Propovijed nadbiskupa Kutleše na blagdan Male Gospe u Solinu

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Danas nas je u ovom svetištu Gospe od Otoka sabrala živa vjera i zahvalnost Majci čije rođenje Crkva obilježava i slavi. Na svetkovinu Velike Gospe slavili smo slavni završetak Marijina zemaljskog života, a danas slavimo početak njezina života. Između jednoga i drugoga odvio se zemaljski život Presvete Djevice, skrovit i ponizan, a izvanredan po Božjim izravnim zahvatima u Marijin život i po njezinoj živoj vjeri koja je učinila da se Božji naum spasenja ostvari u ovome svijetu.

Božja skrb za ovaj svijet ne prestaje ni danas, niti smo ostavljeni bez milosti spasenja, koliko nam se god činilo teško i kušnji puno vrijeme u kojemu živimo. Ono što često nedostaje za ostvarenje Božjih planova s nama je naša živa vjera. Stoga mi je namjera danas s vama razmišljati o vjeri i vjernosti Bogu, upravo imajuću pred očima ljupki lik Blažene Djevice Marije. Njezino je rođenje pretkazano u najtragičnijem trenutku ljudske povijesti, onome u kojemu se đavlovim lukavstvom dogodio otklon čovjeka od njegova Stvoritelja. Ljudska je narav tada postala podložna grijehu, usklađena s grijehom umjesto s milošću, sklonija činiti zlo nego dobro. Otpor grijehu od tada je nadnaravan, došao je i dolazi od Boga i izrečen je neprijateljstvom koje sam Bog začinje riječima: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvoga i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu“ (Post 3, 15). Sam Bog je htio početi i dovršiti svoja najveća djela po majci Spasiteljevoj, koja jest i ostaje stvorenje, ali obdarena riznicom milosti kojima se ljudi svih vremena bogate, u kojoj nalaze utjehu i snagu odoljeti zamkama Zloga. Vjerujem da i vaš dolazak ovdje svjedoči o utjesi koju nalazite pod Gospinim okriljem.

Draga braćo i sestre, od mnogih uzvišenih naziva kojima Crkva časti Blaženu Djevicu Mariju je i onaj „zaštitnica vjere“. Crkva za Mariju kaže da je žena istaknute vjere, učenica koja u sebi sabire istine vjere i majka koja vjeru djece podržava i štiti.

1. Marija je prije svega žena žive vjere koju je tijekom cijelog života živjela i od koje je crpla snagu za svagdanji život.

Možemo se zapitati što je zapravo vjera? Što mi mislimo pod tim pojmom? Činjenica da su se tim pitanjima bavili najveći filozofski i teološki umovi govori nam da odgovor nije nipošto lagan ni jednoznačan. Filozofi i teolozi razlikuju sadržaj vjere od subjekata tj. osobe koja je jamac istinitosti onoga u što vjerujemo. Zaključuju da kršćanski pojam vjere obuhvaća oba elementa, i sadržaj i osobu: vjera uvijek vodi prema Nekome, razlog da u nešto vjerujem je u tome da vjerujem Nekomu. U bezuvjetnom i apsolutnom smislu takvu vjeru čovjek duguje samo i jedino Bogu i takvu vjeru Bog od čovjeka traži.

Nadalje, osim vjere da postoji Osoba, Netko tko me daleko nadilazi i poziva na bezuvjetni pristanak vjere, mora biti ispunjen još jedan uvjet da bi čovjek uopće mogao istinski vjerovati. Taj je da taj Netko u koga vjerujem govori na čovjeku zamjetljiv način. Možemo reći da je stoga u trenutku Navještenja, Mariji dopušteno pitati kako će to biti, a da ni najmanje nije dovedeno u pitanje njezino povjerenje u Onoga koji ju poziva. Da bi dala svoj odgovor potrebno joj je nešto „konkretnije“, zamjetljivije. Anđeo je upućuje Elizabeti, ženi zatrudnjeloj u poodmakloj dobi. Na njegovu riječ, Marija u vjeri izriče svoj pristanak, svoj neka mi bude (fiat) i  prije negoli je susrela Elizabetu.

