Čitanja: Mal 3,13-20a; Ps 1; Lk 11,5-13

Dragi redovnici i redovnice,

Zahvaljujem vam na pozivu koji ste mi i ove godine ljubazno uputili da predvodim ovo euharistijsko slavlje dok razmišljate o temi “Poglavari i zajednica: granice u odnosima”.

Koristim priliku da vas pozdravim sa željom da ovaj susret svakome od vas donese novi poticaj na putu prema svetosti kojim ste krenuli posvetivši se Bogu, kako biste uvijek bili primjer i ohrabrenje svojim pojedinačnim zajednicama i cijeloj Crkvi.

Tema koju ste odabrali poziva vas na promišljanje i razmatranje odnosa unutar svake zajednice te je u tom smislu potpuno u skladu sa Sinodom o sinodalnosti koja je u tijeku u Rimu. Neka vaše molitve za ovaj važan događaj budu kao gorivo kojim se hrani plamen Duha Svetoga kojeg će Gospodin htjeti izliti.

Čitanja koja nam nudi današnja liturgija čine mi se vrlo prikladnima za susret redovnika u vremenu u kojemu se u mnogim zajednicama osjeća određeni zamor.

Čuli smo iz knjige proroka Malahije da se Gospodin obraća narodu ovim riječima: „Govorili ste: ‘Zaludu je Bogu služiti i kakva je korist što njegove čuvamo propise i žalosni hodimo pred Jahvom nad Vojskama. Odsad ćemo sretnim zvati oholice: napreduju oni koji zlo čine, i premda Boga iskušavaju, izvuku se!’“

Možda smo i mi, koji smo svoj život posvetili Bogu, ponekad kušani izvjesnom duhovnom malodušnošću i možemo misliti da je vjerno služiti Bogu beskorisno.

Možemo izgubiti mladenački entuzijazam, kada je „čuvanje njegovih propisa“ i „žalosni hod“ bio izvor radosti i kada smo bili spremni prikazati bilo koju žrtvu ili pokoru, s velikom sigurnošću da smo pozvani i, stoga, ljubljeni od Boga.

No, kako godine prolaze, može se javiti izvjestan umor, gotovo razočaranje: sve smo mu dali i što smo sada dobili zauzvrat?

Ali i nama danas Bog govori: „Evo, dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spaliti će ih…(…). A vama koji se Imena moga bojite, sunce pravde će ogranuti sa zdravljem u zrakama.“

Sunce pravde – zajamčio je Bog narodu preko proroka – ogranut će sa zdravljem u zrakama. To sunce pravde već je stiglo, njegove blagotvorne zrake već su nam dane i dalje nas obasjavaju: to je Duh Sveti!

Ne možemo, dakle, gubiti nadu.

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Jahvinu, o Zakonu njegovu misli dan i noć – čuli smo u  riječima psalmista.

Evo gdje pronalazimo nadu, tamo gdje pronalazimo radost: razmišljajući o njegovu zakonu noću i danju.

Onaj koji Boga stavlja u središte svojih misli, danju i noću razmatra Njegovu riječ, ljubi Ga svim srcem, iznad svega, i traži Ga svim svojim snagama, nikada neće biti razočaran, uvijek će primati blagotvorne zrake sunca pravde.

Čuli smo u Evanđelju:

„I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“

To je jedino što vječni Otac jamči svojoj djeci. To je jedino što nam treba: Duh Sveti.

„Moliti ne znači ispravljati Boga“, rekao je u nedavnoj propovijedi jedan hrvatski svećenik, mislim s Hvara. Ne trebamo mi govoriti Bogu ono što bi On trebao učiniti.

​Moliti znači tražiti jedino što nam je uistinu potrebno, a to je Duh Sveti. Ištite i dat će vam se, Duh Sveti. Tražite i naći ćete, Duha Svetoga. Kucajte i otvorit će vam se vrata prema Duhu Svetomu!

…Koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu! To je jedini Dar koji nam se nikada ne uskraćuje i bez kojega ne možemo.

Duh Sveti nas ne napušta.

Ovoga sam ljeta doživio mistično iskustvo. Ne brinite se, nisam pao u ekstazu, nisam se ni centimetar dignuo od zemlje. Zapravo, da budem iskren, nisam ni primijetio. No, nakon što sam ga ispričao, pomislio sam da je to mistično iskustvo.

