Na petu korizmenu nedjelju 2022. godine okupljeni smo na Euharistijsko slavlje u župi svetoga Josipa, samozatajnog Isusova poočima i tihog Gospina zaručnika, nebeskoga zaštitnika ove zajednice Isusovih vjernika. Preporučujući se i danas u njegov zagovor, s velikom zahvalnošću slavimo ovu Euharistiju na koju nas je, osim naše redovite nedjeljne pobožnosti, dovela lijepa ljudska oznaka i potreba koja se zove sjećanje i zahvalnost. Naime održava se ovo Slavlje u povodu obilježavanja stote godišnjice postojanja župe u Tesliću, koja je osnovana 1922. godine.

I.

Sa zahvalnošću i u molitvi, sjećamo se svih vjernika koji su se u ovoj župi okupljali i u njoj primali sakramente, krstili se u ime Presvetoga Trojstva, u njoj bili poučavani o istinama kršćanske vjere i o Katoličkoj Crkvi, u njoj svojim životom svjedočili o Evanđelju Isusa Krista i ponosili se svojim kršćanskim imenom i pripadnošću Katoličkoj Crkvi, u njoj učili o Isusu i o njegovu nauku da su svi ljudi braća i sestre i da se trebaju međusobno poštivati i voljeti. S jednakim osjećanjima sjećamo se također svih svećenika koji su kroz protekla desetljeća djelovali u ovoj župi i, slavljenjem svetih sakramenata i naviještanjem Riječi Božje, narodu Božjemu posredovali Božju milost i Božji nauk, podržavali svoje vjernike u dobru, hrabrili ih u trenucima tjeskobe, savjetovali ih i s njima tražili pravo rješenje u vremenima kušnja, tješili ih u žalostima i stradanjima koja, nažalost, nisu bila rijetka. Mislimo također i na sve redovnike i redovnice, koji su kraće ili dulje ovdje boravili i djelovali, i kao svih osoba, podrijetlom iz ove župe, koje su izabrale svećeničko ili redovničko zvanje. I na osobit način sjećamo se svih stalnih ili privremenih župnika, kojih je od prvoga Ilije do današnjega Ivana bilo trinaest,^[1] i svih deset župnih vikara,^[2] koji su vodili ovaj dio naroda Božjega, njemu služili, zajedno s njim se radovali a neki i zajedno s njim mnogo trpjeli.

Na poseban način danas molimo za sve pokojne članove ove župne zajednice, osobito za one kojima je nasilno oduzet život, kao i za njezine dušobrižnike koji nisu više na ovomu svijetu. Preporučamo njihove duše Božjemu milosrđu sa željom da im oprosti sve slabosti kako bi ih u raj poveli anđeli i tamo na dolasku njihovu primili ih sveci i mučenici i s njima se radovali arkanđeli.

Kad govorimo o onima kojih više nema, sjećamo se i nekadašnje župne crkve svetoga Josipa koju je „ubila“ zla ruka 1992. godine, točno na šezdesetu godišnjicu od početka njezine gradnje (1932.). I budući da je više nema, ne može ove godine obilježiti svoju devedesetu obljetnicu. Stoga je danas, naravno, prigoda za podsjetiti da je, uz stotu obljetnicu župne zajednice, ovo i dvadeseta godišnjica od početka gradnje sadašnje župne crkve. Također je ovo vrlo prikladna prigoda da njoj i svim vjernicima, koji su njoj okupljaju na molitvu, zaželimo da nikada više ne budu svjedoci sličnih stradanja niti žrtve ljudske zlobe. I jednako to želimo svim drugim ljudima i svim njihovim molitvenim prostorima bez obzira koju vjeru u njima ispovijedali. A zvonik ove župne crkve, koji kao ispruženi prst upire u nebo, podsjeća da tamo negdje ima jedno oko što uvijek gleda i kojemu se ništa sakrit ne da. On koji već svojim položajem i simbolikom poziva na obraćenje, a svojim zvonom okuplja na molitvu i poniznost, neka svim ljudima bude trajan podsjetnik da „Bog oprosnik nam darova vrijeme ovo obnovno“. I kad budu izliječena ljudska srca što su grijehom ranjena, cio će se svijet klanjati dobrote punoj Trojici, jer sve ljude će milost obnoviti da pjevaju novu pjesmu uzajamnoga poštivanja i društvene sloge.

II.