Živa vjera podrazumijeva živ odnos s Bogom. Naučili smo na vjeronauku i svaki put na misi ispovijedamo svoju vjeru sažetu u Vjerovanju. Malo tko redovito razmišlja o glavnim istinama tamo sadržanima. Još je manje onih koji će moći sustavno obrazložiti te istine i privući druge da povjeruju. Naučili smo izrecitirati vjerovanje kao i odjenuti se: ja sam katolik, vjerujem sve što ispovijeda Crkva. To je tako, i to po sebi, praćeno svjedočanstvom života, nije loša stvar. Ono što često puta uzmanjka u našemu životu je iskustvo vjere koje podrazumijeva živ odnos s Bogom, povjerenje u Osobu, ljubav prema Bogu, koja čini da bezuvjetno vjerujem njegovoj riječi: da vjerujem jer je On to rekao, da vjerujem iz ljubavi. Taj „Netko“ živi je Bog koji je u stanju oživjeti naša srca, učiniti silna djela u našemu životu kao što je učinio i u Marijinu životu. Nama je na zamjetljiv način progovorio po utjelovljenju svoga Sina te je cijela povijest spasenja, povijest njegove prisutnosti na zamjetljiv način. Vjerujem, dragi vjernici, da danas ne biste bili ovdje da životno, zamjetljivo niste iskusili Marijinu prisutnost i njezin zagovor u svome životu.

Živa vjera vodi u slobodu. Sveti Ljudevit Montfortski za Mariju kaže da je toliko savršeno preobražena u Boga milošću i slavom, koja sve svece u nj preobraćuje, da niti što pita, niti hoće, niti čini što bi bilo protivno vječnoj i nepromjenjivoj Božjoj volji. Ugledajmo se u nju i dopustimo Bogu da nas preobrazi na takav način da niti što pitamo niti što hoćemo što ne bi bilo u skladu s Božjom voljom. U tome je savršeno ostvarenje čovjekove slobode: htjeti samo dobro, biti nesposobni za zle izbore i čine. Sve dok mogu izabrati zlo ja nisam istinski slobodan čovjek. Rečeno modernim žargonom, samo se u tom savršenom ostvarenju čovjekove slobode dodiruju pro choice i pro life usmjerenja: izbor  tada postaje, izbor za život.

2. Blažena Djevica bila je naime, posebnim Božjim darom, majka Kristova a zbog posebnih razloga i njegova „prva i najsavršenija učenica“ (MC 35). Osim toga odjekuje i ona misao svetog Augustina koja tumači mjesto iz evanđelja: „Tko je majka moja?“ (Mt 3,33): „Zaista je sveta Marija vršila volju Očevu, i zato je za nju više što je bila učenica Kristova nego što je bila majka Kristova; sretnija je što je bila učenica Kristova nego što je bila majka Kristova“ (Govor 25,7: PL 46, 937).

Božji plan s čovjekom izražen je u Mariji. Dogmatska konstitucija o Crkvi za Mariju kaže da je učenica koja u sebi ujedinjuje i odražava najveća načela vjere (usp. LG 65). Nerijetko se događa da vjernici kod kojih neprestano jača ljubav i štovanje prema Majci Kristovoj, i kad bi bili lišeni svake duhovne pomoći, ipak bi sačuvali cjelovitu vjeru. Svako od otajstava Marijina života izriče Božji plan s čovjekom.

Njezino Bezgrješno začeće znak je nade palom čovjeku i zalog konačne pobjede nad grijehom.

Njezin pristanak na utjelovljenje Sina Božjega znak je Božje dobrohotnosti u prihvaćanju čovjekove suradnje u njegovim naumima.

Njezino djevičanstvo svjedoči da je Krist pravi Bog i pravi čovjek i poziv je nama da proširimo obzore vlastitog razumijevanja i oblikovanja ljudske spolnosti, majčinstva i očinstva. U ovom posljednjem kontekstu, evanđelje koje smo slušali zvuči pomalo iznenađujuće. U njemu je rodoslovlje Josipa, a ne Marije predstavljeno kao Isusovo rodoslovlje. Marija Isusu daje tijelo a po Josipu on ulazi u slijed naraštaja koji nije uvijek bio blistav u svojim predstavnicima. Anđeo Josipa ne uvjerava čudom kao Mariju kojoj daje znak žene zatrudnjele u poodmakloj dobi. Citira mu proroka Izaiju, upućuje ga na iščekivanje Izraela, na proroštvo da će Djevica začeti i roditi Emanuela. A Josip je vjeran Božjim obećanjima. Vjeruje riječi Božjoj koja njegovo srce koje ga je privuklo upravo k Mariji oslobađa straha da je učinio krivi izbor.

Prihvatiti Božja obećanja znači prihvatiti i nesavršenost, čak i nečistoću vlastitih predaka, prihvatiti svoje vlastite tamne strane ali dopustiti Bogu da nas pročišćuje i usavršava, da nas oslobađa od straha. Vjerujem dragi vjernici da među vama ima zaručnikâ i zaručnicâ, onih koji mole za budućeg supružnika, ali i ženâ i muževâ koji prolaze krize svojih odnosa. Ne bojte se pogled usmjeriti k Bogu. U životu dođu trenuci u kojima nije dovoljno zaustavljati pogled na licu drugoga koje nas je privuklo i osvojilo, dođu trenuci kad je na tom licu uzaludno tražiti ljepotu i blagost u kojima smo se sami pronalazili. To su trenuci kad je potrebno  pogled usmjeriti k Bogu a ne odustati. Učiniti korak naprijed u vjeri, a ne posumnjati. Ostati vjeran obećanjima. Tek je tada moguće otkriti Božji plan koji je uvijek čudesan i nadilazi naša nadanja.

