Draga braćo i sestre,

danas slavimo blagdan Uzvišenja svetoga Križa, blagdan koji nas ne ostavlja ravnodušnima, jer Križ nije bilo kakav znak, već samo srce naše vjere i našega svakodnevnog života.

To je sablažnjivi znak, ako želimo biti iskreni, na njemu je bio obješen nitko drugi nego Sin Božji koji je postao Čovjekom. Znak na koji smo se, nažalost, naviknuli i za koji postoji opasnost da nas više ne sablažnjava, da nas više duboko ne potresa.

Da bismo ga dobro razumjeli, vratimo se unazad, u Stari zavjet.

Križ: od znaka smrti do znaka spasenja

U prvom smo čitanju čuli kako su tijekom puta kroz pustinju Izraelce, dok su iz Egipta bježali prema Obećanoj zemlji, napadale otrovne zmije (Br 21).

Putovanje se odužilo, cilj se nikako nije nazirao, pustinja je svima postala veliko iskušenje. Narod se počeo žaliti, najprije na Mojsija, a zatim i na samoga Boga. Brzo je zaboravio slavni prelazak preko Crvenoga mora i više nije mislio na obećanu zemlju koja ga je čekala.

Pogled Izraelaca više nije bio usmjeren prema budućnosti koja ih je čekala, niti prema prošlosti ropstva koje su preživjeli. Pogled im je bio usmjeren na same sebe, bez perspektive. Narod je vidio sve samo negativno („nema kruha“), uslijedilo je razočaranje („nema vode“) i žalio se čak i na Božje darove („ovaj bijedni kruh“).

Pjesmu hvale zamijenilo je mrmljanje koje je, poput otrova, ljude ubijalo iznutra. Ugrizi zmija nisu predstavljali ništa drugo doli tjelesnu manifestaciju onoga što su već proživljavali.

Koliko puta i mi sami bivamo otrovani jer više ne znamo podignuti pogled, ne uspijevamo vidjeti ono pozitivno u našoj povijesti, u našoj braći i ne znamo više zahvaliti Bogu na primljenim darovima! Postajemo zatvorenici sada i ovdje, ne znajući proširiti pogled prema prostranom horizontu, kako bismo prigrlili prošlost, koje smo se oslobodili, i budućnost koja nas čeka.

Ali Bog, u svojoj dobroti, nije napustio svoj narod. Intervenirao je i ponudio paradoksalan lijek: zmiju od mjedi podignutu na stup. Zmija je narod podsjećala na njegov grijeh i na njegovu kaznu koju nije smio zaboraviti, već priznati. Psalmist će reći: Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom (Ps 50,5).

Ali u isto vrijeme, upravo to priznanje vlastitoga grijeha, gledajući prema gore, postalo je izvorom spasenja. Jedan drugi psalam kaže (Ps 120,1-2): K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju.

Da bi bili spašeni, Izraelci su morali gledati prema gore. Morali su učiniti upravo suprotno od onoga što je uzrokovalo njihovu propast: umjesto da spuste pogled na same sebe i neprestano mrmljaju, morali su podići pogled prema znaku spasenja koji im je Bog nudio.

Sam će Isus razjasniti Nikodemu – čuli smo u Evanđelju (Iv 3,14-15) – da je ovaj događaj proročanstvo o Križu. Zmija, simbol grijeha, zamijenjena je Kristom, koji je postao grijehom za nas i koji je bio uzdignut na Križ. I mi ćemo biti spašeni ako budemo imali hrabrosti priznati svoje grijehe i s vjerom uzdignuti pogled prema Raspetome, koji postaje izvorom našega ozdravljenja.

Gledati u Krista obješenog na križu znači priznati da spasenje dolazi odozgor jer je onaj Raspeti Uskrsnuo, život je pobijedio smrt!

Da nije bilo uskrsnuća, križ bi bio sredstvo mučenja. Ali budući da je Krist uskrsnuo, križ je za nas postao stablo života.

Vidite li ovaj križ? Jako mi je drag i to ne samo zato što mi ga je darovao patrijarh Bagdada, u Iraku, izmučenoj i napaćenoj zemlji u kojoj sam bio nuncij, već i zato što na mjestu raspetoga ima dragocjeni biser. Ovaj biser predstavlja Uskrsloga, ali podsjeća da je prije nego što je uskrsnuo, visio na križu!

Božja je logika drugačija od naše

Sveti nam Pavao u himanu Filipljanima, koji smo čuli u drugom čitanju, objašnjava logiku križa. Kaže: Krist Isus, trajni lik Božji … ponizi samog sebe, postavši poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2,6-8).

