Draga braćo i sestre, dragi prijatelji,

„Gaudete in Domino semper – Radujte se u Gospodinu uvijek!” (Fil 4,4).

Ovom ulaznom antifonom iz poslanice svetoga Pavla Filipljanima započinje sveta misa ove treće nedjelje došašća, koja se još naziva nedjelja „gaudete” ili radosna nedjelja.

Dvije su glavne teme ove nedjelje: radost i strpljenje.

Prije svega, radost.

Radujemo se jer iščekujemo drugi Kristov dolazak, puni smo nade jer smo povjerovali u Njegov prvi dolazak.

Betlehemsko otajstvo, koje se pripremamo slaviti u božićnoj liturgiji, govori nam o Bogu koji je dijelio naše prilike, izabravši da bude jedan od nas u svemu, osim u grijehu, kako bismo i mi mogli postati njemu slični.

Iz te se vjere rađa kršćanska radost: Bog je blizu, sa mnom je, s nama je, u radosti i u boli, u bolesti i u zdravlju, u uspjehu kao i u neuspjesima. Uvijek. Bog se učinio nama sličnim kako bismo mi mogli postati poput njega. Kako da se ne raduje onaj koji u to vjeruje?

Kršćanska nas radost nikada ne smije napustiti, ni u kušnjama, ni u samoj patnji. Bog je također tamo, uvijek je s nama.

Papa Franjo je svoju prvu apostolsku pobudnicu pod naslovom Evangelii gaudium započeo ovim riječima: „Radost Evanđelja ispunja srca i čitav život onoga koji susretne Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne praznine i osamljenosti. S Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa“ (EG 1).

Papa Benedikt XVI. se, međutim, zapitao: je li ta kršćanska radost danas moguća? „Odgovor daju svojim životima – rekao je – muškarci i žene svih dobi i socijalnih prilika, sretni što svoje postojanje mogu posvetiti drugima!“ I citirao je svetu Majku Tereziju iz Kalkute: „Nije li ona možda u naše vrijeme bila nezaboravan svjedok istinske evanđeoske radosti? Živjela je svakodnevno u dodiru s bijedom, ljudskom degradacijom, smrću. Njezina je duša upoznala kušnju tamne noći vjere, ali je ipak svima darovala Božji osmijeh.“ I citirao je tekst svetice iz Kalkute, u kojemu čitamo: „Mi nestrpljivo iščekujemo raj u kojem je Bog, ali u našoj je moći biti u raju već na ovome svijetu i od ovog trenutka. Biti sretni s Bogom znači: ljubiti poput Njega, pomagati poput Njega, davati poput Njega, služiti poput Njega“ (Iz „La gioia di darsi agli altri“, Paoline, 1987., str. 143)

Mnogi od vas imaju to iskustvo. Iskusili ste da je sreća koju ste tražili bila kratkotrajna i da je za sobom ostavljala prazninu. Nije to bila radost, već trenutni užitak. Osjetili ste da vam je srce ispunjeno radošću kada ste imali hrabrosti staviti Boga u središte svojega života, kada ste odlučili utrošiti svoj život služeći drugima, posebno siromašnima, zadnjima.

„Da, radost ulazi u srce onoga koji se stavlja u službu malenih i siromašnih. Kod onih koji tako ljube stanuje Bog i duša je u radosti – rekao je umirovljeni papa i nastavio – Ako se, pak od sreće napravi idol, ide se krivim putem i doista je teško pronaći radost o kojoj Isus govori“ (isto).

Darovani život postaje radostan život.

Dobro je to znala vaša draga Majka Elvira: „Milosrđe je moj život, to je sebedarje, dar moje radosti da bih uvijek još istinitije i gorljivije mogla reći ‘da’ Bogu – govorila je. Život me od malih nogu naučio da druge stavljam na prvo mjesto i danas priznajem da je to bilo moje bogatstvo.“

S tim je osjećajima u srcu gledala oko sebe i vidjela da mnogim mladima nedostaje radosti upravo zato što su mislili samo na sebe, tražili su sreću u stvarima, a ne u Bogu, ne u darivanju sebe drugima. I kaže dalje: „Shvatila sam da su mladi bili napušteni i marginalizirani od ovoga konzumerističkog društva. Postala sam svjesna da u obiteljima više nema dijaloga ni komunikacije, da nema povjerenja među supružnicima i između roditelja i djece: mladi su ostali sami i viđala sam ih žalosne na ulicama. Otuda ideja o osnivanju Zajednice Cenacolo.“

Tuga mladih, koji bi trebali biti puni života, entuzijastični, optimistični, privukla je pozornost sestre Elvire, koja se ponudila vratiti radost žalosnima.

