Čitanja: 1 Kor 9, 16-19.22-23; Ps 116;  Mk 16, 15-20 

Draga braćo i sestre u Kristu,

„Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.” 

S radošću danas slavimo blagdan svetog Franje Ksaverskog, zaštitnika ove župe koja je ujedno i župa Nuncijature.

Ovom prilikom želim zahvaliti ocu provincijalu, ocu gvardijanu i cijeloj franjevačkoj zajednici trećoredaca glagoljaša (T.O.R.) za njihovo služenje i iskrenu pozornost prema potrebama Papinskog predstavništva. Posebnu misao upućujem našem župniku, koji se vratio među nas u dobrom zdravlju.

Franjo Ksaverski doslovno je shvatio Isusov poziv koji smo čuli: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.” Peti i najmlađi sin plemićke katoličke obitelji praktičnih vjernika s 19 godina odlazi na studij u Pariz. No, u Parizu su njegov život i njegovi ideali ozbiljno uzdrmani: prije svega zbog dubokog prijateljstva sa svetim Petrom Fabrom s kojim je dijelio sobu i koji će postati prvi svećenik isusovac, a kojeg je papa Franjo proglasio svetim 2013. godine. 

Život Franje Ksaverskog još će više uzdrmati dolazak Ignacija Lojolskog u Pariz s kojim će često voditi razgovore. 

Nakon mnogo godina će se prisjetiti rečenice iz Evanđelja koju mu je sveti Ignacije citirao 1533. godine: „Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?“ (Mk 8,36), a zatim je dodao: „Dobro razmisli, svijet je gospodar koji obećava i ne drži svoju riječ. A čak i ako održi svoja obećanja prema tebi, nikada neće moći zadovoljiti tvoje srce.”

I potom je nastavio: „Ali pretpostavimo da te to i zadovolji, koliko dugo će trajati tvoja sreća? U svakom slučaju, može li trajati dulje od tvog života? A na samrti, što ćeš ponijeti sa sobom u vječnost? Kakva je korist čovjeku da zadobije cijeli svijet ako izgubi svoju dušu?”

Te su riječi ušle u srce Franje Ksaverskog kao dvosjekli mač, točnije, poput oštrice noža i promijenile ga. U tome se trenutku Franjo Ksaverski odlučio pridružiti novonastaloj Družbi Isusovoj.

Nakon svećeničkog ređenja bit će poslan u Bolognu. Život mu je u tom gradu težak, ali se sav posvetio katehezi i propovijedanju, slušanju i služenju siromašnima i bolesnima. A i sam je iskusio bolest i siromaštvo. To mu je poslanje omogućilo shvatiti ono što nije pronašao u teološkim knjigama i što će se pokazati bitnim za njegovu budućnost: potrebno je ostati blizak narodu da bi shvatio stvarne potrebe ljudi i podijelio s njima radosti i boli.

Želio bih posebno istaknuti dva aspekta života svetog Franje Ksaverskog koji mi se čine osobito važnima.

Prvi: sveti Franjo Ksaverski imao je sreću upoznati prijatelje koji su mu otkrili ljepotu Kristova Evanđelja. On je već bio dobar kršćanin, ali susret s nekolicinom prijatelja doveo je do prekretnice i omogućio mu da se zaljubi u Isusa. Poznavao ga je već i prije, znao je mnogo toga o njemu, studirao je teologiju, no samo je zahvaljujući prijateljima istinski susreo Isusa, stavio se u Njegovu školu i počeo živjeti Evanđelje!

Puno je teže, ako ne i nemoguće živjeti Evanđelje osamljeni! Zahvaljujući tim prijateljima upalila se vatra u Franjinu srcu. Bila je to ista vatra koja je gorjela u grudima učenika iz Emausa. I ne samo to: bio je to sam Krist koji je diskretno hodao s njima i u početku ga nisu prepoznali. To je Isus obećao: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). 

Onaj isti Isus koji je pozvao apostole uz Galilejsko jezero ili na ulicama Palestine, to je Onaj koji je to nastavlja činiti kroz stoljeća pa i danas poziva nove učenike.

Na tajanstven, ali stvaran način Isusa se čuje kako poziva i naređuje: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.” Ovaj imperativ bit će toliko jak za svetoga Pavla da će reći: „Jao meni ako Evanđelja ne navješćujem!“ (1 Kor 9,16) kao što smo čuli u drugom čitanju. Upravo stoga se sveti Franjo Ksaverski stavlja na raspolaganje za odlazak na Istok.

I evo druge stvari koju bih želio naglasiti: važno je ne samo susresti Krista s prijateljima, već i pronaći metodu kako druge upoznati s Njime. Primivši dar vjere, potrebno je učiti i kako je prenijeti drugima. Sveti Pavao ne kaže samo: „Jao meni ako Evanđelja ne navješćujem!“, nego nam govori i koju metodu treba slijediti.  

Čuli smo to u prvom čitanju: „Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim.” Biti slab sa slabima, biti svima sve kako bi pridobili nekoga za Evanđelje. To je metoda koju će primijeniti i sveti Franjo Ksaverski. 

Ali zašto biti slab sa slabima? Ne bi li bilo bolje biti jak sa slabima, pa će se, iz straha ili iz poštovanja, prikloniti našim idejama i prihvatit će našu poruku? Nažalost, to smo tijekom stoljeća učinili mnogo puta, kada su podanici bili prisiljeni prihvatiti vjeru kralja, ili kada smo pratili kolonizatore nametanjem krštenja novopokorenim narodima.