Prošle nedjelje smo čitali odlomak iz Evanđelja i slušali Isusovu prispodobu o milosrdnom ocu i dvojici njegovih sinova koji, svaki na svoj način, trebaju obraćenje. A danas nam Crkva u odlomku iz Ivanova evanđelja, koji se ove nedjelje naviješta na slavljima u svim crkvama na svijetu, opet predlaže temu Božjega milosrđa i potrebe ljudskog obraćenja.

Isusa, koji naviješta Božje milosrđe, farizeji ne prihvaćaju i traže načina da ga javno pred velikim brojem okupljenih ljudi stave na kušnju. Zato dovode pred njega ženu za koju kažu da je zatečena u preljubu i tvrde da takve, prema Mojsijevu zakonu, treba kamenovati. U tom svom naumu oni Isusa, koji je kazao kako nije došao dokinuti Zakon nego ga dopuniti, pitaju: Što ti na to kažeš? I jasno je da nisu došli pitati mišljenje nego im je nakana Isusu postaviti zamku. Odnosno, tako su govorili i to su uradili samo zato da Isusa iskušaju kako bi ga mogli optužiti.

Na ovu provokaciju Isus ne izgovara ni jedne riječi. Za početak, na postavljeno pitanje odgovara svojom šutnjom i pokretima a ne riječima. Sagnuo se i pisao po tlu, vjerojatno i zato da smiri situaciju i tako pozove provokatore neka razmisle što čine. A trebalo je i ženu zaštiti od strašne osude. No budući da su farizeji navaljivali i nisu popuštali, Isus se uspravio i, gledajući ih ravno u oči, rekao im hrabro: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen“, što farizeji sigurno nisu očekivali. A još manje su mogli pretpostaviti da će se on, znajući što je u srcu svakoga od njih, ponovno sagnuti i nastaviti pisati po zemlji.

Nakon što je Isus tako uspostavio teško podnosivu šutnju, farizeji, očito postiđeni, počeli su odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. I tek kad su svi otišli, Isus se uspravio i sada započeo preodgoj optuženice pitanjem:, „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ A na njezino stidljivo mucanje: „Nitko, Gospodine“, i vjerojatno na njezino veliko iznenađenje Isus kaže: „Ni ja te ne osuđujem.“ No, to nije konačan Isusov stav koji bi mogao izgledati kao neka vrsta prešutnog odobravanja grijeha. Jer to je bio samo drugi korak Isusova načina odgajanja.

Isusov zadnji zahtjev tek je uslijedio i odnosi se jednako na onu optuženu ženu, što je bila uhvaćena u preljubu, kao i na sve moguće grešnike svih vrsta. Naime, Isus je jedini bez grijeha i sve druge poziva da se odreknu svoga zla puta. Zato se on, sve dok postoji i najmanja mogućnost obraćenja grešnika, odriče prava da osuđuje jer Bogu nije „do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi“ (Ez 33,11). Iz te Božje želje za obraćenjem svakoga grešnika proizašla je Isusova posljednja rečenica, savjet i zahtjev: „Idi i odsada više nemoj griješiti.“

Idi! Ponavlja to Isus i nama okupljenima na ovom Euharistijskom slavlju. Idi! Kaže jednako Isus i svakom stanovniku grada Teslića. Idite i odsada više nemojte griješiti, ponavlja svima! Vratite se životu, nadi, prijateljstvu s Bogom i ljudima. Njegujte i poštujte svoje i tuđe dostojanstvo. Svjedočite svima i u ovom gradu, posebice u ovo vrijeme pokore i obraćenja, koje jedni kršćani nazivaju Korizma i drugi Veliki post, da je Bog milosrdan, da Isus nije „došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje“ (Lk 5,32) i da će na nebu biti velika radost zbog samo jednog obraćena grešnika (usp. Lk 15,7).

Po zagovoru svetoga Josipa, nebeskoga zaštitnika ove župne zajednice, neka milosrdni Gospodin, svojim blagoslovom, svima nama udijeli milost obraćenja. To jest, pođimo u život na nov način i odsada više nemojmo griješiti. Po Kristu Gospodinu našemu.

[1] Ilija Gavrić, Adam Perić, Alojz Pirš, Bogumil Remec, Stjepan Sokolović, Stjepan Fuchs, Viktor Šifner, Anto Zajac, Petar Tunjić, Juro Šantor, Ilija Karlović, Ivan Tomić, Ivan Ravlić.

[2] Milivoj Čekada, Franjo Bauer, Mirko Radoš, Ivan Vrček, Vlastimir Fijala, Ivan Rajić, Viktor Vincens, Rudolf Brnadić, Anto Elez, Josip Konopka.