Propovijed nuncija Lingue o svetkovini sv. Petra i Pavla u Ivanić-Gradu

Čitanja: Dj 12, 1-11; Sal. 33; 2 Tim 4,6-8.17.18; Mt 16, 13-19.

U to je vrijeme kralj Herod počeo progoniti neke članove Crkve. Jakova, Ivanova brata dao je ubiti mačem. Vidjevši da se to sviđa Židovima, dao je uhititi i Petra.

Kralj Herod je počeo progoniti Crkvu. Širila se preopasna vijest za njegovu vlast. Govorilo se da je Isus uskrsnuo!

Herod se bojao Isusa.

Kada je prvi put čuo za njegova čuda, pomislio je da je uskrsnuo Ivan Krstitelj, kojega je on sam dao pogubiti kako bi ugodio svojoj ženi Herodijadi.

Sada se čak govori o tome da je sam Isus uskrsnuo!

Tijekom suđenja Isusu, doveli su ga i pred Heroda koji se veoma obradovao što je konačno susreo Isusa. Bio je to prvi put da je stajao pred njim, da ga je vidio izbliza. Iskoristio je priliku da mu postavi mnogo pitanja, nadao se da će moći vidjeti koje čudo. A Isus? Što je učinio? Šutio je. Evanđelist Luka piše: Herod mu je postavljao mnoga pitanja, ali mu Isus uopće nije odgovarao (Lk 23,9).

I sada, kada je bio siguran da je Isus razapet, umro i pokopan, kruži glas o tome da je uskrsnuo! Odmah mora stati na kraj ovim glasinama.

Stoga je odlučio dati ubiti kršćanske vođe koji su se još uvijek nalazili u Jeruzalemu, počevši od Jakova, prvoga jeruzalemskog biskupa, u nadi da zbog straha od takvog svršetka nitko više neće imati hrabrosti naviještati da je Isus uskrsnuo!

Nakon što je pogubio Jakova – čuli smo to u prvom čitanju – Herod brzo ispituje javno mnijenje. Želi znati kako su ljudi reagirali i, vidjevši da se to sviđa Židovima, dao je uhititi i Petra.

Njemu nije važno je li ono što je učinio bilo ispravno ili pogrešno, važno mu je mišljenje mase. Želi ugoditi mnoštvu. Danas bi pogledao koliko je “lajkova“ dobio na svojoj Facebook stranici na kojoj je izvijestio o Jakovljevoj smrti. Vidjevši da je to dobro prihvaćeno, on ide dalje i daje uhititi i Petra.

No usprkos progonima, kršćanska zajednica raste: Riječ Božja narastala je, broj učenika značajno se povećavao u Jeruzalemu, kažu Djela apostolska (Dj 6,7). I onda dodaju: (…) Oni dakle koji bijahu raspršeni iđaše iz mjesta u mjesto, oglašavajući dobru vijest o Riječi (Dj 8,4).

Kršćani su zbog progona bili prisiljeni bježati i gdje god su dolazili, širili su istu zbunjujuću vijest: Isus iz Nazareta je razapet, ali je uskrsnuo!

Odlaze u Tursku, idu u Etiopiju, kreću na Istok, u Mezopotamiju i Indiju, odlaze i na Zapad, prema Grčkoj, Makedoniji, Iliriji i brzo stižu i u Rim!

Ti su stranci, uglavnom nepismeni, praznih ruku, često bježeći od progona, svojim propovijedanjem uzdrmali temelje velikoga Rimskog Carstva!

I upravo stoga, kako se kršćanstvo malo po malo širilo, na mnogim su mjestima bili sve brojniji progoni kršćana.

U Rimu je čak eliminiran i sam vrh crkvene vlasti.

U kratkom su vremenu, i Papa (Petar) i onaj kojega bismo danas mogli nazvati Državnim tajnikom (Pavao) ubijeni: jedan je razapet, a drugom je odrubljena glava. Zamislite, kakva je to tragedija!