Da sam tu intuiciju zadržao za sebe, možda bih je bio brzo zaboravio, iščeznula bi nakon nekoliko dana. Ponekad nam Gospodin daje darove kojih nismo svjesni, ali njegovi darovi nisu za nas. To shvaćamo kada ih darujemo. Važno je dijeliti Božje darove. Oni obogaćuju druge, a zauzvrat obogaćuju i nas. Shvatio sam što znači: dajte i dat će vam se (Lk 6,38).

Sada biste željeli čuti o čemu se radi, zar ne?

To je nešto vrlo jednostavno, ali u isto vrijeme, nakon što sam to ispričao, učinilo mi se vrlo dubokim.

Tijekom meditacije pomislio sam: ako Biblija, u knjizi Ponovljenog zakona, a kasnije citiranoj u Evanđeljima, kaže da moramo ljubiti Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom (Pnz 6,5), to se ponajviše mora izraziti u molitvi. Upravo tu, u osobnom odnosu s Bogom, mjesto je gdje ga napose moramo nastojati ljubiti svim svojim srcem, dušom i snagom.

Pitao sam se što bi to značilo.

Odmah sam shvatio da ljubiti Boga svim srcem svojim znači ponuditi mu svoje srce, to jest svoje osjećaje, svoje strasti, svoje sklonosti, zapravo: sve što mi je na srcu.

Ljubiti Boga svom dušom svojom (što se na grčkom prevodi kao psiche, a evanđelja govore o duši i umu) – znači dati mu razum, misao i volju.

Konačno, ljubiti ga svom snagom svojom – znači dati sve od sebe, s onom energijom koju imam u sadašnjem trenutku, ponekad većom, ponekad manjom.

I odmah mi se upalilo svjetlo: na taj način molitva postaje uistinu trojstvena. Zašto?

Jer Ocu koji me je zamislio, planirao me, stvorio me, dajem svoje misli, svoje planove, svoju volju. A On mi zauzvrat daje razumjeti što je Njegova volja koju želim činiti, kako na zemlji tako i na nebu;

Sinu dajem svoje srce. On je taj koji je svoj život dao za mene, njegovo srce je bilo probodeno za mene, ljubio me srcem od mesa. Ako Isusu ponudim svoje srce, on me ne ostavlja bez srca: daje mi Svoje srce i mogu ljubiti Isusovim srcem;

Duhu Svetomu, naposljetku, dajem svoje snage koje su često vrlo male, a On, kako kaže sveti Pavao, dolazi pomoći našim slabostima i ja imam snagu koja dolazi od Duha!

Te su misli bile toliko snažne u meni da sam počeo činiti dvostruki znak križa (naravno, nasamo). Prvi put kažem: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga… a onda ponavljam govoreći: Ocu um (i dotičem glavu), Sinu srce (dotičem grudi), Duhu Svetome moje jadne snage (dotičem ramena, simbol naše snage).

Nakon što sam te misli podijelio najprije u jednoj maloj seoskoj župi u blizini svoje kuće, a zatim nekim starijim osobama na moru, gdje sam slavio jutarnju svetu misu tijekom odmora, bio sam iznenađen njihovim učinkom. Koliko mi je jednostavnih ljudi došlo zahvaliti, kao da su bili prosvijetljeni, kao da su primili blagotvorne zrake sunca pravde.

Kasnije sam osjetio veliku radost i dobio sam, nakon razgovora s nekim prijateljima biskupima s kojima sam bio na duhovnim vježbama, potvrdu da je to bilo nadahnuće. Nekoliko dana kasnije, jedan od njih mi je putem WhatsAppa poslao misao svetog župnika Arškog, koji je rekao:

„Moramo učiniti znak križa s velikim poštovanjem. Počinjemo od glave: ona je glava, stvaranje, Otac; slijedi srce: ljubav, život, otkupljenje, Sin; zatim dolaze ramena: snaga, Duh Sveti… Mi sami stvoreni smo u obliku križa.“

Ova razmišljanja povjeravam i vama, dragi redovnici i redovnice. Hvala što ste me saslušali. Tražite i primit ćete (Duha Svetoga), ali zapamtite i: Dajte i dat će vam se (Duh Sveti).

Ako sve damo Bogu, možemo biti sigurni da On neće dopustiti da bude nadmašen u velikodušnosti.