Propovijed nadbiskupa Giovannija Lajole

Draga braćo i sestre
1. Božja riječ koju smo slušali govorila nam je o tri očitovanja Duha Svetoga. Prvo je jednostavan dah Uskrsnuloga na mjestu sa zatvorenim vratima, gdje su se nalazili učenici zbog straha od Židova: jednostavan dah, ali dah koji ima snagu preobraziti svijet grijeha u svijet milosti. Drugo je očitovanje nalet snažnoga vjetra koji je zahvatio kuću u kojoj su svi učenici bili u molitvi, nakon čega su uslijedili razdijeljeni ognjeni jezici koji su sišli na svakoga od njih: privučeno tim događajem, strčalo se jeruzalemsko mnoštvo. Treće je očitovanje ono koje oživljuje sve koji vjeruju u Krista; omogućuje im da hode putovima svijeta i čini plodnima njihove živote mnogostrukim, ukusnim i dragocjenim plodom.
Kao da je riječ o nezaustavljivu crescendu, rastu koji polazi od ozračja prisnosti jedne prostorije, zatim se proširuje na kozmopolitski grad i dopire do svih naroda. Gospodin – kao što je sam rekao svojim učenicima – “Duha ne daje na mjeru” (Iv 3, 34).
Želio bih se sada zajedno s vama zaustaviti u razmatranju božanskoga dara Duha Svetoga, u svjetlu nekoliko riječi današnje liturgije.

2. “Veni, lumen cordium.” “Dođi, srca svjetlosti.” Tako je zazvala predivna posljednica Duha Svetoga nakon drugoga čitanja. Duh Sveti je svjetlo, jer je “Duh istine”. Tako ga definira sam Isus navješćujući da će Duh Sveti njegove učenike uvoditi u svu istinu (usp. Iv 14, 26). No, istodobno je i svjetlo srca, jer otvara srce većoj istini, onoj naime da je Bog ljubav. Duh Sveti iz dubine našega ništavila daje da provre nevjerojatno hrabra i od svih slađa molitva koja se uzdiže do nedohvatljive Božje visine i usuđuje mu se reći: “Oče!” Naime, baš tako sv. Pavao piše u poslanici Galaćanima: “A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Svetoga svoga koji kliče: #!Abba! Oče!#!” (Gal 4, 6).
Osim toga, on je svjetlo srca i zbog toga jer Duh Sveti ispunja naše srce Božjom ljubavlju, tj. ponajviše ljubavlju koju mi primamo od Boga, a zatim nas potiče da ju prenosimo, poput nezaustavljiva poticaja, svim ljudima, bez razlike. Još jedanput čujemo apostola Pavla: “Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.” (Rim 5, 5)
Očeva ljubav, ljubav braće i sestara: tom ljubavlju Duh Sveti ispunja molitvu našega srca, kada – poučeni Gospodinovim naukom – govorimo: Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji. Volja Božja je volja ljubavi, jer je Bog ljubav.

3. Treba nas zahvatiti još jedna riječ današnje liturgije: “Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo.” Put na koji smo pozvani nije jednostavan put, ali je siguran put, jer smo vođeni Božjim Duhom; to je radostan put, jer je slobodan: “Ako vas Duh vodi – čuli smo – niste pod zakonom”, “A gdje je Duh Gospodnji – kaže apostol Pavao – ondje je sloboda.” (2Kor 3, 17).
Konkretno govoreći, u čemu se sastoji ta sloboda duha? Ona je ponajprije sloboda od grijeha: “Tko čini grijeh, rob je grijeha.” Ovo nije samo doktrinarni izrijek koji nam je ostavio Božanski učitelj (usp. Iv 8, 34); to je iskustvo našega života. Kako li su samo gorki i sputavajući okovi grijeha, kojih nam je apostol Pavao u drugome čitanju dao stvaran popis, istinsko ogledalo tadašnjega, ali ništa manje i današnjega svijeta. Da, to je iskustvo svih nas: grijeh nikada ne ostvaruje čovjekove snove o slobodi. Baš suprotno tomu – zavarava čovjeka i odvodi ga u izgubljenost. Ali Duh, kojega je uskrsnuli Gospodin izlio na apostole, dan im je baš radi toga da bi ljude oslobodili od grijeha: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se.” Snaga Gospodnjega Duha oslobađa čovjeka od grijeha: ona prikiva tijelo s njegovim bezumnim strastima i s njegovim varljivim željama, te oslobađa za ljubav. Sloboda Duha je u cijelosti pozitivna sloboda, sva za dobro. To svjedoči mnogostruki plod: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost, plod kojim je Duh plodan i koji je apostol Pavao izložio pred našim duhom, kako bi ga on mogao prihvatiti sa zahvalnošću i radošću.
Trebamo biti svjesni sljedećega: Duh Sveti, svjetlo naših srdaca, preobražava naš život, ne samo u njegovoj intimnosti, nego u njegovu ponašanju, u njegovu hodu, u njegovoj plodnosti. Kršćanin je čovjek poput svih drugih ljudi, ali je i veoma različit. Baš zbog toga dražesnoga svjetla Duha koji je u njegovu srcu, on živi od Duha, hodi u slobodi Duha i uživa u plodnosti Duha.