Svijet nas uči da se uspinjemo, da tražimo uspjeh, moć, vidljivost. Isus je, naprotiv, izabrao da siđe, da se ponizi, da postane slugom. I upravo ga je zbog toga Bog uzvisio i darovao mu Ime nad svakim imenom.

Raspeti nas Krist uči da je prava veličina u poniznosti, u služenju, u ljubavi koja se daruje bez mjere. Isus se nije odvojio od križa kako bi pokazao svoju moć; izabrao je ljubiti sve do kraja, poniziti se sve do darivanja života za nas.

Put Kristovog silaska dolazi do najniže točke, doseže bezdan ljubavi.

Ali Bog ga je ponovno podignuo, pošao mu je ususret u najudaljenijoj točki. Nitko nije toliko daleko od Boga da ne bi mogao biti dotaknut Njegovom ljubavlju, da ga ne bi mogao podignuti Onaj koji je zbacio silne s prijestolja, a uzvisio neznatne, kao što je Marija zapjevala u hvalospjevu „Veliča“ (Lk 1,52-53).

To je logika križa: svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen (Lk 14,11); tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga (Mt 16,25).

Križ u našem životu

Draga braćo i sestre, ova paradoksalna Božja logika, satkana od poniznosti i služenja, nije samo teorija. Ona se utjelovljuje u našoj osobnoj i zajedničkoj povijesti.

Hrvatska je mnogo puta upoznala apsurdnost križa: ratove koji su ostavili duboke rane, bol obitelji razdvojenih iseljavanjem, starce koji ostaju sami u selima i na otocima, rodbinu i prijatelje koji se više nisu vratili s bojišta i za koje se, u mnogim slučajevima, ni danas ne zna gdje se nalaze.

Koliko suza povjerenih Bogu i Majci Božjoj, koliko pogleda s pitanjima bez odgovora upućenih križu koji se izdiže na zvoniku svakoga sela, kao orijentir onima koji odlaze i onima koji ostaju.

Ali, upravo u tami naših svakodnevnih križeva, Krist postaje prisutan. Nema križa koji On nije nosio. Nema patnje koju On nije upoznao.

Kristov križ ne briše bol svijeta, ali mu daje smisao i podsjeća nas da uskrsnuće, kao i svaka pobjeda, ne smije biti suparništvo, a još manje osveta.

Kao što je zmija podignuta na stupu u pustinji stalno podsjećala narod na njegovu nemoć i na Božju intervenciju da spasi svoj narod, tako nas i Kristov križ podsjeća na naš grijeh, na našu nedostojnost.

Podsjeća nas da je sve nezaslužena milost. U logici Božjega spasenja, pobjeda i poraz se poklapaju. Upravo stoga, pred Bogom nema pobjednika ni poraženih, On u svima vidi samo Svoga Sina, umrlog ili uskrsnulog. Postoje samo braća i sestre. Pobjeda jednih nije poraz drugih jer Raspeti je Uskrsnuli. Ako se osjećamo poput braće i sestara, svjesni smo toga. Zbog toga je Sveti Pavao govorio: Radujte se s onima, koji se raduju, plačite s onima, koji plaču (Rim 12,15).

Uzvisivati križ znači naviještati da je ljubav jača od mržnje, kao što je život jači od smrti.

To je revolucija križa, novi mentalitet koji je Krist donio. Nismo kršćani zato što nosimo križ oko vrata, što ga vješamo na zid u našim domovima, što ga uzdižemo na naše zvonike, već zato što svaki svoj križ (bolest, samoću, neuspjeh, gubitak) znamo vidjeti kao priliku za milost.

I Gospodin nam ponavlja: Uzmi svoj križ i idi za mnom (Mt 16,24).

Koji je to križ koji me danas Gospodin poziva prigrliti? Pokušajmo mu pogledati u lice, to je On! Pokušajmo ga prepoznati!

Onda ga možemo uzvisiti, u našem svakodnevnom životu:

• U obiteljima, ne gledajući na križ obješen na zidu u našem domu kao na običan ukras, već kao poziv na konkretnu ljubav, opraštanje, strpljenje;
• U zajednici, stojeći uz one koji pate, poput Isusa koji se poistovjećuje sa siromasima, odbačenima, patnicima;
• U srcu, pretvarajući svaku kušnju u priliku da kažemo: Evo me, Gospodine, prihvaćam križ koji si mi dao, dio je Tvojega križa.