape i bl. Alojzija Stepinca budimo i mi vjernici i radosni blagovjesnici Uskrslog Gospodina.

Neka Bog na zagovor bl. Alojzija i sluge Božjega Franje Kuharića u hrvatskom narodu pozove u svoju službu vjerne pastire koji neće za Isusom šetati, nego će za njega, ako ustreba, s Božjim narodom, spremno umirati! Amen.