Naravno, Gospodin zna pisati ravno i krivim crtama i zna izvući dobro čak i iz zla. Ne možemo nanovo pisati ili mijenjati povijest, ali moramo biti svjesni da smo pogriješili i da nismo uvijek primjenjivali evangelizacijsku metodu koju je poučavao sveti Pavao, koju su koristili sveti Franjo Ksaverski i mnogi drugi veliki sveci: „bijah nejakima nejak“ da nikoga ne prisiljavamo jer Evanđelje koje naviještamo ne možemo nametati, ono se mora slobodno prihvatiti. Evanđelje u sebi ima moć uvjeravanja. Ako ga namećemo, ono ne prožima čovjeka. Samo ako je slobodno prihvaćeno, postaje snažna poveznica koja ujedinjuje kulturu onih koji primaju navještaj s novim životom koji Krist donosi.

Evanđelje ne smije mijenjati kulture s kojima se susreće, već ih osvjetljavati, preobražavajući ih iznutra. Upravo stoga je Novi zavjet napisan na grčkom, a ne više na hebrejskom jer je grčki jezik bio jezik kulture onoga vremena. Stoga je i veliki sveti Jeronim preveo Bibliju na latinski kako bi se prilagodio novoj kulturi koja se nametnula širenjem Rimskog Carstva i baš stoga će Ćiril i Metod sastaviti pismo glagoljicu (ispravite me ako griješim jer ovdje ima stručnjaka!), kako bi se približili potrebama stanovnika ove zemlje, a iz istog su razloga njihovi učenici prešli na ćirilicu kako bi slavenskim narodima donijeli Evanđelje. 

To je oduvijek bila metoda pravog misionara: prilagođavati se kulturi, biti slab sa slabima, iznutra mijenjati ljude i njihov način razmišljanja. Svima biti sve, uvijek spremni služiti, jer „siromasi su naši gospodari, oni su naši kraljevi; moramo ih slušati“, kako je govorio sveti Vinko Paulski. Služenje je naša snaga, to je milosrdna ljubav koja osvaja srca. 

A koja je prva milosrdna ljubav? To je slušanje. Ako ne znamo slušati, ne možemo ni shvatiti što drugi trebaju od nas i kako bismo im mogli služiti. Možda svi ne znaju da je sveti Franjo Ksaverski u nekom smislu bio naš kolega kao Papinski predstavnik. U to se još vrijeme nije zvao “Apostolski nuncij”, nego “Papinski legat”, odnosno Predstavnik Pape. Upravo ga je Papa zamolio da pronese Evanđelje na istok. 

Sveti Franjo Ksaverski krenuo je iz poslušnosti prema Papi i išao je ususret svima kako bi svima bio sve. Naučio je biti siromašan sa siromasima i bogat s bogatima, dijete s djecom i starac sa starcima, znao je trpjeti s patnicima i radovati se s radosnima. Drugim riječima, znao je zaboraviti samog sebe kako bi živio za druge.

Kao što sveti Pavao govori Filipljanima: „Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati” (Fil 4,12). Pater Kolvenbach, general Družbe Isusove od 1983. do 2008. godine, lijepo je rekao u jednom intervjuu o svetom Franji Ksaverskom: 

„Ksaver je želio služiti Gospodinu u siromaštvu i poniznosti kao što je naučio od Ignacija i iz Duhovnih vježbi. To što je bio imenovan papinskim legatom za Aziju nije promijenilo njegov način života. Imamo svjedočanstvo iz onoga vremena o Ksaverovom siromaštvu. On i njegovi drugovi putovali su pješice i bili su tako loše odjeveni da su ih japanska djeca dočekivala s kamenjem i ismijavala ih. Opisujući svoja apostolska putovanja usred zime, Ksaver govori o boli koju je pretrpio zbog natečenih nogu.”

Ali jednoga dana, nastavlja pater Kolvenbach: „Misleći da bi posjetom gospodaru nekih pokrajina mogao dobiti dopuštenje za javno propovijedanje, zatražio je prijem, ali mu je odbijen ulaz u palaču jer nije imao primjerenih darova. Ta su ga iskustva navela da promijeni svoj pristup. Stoga je otišao u grad Miyako, odjeven u svilu, pokazujući vjerodajnice kao veleposlanik guvernera Indije, napisane na pergameni ukrašenoj povijesnim slikama i donio je sa sobom dragocjene darove…”

Evo: želio je živjeti siromašno, ali zbog dobrobiti Evanđelja znao je živjeti i kao bogataš. Pater Kolvenbach zatim zaključuje: „Bio je slobodan, nezainteresiran za udobnost i vanjštinu kako bi Gospodin mogao mijenjati njegove izbore i apostolske planove“ (Intervju s Peter-Hansom Kolvenbachom, Giovanni Cubeddu). 

Prije malo više od mjesec dana papa Franjo je pozvao Crkvu u cijelom svijetu na sinodalni put. To je poziv i prilika koju moramo iskoristiti: postati svima sve, slušajući jedni druge: blize i one udaljene, one koji su s desne strane i one koji su s lijeve strane, konzervativne i liberalne jer slušanje otvara put koji vodi k istini. 

To su oduvijek nastojali činiti fratri glagoljaši : biti blizu ljudima. Sama riječ GLAGOLJAŠI – religiosi illirici de littera slava – (hrvatski redovnici, fratri glagoljaši) kazuje kako su svećenici i redovnici glagoljaši stoljećima bili blizu narodu. Tako da su se i u bogoslužju služili staroslavenskim jezikom čak i prije odluke Drugog vatikanskog koncila o slavljenju misa na narodnim jezicima. 

Neka ta blizina u ovo sinodalno vrijeme postane još djelotvornija na duhovno dobro Božjeg naroda!