Preuzvišeni, draga braćo i sestre, čitanja ove 23. nedjelje kroz godinu pozivaju nas na razmišljanje o životu zajednice.

U drugom nas čitanju sveti Pavao podsjeća da je najvažnija zapovijed i vrhunac zakona – ljubav: ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samog“ i dodaje: „Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.“

Prvo čitanje i Evanđelje govore nam, međutim, kako se ponašati kada brat prekrši ovaj temeljni zakon ljubavi prema bližnjemu.

Isus nas u Evanđelju na osobit način uči kako obnoviti poštivanje toga zakona, koji je neophodan da ponovno započnemo živjeti kao braća i sestre.

Često se zapravo događa da u našim zajednicama, pa i u našim obiteljima, postoje problemi suživota i lagano je prekinuti odnos. Mnogo je teže pomiriti se, ponovno uspostaviti zajedništvo, zar ne?

Često mislimo da nismo ništa loše učinili, da nismo mi krivi i da nam se drugi trebaju doći ispričati. Upravo smo stoga mirni, mirne savjesti, misleći da drugi trebaju učiniti prvi korak.

No to nije tako.

Zapravo, kao u najvećem dijelu rukopisa grčkog teksta i u izdanju latinske Vulgate, tako i u gotovo svim modernim prijevodima, vidljivo je da je u odlomku današnjeg Matejevog evanđelja Isus rekao: „Pogriješi li tvoj brat protiv tebe“; dakle, ne samo da nam govori što da učinimo kada smo mi nekoga povrijedili, već nas podučava što trebamo učiniti kada su nas drugi povrijedili.

I što kaže? „ Idi i pokaraj ga nasamo.“

To je prvi korak. Možda je prilično nezgodan. Često se spontano žalimo na nepravdu koju smo pretrpjeli. Kritiziramo i svima se žalimo da nam je učinjena nepravda, a da pri tome ne znamo, niti ispitujemo razloge lošeg ponašanja našeg brata i pritom se ne pitamo zašto je tako postupio prema nama.

„Idi i opomeni ga“, kaže Isus. Prije nego što to svima kažemo, potrebno je pozvati ga na stranu, opomenuti ga osobno. Ovo je važno kako bismo shvatili razloge njegova ponašanja (možda je početna krivica bila naša, možda nismo ni bili svjesni da smo ga povrijedili…).

No, može se dogoditi da je ono za što smo mislili da će riješiti problem, odnosno razgovor nasamo pun ljubavi, još više povećao našu podijeljenost. Još smo ga više razljutili. Tada će biti još teže pomiriti se.

I onda? „Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja.“

Evo drugog koraka: potražite pomoć, tražite nekoga da posreduje, obratite se mudrim, neovisnim, neutralnim osobama. Osobama koje su, umjesto da raspiruju sukobe, sposobne smiriti situaciju. Kako li je važno obratiti se mudrim, uravnoteženim osobama koji se zalažu za mir!

I to smo učinili, ali nije pomoglo. I to je bilo beskorisno!

I što onda? Na kraju, „Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi.“

Evo trećeg koraka: prijavite njegovo ponašanje crkvenoj zajednici. Ali ne kako biste ga osudili, kako bi svi znali da je pogriješio, već zato što ga želite spasiti, želite se pomiriti i želite da vam cijela zajednica pomogne da se izmirite.

Reći zajednici ne znači kontaktirati dežurnog novinara koji će senzacionalnu vijest objaviti na svojem blogu ili će u novinama za koje radi napisati senzacionalistički članak. Ne! Reći zajednici znači reći nadležnom tijelu, državnom odvjetništvu, policiji, znači izvesti brata pred sud, a ne staviti ga na naslovnice novina gdje je medijska osuda trenutna, a da se ni ne provjere dokazi!

Samo je nadležno pravosudno tijelo ovlašteno zastupati zajednicu i može vidjeti i odlučiti je li vaš brat u pravu ili nije.

Ali vaš cilj uvijek mora biti traženje mira, njegovo ponovno uspostavljanje. A ne osveta!

U slučaju da ga se prepozna kao grešnika ili zločinca, vaša želja mora biti ponovno uspostavljanje bratstva. Ako na kraju spozna svoj grijeh i zamoli za oproštenje, oprosti mu i,  „stekao si brata“, kaže Evanđelje.

Ako ga nadležna i nepristrana vlast proglasi krivim, a on ipak ne prizna svoju krivnju i ne zamoli vas za oproštenje, tada, i samo tada, „neka ti bude kao poganin i carinik“.

Odnosno: ne osvećuješ se ti, nego je on taj koji se sam isključuje jer nije mogao priznati svoju krivnju. U tebi mora ostati nada da će se vratiti, da će se uspjeti pomiriti, možda nakon što odsluži kaznu koja mu je izrečena.