Mnogi će skončati na isti način. Taj će se progon nastaviti kroz gotovo tri stoljeća. Ovdje u Hrvatskoj znate ponešto o tome. Kolikih li se mučenika iz tih ranih vremena sjećamo! Koliko je njihovih relikvija pronađeno i pobožno se časte! Sveti Dujam, sveti Kvirin, sveti Vlaho, sveti Vid, sveta Anastazija, Venancije, Septimije itd.

Kakvu je visoku cijenu prva Crkva platila zbog Evanđelja!

Sve se to događalo kada još nije postojala dobro provjerena struktura koja bi olakšala reorganizaciju. Još nije bilo Vatikana, nije bilo Rimske kurije, ni kardinalskog zbora spremnog sastati se na konklavama da izabere novoga papu. Nije bilo apostolskih nuncija koji bi mogli ići prosvjedovati pri nacionalnim vladama ili Ujedinjenim narodima onoga vremena.

Nisu postojale ni udruge za zaštitu ljudskih prava, ni novine ili sredstva priopćavanja da prošire vijest i organiziraju adekvatne ulične prosvjede.

Tko je mogao braniti oslabljenu Crkvu lišenu njezinih najvećih vođa? Nitko.

Ipak, unatoč svemu, usprkos progonima, kršćanstvo se nastavlja širiti zahvaljujući vjeri mnogih jednostavnih pojedinaca: ribara, vojnika, trgovaca, domaćica koji se ne daju zastrašiti prijetnjama i nastavljaju vjerovati i naviještati da je Isus uistinu uskrsnuo.

Isus je rekao: bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama…(Iv 16,7).  Zahvaljujući pomoći Duha Svetoga mogli su biti izabrani novi mudri i sveti vođe.

Netko je rekao da je strpljivost, odnosno sposobnost podnošenja čak i najvećih nevolja, bila pobjedničko oružje Crkve.

Nepokolebljiva strpljivost jer je utemeljena na istini u koju se svim snagama vjeruje: Krist je uistinu uskrsnuo! On je pobijedio smrt. On je živ, prisutan je među nama, ne napušta nas.

Vjera u uskrsloga Krista daje snagu i hrabrost za hod naprijed unatoč svemu.

Nažalost, shvatljivo je da u tako teškoj situaciji, brzo dolazi do povlačenja, uvlače se opasne hereze, neki napuštaju zajednicu. Normalno!

A danas?

Danas se žalimo da je teško biti kršćanin jer živimo u sekulariziranom i permisivnom društvu u kojem se širi konzumeristički, hedonistički mentalitet. Tradicionalne vrijednosti se gube, ugrožena je i sama obitelj, osjećaj stida, vrlina skromnosti, odnos s Bogom itd… su zanemareni.

Čudne ideje infiltriraju se poput zmija kroz dvosmislene internetske stranice. Što se događa? Kako reagirati?

Neki gledaju unatrag i žale za prošlošću kada je sve bilo “pod kontrolom“, i kada je Crkva imala moć; drugi su, naprotiv, željni eksperimentiranja s novim, uz rizik udaljavanja od naslijeđa vjere koja se prenosila stoljećima.

Kamo idemo?

Crkva iz prvih vremena još uvijek nam je uzor.

Ne smijemo zaboraviti da u Rimskom Carstvu poroci i opasnosti u društvu s kojima su se kršćani morali suočiti nisu bili nipošto inferiorniji onim današnjima.

Ipak, vjera u uskrsloga Krista davala im je snagu da idu naprijed, usprkos progonima i tamnicama s kojima su se morali suočiti.

Gledamo li Crkvu iz tih prvih vremena, danas ne možemo imati isprike. Prije svega, ne smijemo se bojati: moramo samo nastaviti održavati živom strpljivost snažne vjere.

Duh Sveti pomaže Crkvi danas kao i onda.

