Propovijed na misi zahvalnici na Silvestrovo u Zagrebu

Draga braćo i sestre!
Posljednji dan godine prilika je da se vjernički osvrnemo na razdoblje koje ostavljamo za nama. To je godina 2002. U njoj je sigurno bilo, gledajući i iz osobnog kao i iz zajedničkog vida i događaja i ljudi koji su nas ohrabrivali i podizali nam nadu i radost života, ali i događaja i ljudi koji su nas opteretili, ranili i ožalostili. Ipak, večeras, na završetku ove godine za sve to želimo reći BOGU HVALA!
Dobro je zahvaljivati Bogu jer je od njega svako dobro. Dapače, on dopušta da nas pogodi i zlo, ali samo da nadvladavši zlo steknemo još veće dobro. Naša nas vjera povezuje s Gospodinom i mi znamo da je sve što proživimo njegov dar i da se u svemu On brine za nas. Gospodin Isus govorio je svojim učenicima a to i nama neprestano govori: «Ne bojte se! Ne brinite se tjeskobno! Ta vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Vredniji ste od mnogo vrabaca!» (Mt)
U čitanju odlomka iz Prve Ivanove poslanice čuli smo da je došao «posljednji čas». Kad sv. Ivan govori o tom času, on ga povezuje s pojavom mnogih antikrista. Kaže: «odatle znamo da je posljednji čas». Pojave koje nam govore o prisutnosti zla i protivljenju Gospodinu Isusu Kristu znače, dakle, da je nastupio «posljednji čas». Mi večeras možemo pomisliti da se ovim čitanjem želi aludirati na posljednje satove koje ura otkucava ispraćajući ovu godinu. Međutim, riječ o posljednjem času ima dublje značenje. Ona hoće upozoriti na ono «posljednje» što predstavlja kraj povijesti, konačni čas. On pak je obilježen borbom. To je onaj presudni boj, o kojem ovisi sudbina svakoga od nas i sudbina čitavog svijeta. Možemo slobodno reći da je taj boj već završen jer Krist Gospodin je pobijedio kneza ovoga svijeta, pobijedio je svijet i zlo. To je ono božansko, objektivno spasenje koje je Bog darovao po svom Sinu svakom čovjeku kao mogućnost, ali da bi se dogodilo i ljudsko, subjektivno spasenje svaki pojedinac treba prihvatiti taj Božji dar i surađivati s Kristom.
U događajima i ljudima, koji su nas s jedne strane obradovali a s druge strane i rastužili, prepoznajemo upravo tu borbu koju s Kristom i mi vodimo da bismo prihvatili njegov dar i živjeli spaseno, ili kako bi to rekao sv. Ivan: u istini (poslanica), odnosno u svjetlu (evanđelje).
«Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet: bijaše na svijetu, svijet po njemu posta i – svijet ga ne upozna.» U ovim riječima izražena je i veličina Božjeg dara i tužno stanje ljudske bijede. Bog nam nije mogao dati više negoli nam je darovao, no, mi taj dar ne prepoznajemo i često odbacujemo. Ta tužna dijalektika, ali i radost zbog prihvaćanja Sina Božjega neprestano su iskustvo ne samo sveukupnog ljudskog roda u povijesti svijeta, nego i svakog pojedinca u vlastitom životu. To se također odnosi i na nas kršćane koji se moramo boriti i izboriti za Božje vrijednosti u svome životu. Pri tome nam se ponekad čini da je lakše ne biti kršćanin jer pripadnost Kristu pred nas stavlja svaki dan zadatak da svojim životom i postupcima potvrđujemo svoj izbor i opredjeljenje za Krista Gospodina.
Kad gledamo večeras unatrag i prebiremo u svom srcu ljude i događaje koji su na planu opće Crkve i u našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji obilježili ovu 2002. godinu, ne možemo se ne spomenuti preminuća našega kardinala Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa u miru. On je i svojim odlaskom, kao i svojim životom, čitavoj našoj Nadbiskupiji održao divnu propovijed. Propovijed je to o vjernosti Bogu i čovjeku, o ustrajnoj pripadnosti ljubljenom Gospodinu Isusu, o podnošenju žrtve kao izrazu ljubavi prema Bogu i čovjeku. Dan 11. ožujka ove godine, kada je doista blago u Gospodinu preminuo, kao i dani do 14. ožujka kada je sahranjen u ovoj katedrali ostat će nam u pamćenju kao svjedočanstvo vjere našeg vjernog puka koji je u rijekama hrlio čitave dane do njegova odra i u velikom broju ga ispratio na počivalište gdje sada počiva uz svoje slavne prethodnike, bl. Alojzija Stepinca i kard. Franju Šepera. Poruka iz kardinalove oporuke, koja nas je sve potresla, još nam odzvanja u srcima: «Kao zagrebački nadbiskup i metropolita molim svoju veliku duhovnu obitelj – zagrebačku nadbisupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu.»
Od događaja koji su nas ohrabrili ove godine jest proglašenje II. Nadbiskupijske sinode koju je najavio naš Nadbiskup na blagdan bl. Alojzija Stepinca, tako da je od jeseni ove godine započela priprema za Sinodu. Očekujemo da će ovo sinodalno gibanje, dogovaranje, zajedničko traženje odgovora na bitna pitanja za život naše Nadbiskupije našu Crkvu osposobiti za novo vrijeme u koje je zakoračila. Od godišnjica koje smo spominjali, posebno su bile važne: Godina bl. Augustina Kažotića te 150. godišnjice Zagrebačke metropolije, čija Godina još traje. Važni nas datumi u prošlosti mogu nadahnuti za bolju zauzetost u našoj sadašnjosti i u budućnosti.
Ohrabrila su nas i krštenja petog djeteta u našim obiteljima koje su Nadbiskup i pomoćni biskupi ukupno podijelili točno 50 po župama naše Nadbiskupije. Premda nas sve više zabrinjava pad nataliteta u našim obiteljima, tako da mnogi predviđaju gotovo skori nestanak naroda i Crkve, ova su krštenja znakovi nade koji nas podupiru u vjeri da naša Crkva ima budućnost. U pastoralnim pohodima župama, koje su biskupi nastavili, te ukupno zajedno s prošlom godinom obišli 124 župe u našoj Nadbiskupiji, očitovala se živost naše Crkve, bogat život i djelatnost, osobito u brizi za odgoj djece. Mladi su naša velika briga i ohrabruju nastojanja onih koji ih uspijevaju uključivati u različite djelatnosti u župama, kako na drugim poljima tako osobito na području Caritasa. Caritas je naša velika obveza i zadatak. Naš nadbiskup pokrenuo je osnivanje župnih Caritasa, tako da se nadamo u svim župama sljedeće godine pokrenuti pripremne aktivnosti da bi se što više naših vjernika uključivalo u brigu Crkve za naše najpotrebnije članove.
Sam Bog zna koliko je u našoj Nadbiskupiji i u ovom našem gradu Zagrebu učinjeno dobra upravo zbog dara vjere koji toliki dobri ljudi imaju. Ali sam Bog zna i koliko je podneseno zla te koliko se neprestano čini nepravdi i grijeha, no ni te nas kušnje ne obeshrabruju, nego danas za sve što smo proživjeli Bogu zahvaljujemo. Neka naša zahvala zapravo bude iskrena molitva da nas i ubuduće sačuva da možemo Njemu služiti i o Njemu i Njegovoj ljubavi svjedočiti. Amen.