Evanđelje: Mk 3, 13 – 19

Draga braćo i sestre!

1.

„Dobri pastir, pastir po Božjem srcu, najveće je blago koji dobri Bog može dati nekoj župi i jedan od najdragocjenijih darova Božanskoga milosrđa.“ Ove misli svetog arškog župnika Ivana Maria Vianneya, Crkva kroz sva stoljeća svoga postojanja njeguje i proživljava te i nas danas ispunja radošću i zahvalnošću. Sudjelujući danas u ovom činu svećeničkog ređenja đakona don Mladena Protića i don Maria Karadakića s velikom zahvalnošću dobrome Bogu i poniznošću srca, ova mjesna Crkva s radošću prima tako dragocjeni Božji dar svećeništva koje ovom puku dobri Bog daruje kao izraz i djelo svog bezgraničnog milosrđa koje se nastavlja u spasenjskom djelu Isusa Krista po svećeničkom služenju u Crkvi i po Crkvi. „O, kako je svećenik velik!“ uzdisao je sv. Ivan Vianney, „…Kad bi to shvatio, umro bi… Bog ga sluša: on izgovara dvije riječi, a naš Gospodin silazi s neba na njegov glas i zatvara se u malu hostiju…“

Veličina svećeništva proizlazi iz dara milosti Božje, a ne iz sposobnosti, vještine ili mara pojedinca. Sveti Toma Akvinski podsjeća nas kako Božja milost ima apsolutni primat u životu te kaže: „Najmanji dar milosti veći je od naravnog dobra čitavog svemira“. Svećenik je pozvan biti suradnik s milošću koju je primio, svjestan da ga je Gospodin odabrao i pozvao prema svojem naumu i izboru. Zahvaljujemo milosrdnom Bogu na daru milosti svećeništva ovoj našoj braći koju izabiremo za red prezbiterata.

2.

Sveti Matej u današnjem Evanđelju govori nam kako je Isus uzašao na goru i pozvao k sebi one koje je htio (usp. Mt 3, 13 – 19). Isus ne poziva iz ravnice, nego „na gori“. „Brdo“ u Svetom Pismu uvijek označava blizinu s Bogom. U zajedništvu s Ocem, Isus poziva one koje hoće. Među pozvanima su don Mladen i don Mario.

Isusov poziv među apostole nam govori o bitnim elementima apostolske i svećeničke službe. Isus poziva apostole najprije „da budu s njime“ (Mt 3,14). Ovo „biti s Isusom“ nije samo fizički „biti uz nekoga“. „Biti s Isusom“ ima po sakramentu svetog reda posebno značenje u svojoj bîti. Sakrament svetog reda svojim milosnim djelovanjem u snazi Duha Svetoga čini ređenika dionikom Kristova svećeništva i dublje i intimnije povezuje ljudsku narav s Kristovom svećeničkom naravi i poslanjem. Po sakramentu svetoga reda „Duh Sveti uzima naš život, našu volju, naše djelovanje, naše tijelo i potvrđuje pečatom službe (ministerija). Ovo posljednje ne smije se shvatiti samo u perspektivi funkcionalnosti kao što je to nužno u organizacijskom smislu djelovanja Crkve. Kad bi to bilo tako, sveti red ne bi bio nešto drugo doli izbor odozdo, od kršćanske zajednice; radilo bi se o vršenju nekog zadatka, a ne ono što ustvari jest, preobrazba odozgor koja osobu čini sposobnom za službu“ (kard. Violla). „Biti s Isusom“ po posvetnoj molitvi obreda ređenja (epiklezi) i milosti sakramenta svetoga reda događa se u ređeniku preobrazba slična onoj kruha i vina u euharistijskoj (epiklezi) molitvi. Duh Sveti u euharistijskoj molitvi (epiklezi) u Božanskoj snazi djeluje u materiji kruha i vina i preoblikuje ih u Tijelo i Krv Kristovu. Slično tome događa se i u sakramentu svetoga reda. Djelovanjem Duha Svetoga po molitvi i polaganjem ruku u sakramentu svetoga reda, u ređeniku se ostvaruje „biti s Kristom“, biti u zajedništvu s Kristom Velikim Svećenikom i njegovim poslanjem. Ređenici će biti po sakramentu svetog reda, kako kaže papa Franjo, „suobličeni Kristu Velikom i Vječnom Svećeniku i bit će posvećeni kao istinski svećenici Novoga Saveza, i kao takvi, sjedinjeni u svećeništvu njihova biskupa, će biti navjestitelji Evanđelja, pastiri Naroda Božjega, i predsjedat će liturgijskim činima, a napose u slavlju Gospodnje žrtve“.

