Prošle su pune 32 godine od srijede 8. travnja 1992. kad je osnovano Hrvatsko vijeće obrane. Otada pa do danas postojale su i mijenjale se različite okolnosti i uvjeti. Sve je počelo u vrlo grubo vrijeme, iz kojega pamtimo iskustvo ratnih patnja, stradanja i brojnih pogibija u obrani ljudskih života i materijalnih dobara, i nastavilo se do današnjih nastojanja demokratskim sredstvima i načinima da se izgradi pravedna država, osigura društvena sloga, zaštiti prava svakoga čovjeka i kolektivna prava i dostojanstvo hrvatskoga naroda, jednako pravima drugih naroda i manjinskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

Nakon Daytonskoga mirovnog sporazuma Hrvatsko vijeće obrane definirano je kao sastavnica Vojske Federacije BiH. A nakon reforme 2005. godine i formiranja Oružanih snaga, u njima postoje tri pukovnije. Tada je Hrvatsko vijeće obrane transformirano u 1. pješačku (gardijsku) pukovniju, koja je njegova nasljednica i zadaća joj je u novom sustavu gajiti tradiciju i kulturno-povijesno naslijeđe hrvatskog naroda i brinuti se o održavanju posebnih svečanosti, a osobito važnih obljetnica. I zahvaljujući upravo tom utemeljenju u zakonu i strukturama, bilo je moguće da proteklih dana, kao i svake godine do sada, današnji hrvatski vojnici organizirano obiđu brojna mjesta i spomen obilježja po cijeloj Bosni i Hercegovini i da se na svečan način sjete i pomole za pokojne branitelje. U tom nizu danas smo u Mostaru sudionici središnje svečanosti kojom se obilježava ova obljetnica, a prije ovoga pripadnici 1. pješačke pukovnije učinili su to u još 43 grada ili naselja i pomolili se na jednako toliko spomen obilježja.

Hvala vam što pamtite. Hvala vam za dostojanstvo kojim to činite. I hvala vam što molite za pokojne. I neka dragi Bog svima, koji su živote izgubili na bilo kojoj od zaraćenih strana, oprosti njihove slabosti i grijehe, neka ožalošćenoj rodbini i prijateljima udijeli utjehu i milost vjere u uskrsnuće i život vječni. I neka sve ljude blagoslovi hrabrošću oprosta, koji jedini oslobađa od napasti mržnje i osvete, osigurava duševni mir i budućnost cijeloga društva koja će biti bolja od prošlosti.

I.

Blagdan Blagovijesti redovito se svake godine slavi na 25. ožujka, to jest točno devet mjeseci prije proslave Isusova rođendana, kojega Crkva obilježava svetkovinom Božića. A ove godine, zbog liturgijskih propisa o Velikom tjednu i prvim danima nakon Uskrsa do Bijele nedjelje, kada se ne može slaviti ni jedan drugi blagdan, već se mora premjestiti u najbliži dan kad je to moguće, liturgijska proslava ovoga blagdana morala je biti premještena upravo na današnji dan.

Danas Crkva proslavlja blagdan Navještenja Gospodina našega Isusa Krista. Odnosno, ovo je dan u koji se cijela zajednica Isusovih vjernika sjeća događaja kad je Bog poslao anđela Gabrijela u grad Nazaret, u Galileji, k djevici Mariji. I nakon što ju je oslovio da je milosti puna, navijestio joj je anđeo da će začeti i roditi sina kojemu će biti ime Isus. Navijestio joj je također da će Isus biti velik i da će se zvati Sin svevišnjega. Odnosno, anđeo je Mariji donio poruku da će po njoj svijetu doći Spasitelj te da će ona time biti posrednica spasenja. Zato se ovaj blagdan u hrvatskom jeziku naziva također vrlo lijepim imenom Blagovijest. Ovo je, naime, dan u kojemu je cijelom svijetu iz Nazareta odjeknula blagoslovljena vijest o spasenju koje dolazi.

Devet mjeseci prije Božića Crkva nas danas poziva na radost i zahvalnu molitvu. Zove nas na slavlje zbog utjelovljenja Riječi Božje, druge osobe Presvetoga Trojstva. Čini to zbog toga što je milosrdni Bog odlučio u Isusu postati čovjek, što je Isus uzeo lik sluge i postao ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, te bio poslušan Bogu Ocu do smrti, smrt na križu (usp. Fil 2,7-8). Takvo Isusovo ponašanje i djelovanje, govor, posluh i vjernost, su razlog što je Bog njega, kako piše apostol Pavao, uzvisio iznad svega ostalog i darovao mu ime nad svakim imenom, a sve sa željom da se tijekom povijesti, po naviještanju i svjedočenju Isusovih učenika, na ime Isusovo, zbog njegove ljubavi i dobrote prema svakom čovjeku, iz generacije u generaciju, prigne i pokloni svako koljeno na nebesima i na zemlji i da ljudi svakoga jezika i naroda priznaju da Isus Krist jest Gospodin, kako bi sve bilo na slavu Boga Oca (usp. Fil 2,10-11) i dobro ljudi.