I danas se naša herojska strpljivost mora temeljiti na nepokolebljivoj vjeri u Isusovo uskrsnuće.

On je uistinu živ!

I danas su nam potrebni snažni svjedoci koji znaju objediniti strpljivost s poniznošću, jer, kako Pavao piše Korinćanima: Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom (1 Kor 1,27-29)!

Ne smijemo se stoga bojati, nego svjedočiti ovu vjeru: On je moćan, a ne mi. Jer On je živ!

Ali što čini svjedok? Čini ono što je činio Isus: nikoga ne prisiljava da ga slijedi, samo kaže: dođi i vidi!

Da, svjedoci smo kada kažemo: dođi i vidi. Ali kamo? Što vidjeti?

Kamo možemo odvesti one koji traže, one koji sumnjaju, one koji su izgubili vjeru ili one koji nikada nisu vjerovali, kako bi vidjeli što znači vjerovati da je Isus živ i da je s nama?

O, kako bi bilo lijepo kada bi stanovnici Ivanić-Grada mogli reći onima koji traže Boga: „Dođi k nama! Dođi i pronaći ćeš Isusa!”.

“Dođi u župu svetog Petra apostola i vidjet ćeš koliko se ljubimo, baš poput prvih kršćana za koje se i danas kaže da su bili jedno srce i jedna duša”!

Kada nekome možemo reći: “dođi i vidi“, to onda znači da Isus živi u našim zajednicama. I to se vidi po djelima koja svjedoče vjeru koju naviještamo.

Isus svojim svjedocima postavlja isto pitanje koje je postavio i svojim učenicima, kao što smo čuli u Evanđelju: “A što vi kažete tko sam ja?“

Nas koji smo mu povjerovali, nas koji smo ga slijedili, nas koji se okupljamo u spomen njegove smrti i uskrsnuća, kako bismo slušali njegovu Riječ i jeli kruh s neba koji nam je ostavio, nas koji smo njegovi svjedoci, Isus pita: “Što vi kažete tko sam ja?”, odnosno: tko sam ja tebi?

Zastanimo ovdje na trenutak.

Neka svatko u iskrenosti svoga srca pokuša odgovoriti: Tko je meni Isus? (tišina).

Na ovo pitanje Petar je odgovorio: Ti si Krist, Sin Boga živoga! I Isus je bio zadovoljan njegovim odgovorom.

Bilo bi lako ponoviti Petrov odgovor, budući da ga je potvrdio i sam Isus, ali odgovara li uistinu onome što ja vjerujem i živim ili je to samo nešto što mislim?

Drugim riječima: “Ti si Krist, Sin Boga živoga” je istina u koju vjerujem jer su mi to rekli ili sam stvarno uvjeren u to jer to osjećam?

Ako osjećamo da je On živ, jer je Sin Boga živoga, ne bi li i naše srce trebalo gorjeti u prsima poput učenika iz Emausa kada su hodali s Njime?

Ako je prisutnost koju je Isus obećao gdje su dvojica ili više njih sabrana u moje ime (usp. Mt 18,20) uistinu stvarna prisutnost, zašto naše srce uvijek ne izgara od radosti kada se susrećemo?

Zašto Ga ne osjećamo živim?

Možda zato što nije dovoljno biti zajedno, nije dovoljno zajedno moliti, zajedno dolaziti u crkvu, trebamo biti ujedinjeni! U tome je glavni problem.

Ne možemo reći da smo ujedinjeni sve dok istinski ne ljubimo jedni druge.

Molimo ove stupove naše vjere, Petra i Pavla, da umnože našu vjeru u Njegovu stvarnu prisutnost među nama dajući nam hrabrosti i snage da ljubimo jedni druge, kao što su to činili prvi kršćani. Tako ćemo moći reći, bez straha da nas opovrgnu: “dođite i vidite“!

Dobar izazov, zar ne? Hrabro samo, siguran sam da mi to možemo!