Propovijed nuncija Lingue na svetkovinu Presvetoga Trojstva u Slavonskom Brodu

Draga braćo i sestre u Kristu,

danas slavimo Svetkovinu Presvetoga Trojstva. Kako je to lijepo: svetkovinu našega Boga! Dobro, ali kada slavimo svetkovinu Presvetog Jedinstva? Naš je Bog zapravo Jedan i Trojstven! Možda bismo današnju svetkovinu trebali nazvati: svetkovinom Jedno-Trojstva, kako ne bismo zbunili one koji ne poznaju dobro kršćanstvo i kako nitko ne bi pomislio da mi štujemo tri boga!

Orginalnost kršćanske vjere, zapravo, nije u tome da vjerujemo kako je Bog Trojstven, niti da vjerujemo kako je Jedan, već da su Troje, u Bogu, Jedno! To je otajstvo koje danas slavimo: Tri osobe, a samo jedan Bog. Ne možemo odvojiti Trojstvo od Jedinstva, niti isticati Božansko Jedinstvo, a da pritom nemamo na umu njegovo Trojstvo.

Ponekad se pitam zašto Isus nije ostavio svojom rukom napisan priručnik iz teologije (a možda i morala, makar samo kratak sažetak!) kako bismo mogli imati jasna  znanja o Bogu, o tome što bismo trebali vjerovati ili ne vjerovati, činiti ili izbjegavati. Njemu bi to bilo tako jednostavno! Što bi ga to koštalo? Tako bi nas poštedio brojnih rasprava i podjela koje su posljedice različitih tumačenja otajstva našega Boga.

Koliko li je samo ratova vođeno, koliko li je heretika osuđeno, koliko li je podjela nastalo među Kristovim sljedbenicima uslijed različitog načina shvaćanja otajstava naše vjere! A onda se sjetim da đavao zapravo zna kako stvari stoje, kakav je Bog. I dobro zna što je ispravno, a što pogrešno činiti. Ali to nije dovoljno. Nije dovoljno „znati“; da bismo se zvali kršćanima, moramo „živjeti“. Ako vjerujemo da smo stvoreni na sliku Božju, nije dovoljno znati kakav je Bog, moramo živjeti „kako na nebu tako i na zemlji“. Baš kako nas je Isus naučio moliti, iskati.

Jasno je zašto nam Isus nije ostavio neki priručnik. Nije dovoljno „znati“ ako se ne živi. Umjesto priručnika, Isus nam je ostavio samo jednu zapovijed, „svoju“ zapovijed, „novu“ zapovijed: „Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.“ Svima nam je poznata. No živimo li je?

To je ono što moramo činiti ako želimo živjeti „kako na nebu tako i na zemlji“. Ako „njegovu“ zapovijed ne stavimo u praksu, slika Trojstva koja je utisnuta u naša srca ne može se vidjeti, zamagljena je. Isus nam nije dao priručnik: dao nam je primjer!

Tko ljubi bližnjega kao samoga sebe, ne bojeći se čak ni sagnuti se da mu opere noge, kao što je On učinio, živi poput Boga jer Bog je ljubav. Samo onaj koji ljubi poznaje Boga, samo „onom koji me ljubi, ja ću se očitovati“ (usp. Iv 14,21), rekao je Isus. Sada ova propovijed postaje pomalo filozofska, pa vas molim da još pozornije slušate.

Što Bogu znači ljubiti? Isus je rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Ako je dati život najveća ljubav, sigurni smo da i Otac daje svoj život za Sina, od vječnosti, oduvijek. To znači da Otac umire za Sina, daje mu sve, čak i svoj život. Stoga Isus može reći: „Sve što ima Otac, moje je“ (Iv 16,15). Sve, pa i život!

No ako Otac daje život za Sina, to znači da se Otac „poništava“, odnosno da ga „nema“. Znači li to da nestaje? Ne: to znači da je čista Ljubav, maksimum ljubavi! „Umro“ je iz ljubavi. Otac ne „nestaje“ jer Sin podjednako ljubi Oca i stoga Ocu odmah, štoviše istovremeno, vraća ono što je primio: život. Ako daje svoj život, i on „se poništava“, dakle „nema ga“. Ali ako „ga nema“ iz ljubavi, što je onda? I on je sama Ljubav. Otac i Sin bi prestali postojati kada jedan drugome ne bi odmah dali sve ono što primaju: pa i sam život. Otac i Sin postoje jer se ljube na savršen način, od vječnosti.

Ali, što je ljubav Oca i Sina? To je Duh Sveti. Očev Život darovan Sinu i Život Sina ponovno darovan Ocu. Duh Sveti je Ljubav, odnosno Dar, onaj Život koji izvire iz uzajamne unutar-trojstvene ljubavi između Oca i Sina. Možemo reći da su u Trojstvu smrt i uskrsnuće istovremeni jer je ljubav savršena i neposredna. To je neprekidan i trajan trijumf Života, odnosno Duha. Što kažemo u Vjerovanju? Duh koji izlazi od Oca i Sina. Plod je njihove uzajamne ljubavi. Ne možemo ni naslutiti što je Trojstvo ako ne razumijemo što znači ljubiti.