4. “Čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.” Želio bih vašu pozornost konačno usmjeriti na te riječi iz odlomka Djela apostolskih koji nam je pročitan. Kao posljedicu veličanstvenoga očitovanja Duha Svetoga na dan Pedesetnice, čujemo kako raznoliko jeruzalemsko mnoštvo, koje se okupilo oko apostolā, udivljeno uzvikuje: “Kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku?… Svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.”
S pomoću propovijedanja apostola Duh saziva, u novoj sposobnosti razumijevanja poziva predstavnike mnoštva narodā na novo jedinstvo, gotovo u simboličkome suprotstavljanju onomu zbunjujućem i razjedinjavajućem događaju iz Babilona.
Koja je, dakle, bila snaga riječi apostolā? Apostoli su – čuli smo to – razglašivali “veličanstvena djela Božja”. Tako pogled ljudi biva usmjeren u dva smjera: poglavito prema Bogu i prema prošlomu iskustvu, odnosno prema djelima koja je Bog učinio i svjedočanstvo kojih ne mogu izbjeći. Tako započinje veliki hod Crkve u ljudskoj povijesti kao divno i rastuće ujedinjavanje narodā u novo jedinstvo.
Čini mi se da iz toga i za nas – ljude današnjice – upravo dok se pokušava sastaviti pluralnost europskih naroda u novome i snažnome ujedinjenju, proizlazi nešto nalik dvostrukoj govorljivoj poruci.
Prva poruka: čvrstoća toga novog jedinstva naroda različitih jezika bila bi varljiva, ako se želi isključiti Boga. Drugi vatikanski sabor baš u naglašivanju nezamjenjive svjetovnosti zemaljskih zbiljnosti, te stoga i politike, upozorava: “Ako se pod #!autonomijom vremenitoga#! podrazumijeva da stvorene stvari ne ovise o Bogu, i da njima može čovjek raspolagati bez obzira na Stvoritelja, svatko tko vjeruje u Boga uviđa neispravnost takovoga stava. Stvorenje naime bez Stvoritelja iščezava.” (Gaudium et spes, 36) Nikada se ne smije zaboraviti da je zakon Boga, koji je stvorio čovjeka i poznaje njegove najistinskije i najdublje potrebe, zakon koji odgovara pojedinačnoj i društvenoj naravi čovjeka i štiti njegovu istinsku slobodu. Zanemariti ga, znači graditi na pijesku (usp. Mt 7, 26).
Druga poruka: ako se ne spomenemo Božjih veledjela, gubimo smisao veličine koji može imati naša budućnost. Europa koja bi željela zanemariti vlastite kršćanske korijene, zanemarila bi ono što je veliko i dobro, a što su naši pređi primili od kršćanske vjere i što su nam prenijeli. Ne bi li bila nevjerojatna sljepoća više ne primjećivati značenje naših predivnih katedrala – ostvarenjā vjere, umjetnosti i civilizacije – podignutih poput pečata naših gradova; više ne primjećivati smisao onih vrijednosti vjere, hrabrosti, nesebičnosti, služenja, čovjekoljublja, koje su civilizaciju europskih naroda učinile humanom i slobodnom? Spominjati se kršćanskih korijena – veličanstvenih Božjih djela u našoj povijesti – ostaje neizostavan preduvjet, da bi i budući naraštaji mogli uživati u dragocjenim plodovima Duha.

5. Ta evo, i u našemu životu Duh, kao slatko svjetlo srdaca, želi nas učiniti živima u slobodi Duha i tako nas voditi na našemu putu među ljudima; želi otvoriti naš duh Bogu i naše srce spomenu njegovih veledjela, te na taj način voditi prema novomu jedinstvu i novomu sjaju one nove europske civilizacije koju smo, zajedno sa svim ljudima dobre volje, pozvani izgrađivati.
Kako su velika tvoja djela, Gospodine!
Pošalji Duha svojega, i postat će,
i obnovi lice zemlje.
Dođi Duše Sveti, dođi srca svjetlosti,
pošalji nam s neba zraku svoga svjetla.
Amen.