Svećenik to nikada ne smije zaboraviti. „Poslanje svakog svećenika ovisit će o svijesti o sakramentalnoj stvarnosti `novog bića`“, kaže papa Benedikt XVI. u enciklici Bog je ljubav. Poslanje svećenika ovisi „o sigurnosti vlastitog identiteta, koji nije izgrađen vlastitim snagama i umijećem, već je besplatno i od Boga darovan i od čovjeka primljen te o tome ovisi njegov uvijek novi zanos prema poslanju. I za prezbitera vrijedi: `Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i zajedno s time konačni pravac`“.

Isus, kako nam kaže evanđelist Marko, „ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle“ (Mk 3, 14). Evo i druga dva bitna elementa svećeničke službe o kojima nam govori Isus, a izviru iz „biti s Isusom“. Isus šalje apostole da naviještaju evanđelje i daje im moć da izgone zloduhe. „Navještaj“, „propovijedanje“ i „moć“, „vlast“, to jest „riječ“ i „sakramenti“ druga su dva glava stupa svećeničke službe.

Kad se ne uzme cjelovito ovaj, recimo slikovito, „triptih“, sjedinjenje – naviještanje – posvećenje – postaje nemoguće shvatiti i vidjeti identitet prezbitera i njegova služenja u Crkvi.

3.

Dragi ređenici, riječima pape Franje koje ovog trenutka povezujem s molitvom, ponavljam: „Vi, sinovi i ljubljena braćo, koji ćete biti promaknuti u red prezbiterata, budite svjesni da promičući otajstvo Svete Nauke sudjelujete u poslanju Krista, jedinog Učitelja. Dijelite Riječ Božju svima, onu Riječ koju ste s radošću primili. Prisjećajte se svoje prošlosti, onog dara Riječi koje ste primili preko svoje majke, bake, vjeroučitelja i cijele Crkve. Pažljivo čitajte i razmatrajte Riječ Božju, kako biste uzvjerovali ono što ste pročitali, naučavajte što ste prihvatili u vjeri, živite što navješćujete. Hranite Narod Božji porukom Riječi Božje. Radost i potpora Kristovim vjernicima neka bude ugodni miris vašeg života. Riječ i primjer idu zajedno. Riječ i primjer izgrađuju Kuću Božju koja je Crkva. Neprekidno djelujte posvećujući se Kristom. Po vašem poslanju duhovna žrtva vjernika biti će posvećena jer je povezana s Kristovom žrtvom, koja po vašim rukama, u ime cijele Crkve, prinosi se kao nekrvna žrtva na oltaru u slavlju Svetih Otajstava“ (Papa Franjo, 17. lipnja 2016.)

4.

Draga braćo svećenici!

Sv. Ivan Krizostom sažeto kaže: „`Sakrament oltara` i `sakrament bratstva` predstavljaju dva aspekta istog otajstva“. Stoga, hvala Vam što svojom nazočnošću i molitvom u ovom sakramentalnom činu euharistijske službe i podjele sakramenta svetog reda tvorite dio otajstva Kristove nazočnosti. U ovom činu niste ukras ili dodatak svećeničkog ređenja, već živa Crkva koja je Tijelo Kristovo. Svojim sudjelovanjem postajete sakrament oltara i sakrament bratstva svetoga reda. To vrijedi i za sve vas nazočne, braćo i sestre, koji molitvom sudjelujete u ovom liturgijskom činu, jer po sakramentu krsta svi sudjelujemo u Kristovu „općem“ svećeništvu.

5.

Dragi novoređenici, draga braćo svećenici!

Manji broj zvanja i sablazni, pa i zlodjela u Crkvi, koja nas posramljuju i zbog kojih molimo iskreno oproštenje, osobito od svake žrtve, ne smije nas obeshrabriti u svećeničkom pozivu i poslanju, nego snažno potaknuti da se još više posvetimo u Kristu; da iskreno živimo naše „biti s Isusom“, naš svećenički poziv i identitet. Potrebno je truditi se svim silama da se u našem svećeničkom životu umnože prostori šutnje i slušanje Riječi, molitve i žrtve, da se više pažnje i brige posveti osobnom duhovnom životu i vodstvu, da ne zanemarimo molitvu, ispit savjesti i sakrament osobne ispovijedi; da se trudimo oko čiste iskrene kršćanske ljubavi jednih prema drugima, pa i uz ne male žrtve, kako bi Božji glas, koji uvijek nastavlja odjekivati u našoj nutrini, nastavio pozivati nas te potvrđivati na našem putu svećeničkog života i služenja.

6.

Naše ređenike, sve svećenike, redovnike i redovnice, Bogu posvećene osobe, roditelje naših ređenika i njihove obitelji kao i sve nazočne, neka Gospodin obilno blagoslovi po zagovoru Isusove i naše Majke Marije i svih naših svetih zaštitnika i ugodnika Božjih Zadarske nadbiskupije.

mons. Milan Zgrablić

zadarski nadbiskup