Trojstvo postoji jer je Bog Ljubav. Otac, Sin i Duh Sveti ne bi postojali kada ne bi bili Ljubav. Ali ljubav Božja nije zatvorena sama u sebi, unutar-trojstvena, ona je također ljubav koja izlazi iz sebe, izvan-trojstvena: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“, čuli smo u Evanđelju.

Kao što Otac ljubi Sina, dajući mu život, tako Otac ljubi i čovječanstvo dajući mu život Sina. To je otajstvo križa koje je otajstvo ljubavi na ovoj zemlji gdje između smrti i uskrsnuća postoji prostor, udaljenost jer ovdje postoji vrijeme i mi nismo savršeni u ljubavi.

Da bi postojalo puno zajedništvo između Boga i stvorenog čovječanstva, kao što je to  u Trojstvu, s naše je strane potrebna jednaka ljubav: moramo dati život za Boga. Što je savršenije naše predanje Bogu, to je dublje naše zajedništvo s Njime. Ako ste uspjeli pratiti ovaj dio, sada možete odahnuti i malo odmoriti. Ispričat ću vam nešto jednostavnije.

Prije nekoliko godina bio sam u Argentini gdje sam posjetio rođake koji su 1921. godine napustili Italiju. Nikada ih nisam vidio jer se više nisu vratili u Italiju. Jako me se dojmilo kada su mi pokazali dragocjenu kutiju u kojoj su ljubomorno čuvali svoje blago: putnu kartu za brod koji ih je odveo u Argentinu, putovnicu Kraljevine Italije iz 1921., fotografije s vjenčanja moje bake i moga djeda – koje nikada nisam bio vidio – i mnogo, mnogo pisama. Najsretniji su bili kada bi stiglo pismo iz Italije.

Emigranti uvijek vole domovinu i na sve načine pokušavaju očuvati svoju tradiciju, koju ponekad uspiju i prenijeti drugima. Tko je donio pizzu u Ameriku, ako ne napuljski emigranti? Svaki emigrant sa sobom nosi i ljubomorno čuva tradiciju i ono najljepše iz svoje domovine.

Tako je Isus, poput emigranta, na ovu zemlju donio ono najdragocjenije što je imao u svojoj nebeskoj domovini. Donio je ljubav. To je njegova „novost“. Već u Starom zavjetu nailazimo na ljubav prema bližnjemu, tzv. zlatno pravilo, da činiš drugima ono što bi želio da oni tebi čine.

No Isusova novost je uzajamna ljubav. To je ono što nije bilo poznato prije Njega. Upoznao nas je sa svojim životom u Trojstvu. Stoga je rekao: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge!“ (Iv 13,35). Trojstvo stoga nije misaona zagonetka za učene teologe, ono je život svakoga kršćanina, naš model, nas stvorenih na sliku Božju. „Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“.

Jedinstvo, a ne uniformnost. Jedinstvo kakvo nalazimo u Trojstvu, u kojem postoji jedinstvo u različitosti, iz ljubavi koja ujedinjuje. To je uvjet da svijet uzvjeruje. Nemojmo se žaliti ako vjera u svijetu opada, pogledajmo radije kako živimo zapovijed koju nam je Isus dao! Ako ne svjedočimo to jedinstvo, odraz nebeskog jedinstva i trojstva, svijet neće moći uzvjerovati!

Do obraćenja svijeta ne dolazi se na temelju riječi, razumskim objašnjenjima o tome kakav je naš Bog, već davanjem primjera uzajamne ljubavi u vlastitom životu. Što nam je dakle činiti? Isplati li se riskirati i ljubiti? A što ako mi ljubav ne bude uzvraćena, kako mogu živjeti uzajamnu ljubav? Da, ljubav je vrijedna rizika. Taj je rizik preuzeo Isus koji nas je ljubio do kraja, dajući sve za nas, sve do smrti, bez očekivanja da će biti zauzvrat ljubljen.

Bez očekivanja da bude shvaćen! Isus na križu nije mislio: ja dajem cijeloga sebe za njih, a što ako me oni ne ljube? Ne. Darovao se znajući dobro da mu mnogi neće uzvratiti ljubav, no pouzdao se u one koji će prihvatiti njegovu ljubav. Rizik je ljubiti. To je rizik koji su spremni prihvatiti oni koji imaju povjerenja u ljude jer vjeruju da ljubav sve pobjeđuje.

Prvi čin ljubavi je upravo ovo povjerenje u drugoga, to da ljubimo prvi, bez očekivanja da budemo zauzvrat ljubljeni. I siguran sam, kako je rekao sveti Ivan od Križa, da: „Gdje nema ljubavi, stavi ljubav – i naći ćeš ljubav.“ Da bismo živjeli na sliku Trojstvenoga Boga, potrebno je započeti od toga da ljubimo prvi, da ljubimo sve, da ljubimo bez mjere, bez straha da nećemo biti ljubljeni. Samo tako će svijet moći uzvjerovati.