Ovo je postupnost i duh provođenja pravde kojoj nas je Isus učio. Njegov je cilj uvijek pomirenje, ponovno uspostavljanje zajedništva razrješenjem čvorova koji su nastali u našim odnosima.

Ali zašto krajnji cilj svakog procesa mora biti pomirenje, a ne osveta?

Dobro pazite, ovo mi se čini važnim: jer, Evanđelje opet kaže: „Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu“ (Mt 18,18).

Što to znači? To znači da probleme u odnosima moramo pokušati riješiti na ovoj zemlji, u protivnom ćemo i njih odnijeti u nebo. Čvorovi koji se ne odriješe na zemlji, ostaju svezani i na nebu.

Čini mi se da u tome možemo pronaći biblijski temelj čistilišta.

Naime, ako će ono što svežemo na zemlji biti svezano i na nebu, to znači da ako nekome ne oprostimo, ostat ćemo zauvijek vezani za njega i nećemo moći biti u Bogu jer u Njemu nema mjesta za neprijatelje, nego samo za braću jer je On otac sviju. Ne molimo li: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim?“

Knjiga Otkrivenja nas uči da kada se na kraju vremena pojavi nebeski Jeruzalem, „u nj neće unići ništa nečisto“ (Otk 21,27).

Ako ne umremo u stanju svetosti, odnosno slobodni od svake krivnje, u potpunosti pomireni s Bogom i s našom braćom i sestrama, nećemo moći gledati Boga licem u lice sve dok se ne očistimo.

Bog nam u svojem milosrđu i strpljenju daje priliku da i nakon smrti razriješimo čvorove koje nismo uspjeli ili imali vremena razriješiti na ovoj zemlji.

Isus nas je upozorio: „Pogriješi li tvoj brat protiv tebe, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata” (Mt 18,15). A na drugom mjestu potvrđuje: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“ (Mt 5,23-24). Žrtva nije Bogu ugodna ako se ne čini u zajedništvu s braćom. Ni najveća žrtva, a to je dar vlastitog života, nije Bogu mila ako u srcu zadržavamo osjećaje mržnje prema braći.

Danas smo ovdje kako bismo prinijeli žrtvu u sjećanje na žrtve nasilja koje je prije 80 godina pretrpjelo stanovništvo Zrina. Nakon ovoga što sam rekao, shvaćamo zašto smo ovdje. Ovdje smo kako bismo molili da se razriješe čvorovi, veliki čvorovi koji su nastali na ovom mjestu.

Pomirenje nije automatsko. Vrijeme koje prolazi pomaže da se zaboravi, ali ne i da se pomiri.

Možda je tragedija u Zrinu bila pomalo zanemarena, pokopana zajedno s onima koji su bili ubijeni ili prognani s ovih prostora. Moramo je pamtiti, ali ne da bismo osuđivali, već kako bi došli do razrješenja, do pomirenja!

To je smisao onoga što je sveti Ivan Pavao II. nazvao „čišćenjem povijesnog pamćenja“. Taj je proces – citiram riječi Međunarodne teološke komisije – „usmjeren na oslobađanje osobne i kolektivne savjesti od svih oblika zamjeranja ili nasilja koje vam je ostavilo naslijeđe grešaka iz prošlosti“.

Sjećanje na užase prošlosti ima smisao samo u svjetlu pomirenja.

Dobio sam prekrasnu knjigu doktora Damira Borovčaka, kojemu zahvaljujem na sjajnom i pedantno obavljenom poslu. Sjećanje je prvi korak prema pomirenju. Moramo imati hrabrosti suočiti se sa stvarnošću.

Dužnost nam je i odgovornost okupljati se ovdje svake godine. Poput onog stražara o kojem nam govori prorok Ezekiel: „I tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu. (….) Reknem li bezbožniku: `Bezbožniče, umrijet ćeš!` – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.’“

Tražit ću račun i od tebe, čak i ako si nevin. Jer svi smo braća, odgovorni za spasenje jedni drugih.

Želim odati priznanje i biskupu Vladi koji je čuo jadikovke onih koji još uvijek pate zbog pretrpljene nepravde i na ovom je mjestu dao podignuti crkvu kako ne bismo zaboravili da je ovdje prolivena krv. Ne možemo to ignorirati i okrenuti se na drugu stranu.

Hvala vam, monsinjore. Molimo Boga da nam pomogne razriješiti čvorove!

Crkva Našašća Svetog Križa podignuta je na ovom mjestu u spomen križa Onoga koji je na sebe vezao grijehe svih ljudi i svojim ih uskrsnućem razriješio.

Po zagovoru „Marije koja razvezuje čvorove“, neka se u njegovoj krvi razriješe svi naši čvorovi, prošli i sadašnji.