Marija je učenica i učiteljica vjere. U trenutku kad je Gospodinu dala posvemašnji pristanak vjere, nije joj bilo otkriveno sve. Sabirala je i čuvala sve te iznimne događaje u svome srcu, živeći posve običnim životom i prepuštajući Bogu da se očituje.

Blaženu Djevicu slavimo kao učiteljicu, koja, čuvajući u srcu riječi Gospodnje nas primjerom uči strahu Gospodnjem. Nju, budući da je slika evanđeoskog života, klečeći gledamo i učimo Boga nada sve ljubiti, njegove riječi stalno razmatrati i požrtvovno braći služiti.

Kad pustimo Bogu da oblikuje naš život, kad ga oblikujemo po njegovoj riječi onda sve ono što vjerujemo postaje opipljivo u njemu, postaje zamjetljivo na nama razumljiv način, u našim životnim okolnostima i nadanjima. Marijin je pogled stalno usmjeren na Sina, a nas stoljećima poziva: „Što god vam rekne, učinite.“ U njezinoj školi možemo naučiti kako ljubiti i kako vjerovati.

3.  Na koncu, Marija je Majka koja vjeru djece podržava i štiti. Crkva vjeruje da Marija kraljuje na nebesima, skriveno djeluje na zemlji, uništava krivovjerje, gazi moć zablude, otkriva prijevaru idola. Marija je nježna i dobra majka koja nema na sebi ništa strogog ni odbojnog. Gledajući je, vidimo našu čistu narav, Božji san o nama od kojega nije odustao. U čovjeku postoji trajna čežnja za tom iskonskom čistoćom naravi i možda je stoga tako snažna vjernička privlačnost koju ljudi osjećaju prema Mariji. Svaki čovjek, koliko god u životu zalutao i iznevjerio, koliko god pronevjerio majčinu ljubav, zna da je ona neopoziva i da je utočište kad iznevjere sva druga. Slijedom toga, kad svojim djelima koja nisu savršena ne možemo zadovoljit Božju pravdu, postoji utočište koje rađa opravdanje i smilovanje po vjeri, po ljubavi Majke, po životnim sokovima kojima hrani i podržava duhovni život svakoga ljudskog bića. Nebrojena su obraćenja koja su se dogodila po Mariji. Njoj je Bog podario blago svih milosti za nas. Ma kako bili neznatni naši napori na putu vjere, u rukama Marijinim postaju dragocjeni.

Prema Rondeletu: „U životu se mogu birati samo dvije stvari: prodati se ili darovati se“. Prvo je iz koristi, drugo je iz ljubavi. Imamo osjećaj da je danas život, vrijeme i sve drugo nalik tržištu. Ima svega i sve se prodaje ili kupuje. Ali ako dobro pogledamo vidimo da postoje stvari koje koriste ili tijelu ili duhu. One koje dolaze od tijela i one koje su od duha. Reći ćemo: to je normalno jer je čovjek složen od tijela i duše. Ipak, ta se dva kupca, duh i tijelo, natječu koji će više za sebe steći. Razlika je u cijeni: tijelo kupuje u bescjenje, a duh skupo plaća. Hoće reći da tijelo propada s onim što stječe za se, a duh se odriče bezvrijedne robe. I tako se u nama neprestano vodi rat između dobra i zla, a mi prolazimo sredinom opredjeljujući se čas za dobro, čas za zlo. U današnje vrijeme sebe hranimo daleko više s onim što je potrebno tijelu zanemarujući dušu. Tako se prodajemo neiskusnu trgovcu. Na kraju života Bog će nas pitati: s kime smo stjecali i u što smo ulagali (Z.P.).

Marija je prvakinja u služenju Bogu. Marija je uvijek bila na strani duha i na Božjoj strani. Blagdan njezina rođenja je ponuda i nama da razmislimo o vrijednosti života općenito i smislu svoga života.

Zato na kraju draga braćo i sestre, nemojmo se zavaravati i ne dajmo se zavoditi idolima tijela. Bog traži od nas istinsku vjeru: da vjerujemo sve što kaže jer On to kaže. Poziva nas da razumom proničemo objavljene istine vjere jer nam i danas govori na zamjetljiv način. Amen.