Također, danas Crkva zahvaljuje za primjer Marijine vjere kojom je ona pristala na anđelove riječi. To je vjera koja je ponajprije njoj omogućila postati Majka Božja, a potom omogućila i da svi ljudi u njezinu sinu Isusu dobiju svoga Krista Spasitelja. U skladu s tim, danas se cijela Crkva sjeća Božje volje da Riječ Gospodnja po Marijinu pristanku i vjeri, dakle i njezinim posredovanjem, postane čovjek te ponizno moli i izražava želju da i mi, koji u vjeri svog otkupitelja Isusa ispovijedamo Bogom i čovjekom, zavrijedimo u vječnosti postati slični njegovoj božanskoj naravi.

II.

Osim sjećanja na anđelove riječi i Marijinu vjeru, po kojima je Bog postao čovjek, Crkva zna da je utjelovljenje Božjega Sina, koje se proslavlja današnjim blagdanom, također njezin začetak te stoga radosno slavi i tu istinu te moli da Gospodin u dušama vjernika učvrsti vjeru, kojom Isusa ispovijedamo pravim Bogom i pravim čovjekom, spasiteljem svijeta, te da snagom Isusova uskrsnuća svi ljudi zavrijede prispjeti u vječno veselje.

Marija je svoj pristanak na anđelovu poruku o volji Božjoj izgovorila riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38). Pristala je biti blagovjesnica, to jest sredstvo dolaska Božjega među ljude i tako posrednica Isusova ulaska u ljudsku povijest. Time je postala suradnica Božja u njegovu djelu spasenja. Po Isusovu začeću i rođenju postala je darovateljica Boga ljudima i na svoj način navjestiteljica spasenja. A upravo zbog vjere koju je iskazala prema Riječi Božjoj, samo nekoliko dana nakon što je pristala rečena joj je i pohvala: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina! (Mt 1,45).

Po svojoj vjeri i pristanku na volju Božju, koje je iskazala riječima: „Evo službenice Gospodnje!”, Marija je primjer i poziv svim Isusovim učenicima, jer ih je on poslao propovijedati i svjedočiti evanđelje po svemu svijetu (usp. Mk 16,15). To jest, poslani smo da, povjerenjem u volju Božju i propovijedanjem evanđelja također mi na duhovan način svojim djelovanjem i riječima darujemo Boga ljudima. Da kršćani čine te se Isus duhovno začne, rodi i da trajno bude prihvaćen, a njegovo pravilo ljubavi poštovano kao zakon i korektiv, u savjestima, ponašanju i životima ljudi. Da Isusovi učenici budu njegovi vjesnici, blagovjesnici, svjedoci Božjega milosrđa, ljubavi i Isusova spasiteljskoga djela. Najkraće rečeno, da poput Marije budu suradnici u Božjemu djelu spasenja te svojim riječima i djelima svjedoci Isusovi.

III.

Zahvaljujemo što je Blaga vijest postala čovjek i što nas je Gospodin tako u ljubavi predodredio za svoje sinove i kćeri, za sebe, po Isusu Kristu, a sve dobrohotnošću svoje volje i na hvalu Slave svoje milosti kojom nas je zamilovao u ljubljenome Sinu (usp. Ef 1,5-6). I obećavamo biti blagovjesnici, to jest navjestitelji i svjedoci Isusove ljubavi i uskrsnuća, a u vjeri u vječni život, molimo za sve pokojne, posebice za pripadnike Hrvatskoga vijeća obrane, za druge vojnike i ostale ljude koji su, kao žrtve ratova, izgubili živote.

I na kraju, riječima stare kršćanske molitve, koja se izgovara na Blagovijest (Jutarnja, Blagovijest, Časoslov kršćanskog istoka), za sve žive ljude zazivamo Božji blagoslov, obraćenje, mudrost, razboritost i za sve narode mir, a za mrtve od Boga prosimo milosrđe, oprost i vječno smirenje: „Danas je objavljena tajna vjere koja je odvijeka: Sin Božji postaje Sin čovječji. Sudjelujući u onome što je niže, On nas je učinio dionicima viših stvari. Adam je na početku bio prevaren: pokušao je postati Bog, ali nije uspio. A sada Bog postaje čovjek, da bi obožanstvenio Adama. Neka se raduje i klikće priroda: Arkanđeo u strahu stoji pred Djevicom i svojim pozdravom „Raduj se” donosi veselu vijest da je naša žalost završila. Stoga, o Bože, koji si, po tvojoj milosrdnoj samilosti, postao čovjek, neka ti je slava!”