Svima vam je poznat ulomak o mladiću koji dolazi Isusu jer želi biti savršen i odlazi žalostan. Zašto? Jer je imao veliki imetak. Bio je spreman učiniti sve kako bi postigao savršenstvo, možda je mislio da ga svojim imetkom može čak i kupiti, no nije bio spreman učiniti nešto vrlo jednostavno: dati svoj imetak siromasima. Nije shvatio da je blaženije davati nego primati (usp. Dj 20,35).

Zajednicu Cenacolo upoznao sam 1985. godine na njezinu početku. Bio sam kapelan u Centallu, župi udaljenoj manje od dvadeset kilometara od Saluzza. Sa mnom je radila časna sestra Consolata iz zajednice časnih sestara milosrdnica svete Jeanne-Antide Thouret, iz koje je bila i Majka Elvira. Jednoga mi je dana rekla: „Zašto ne bismo otišli posjetiti sestru Elviru, moju susestru, koja je napustila zajednicu i otišla živjeti s ovisnicima o drogama. Malo je luda, ali vrijedi je upoznati.“

Otišli smo i… vidio sam! Vidio sam mrtve koji uskrisuju, vidio sam snagu Evanđelja, vidio sam radost koja je plod slobode, služenja i siromaštva.

Odmah sam te mlade pozvao u župu i još uvijek se sjećam dojma koji su njihova svjedočanstva ostavila na grupu mladih iz župe, koji su otkrivali put istinske sreće.

„Velika opasnost u današnjem svijetu – kako piše papa Franjo – veliki rizik današnjeg svijeta, s pregršt njegovih potrošačkih dobara koje guše čovjeka, jesu pustoš i tjeskoba koje se rađaju iz samodopadnog i gramzivog srca, grozničavog traženja površnih užitaka i izolirane savjesti. Kad je duhovni život zaokupljen isključivo vlastitim interesima i brigama, u njemu nema više prostora za druge, nema mjesta za siromašne, Božji se glas više ne sluša, ne uživa se više slatka radost njegove ljubavi, ne osjeća se zanos za vršenjem dobrih djela“ (EG 2).

Radost koja se osjeća kada se ljubi, jedna je kap raja. Predokus je vječnog života kada ćemo susresti Onoga koji nas je došao spasiti. Vrijeme iščekivanja popraćeno je radošću jer smo sigurni u susret koji će doći.

I evo druge teme: strpljenje.

Kada čekamo nekoga koga volimo, a dugo ga nismo vidjeli, srce se ispunja radošću, čak i prije njegova dolaska, u stalnom strpljivom iščekivanju.

Poslanica svetog Jakova, koju danas čitamo, započinje ovim poticajem: „Strpite se dakle, braćo i sestre, do Dolaska Gospodnjega!“ (Jak 5,7).

Došašće nas poziva da razvijemo krepost strpljivosti, koja je nutarnja postojanost, izdržljivost u duhu i omogućuje nam da ne očajavamo i da se ne obeshrabrimo kada vidimo da dobro ne dolazi odmah. Koliko puta željeni rezultat ne dolazi odmah! Koliko puta moramo čekati prijatelja, brata, očekivano dijete.

„Evo, piše sveti Jakov, ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!“ (Jak 5,7-8).

Jako je izražajna prispodoba o sijaču. Posijao je njivu i pred njim je nekoliko mjeseci strpljivog i neprestanog čekanja, ali on zna da u međuvremenu sjeme ima svoj ciklus: prvo mora umrijeti, a onda, zahvaljujući jesenskim i proljetnim kišama, nanovo se roditi.

Naše zalaganje, naša dobra volja ne bi bili dostatni da nema obilne kiše Božje milosti.

No, kada govorimo o strpljivosti, misao spontano odlazi k vašim roditeljima! Tko zna koliko li su suza prolili, koliko molitava izrekli u tajnosti svoje sobe ili svoga srca. Tko zna koliko li su puta mislili da ćete se napokon ostaviti lošeg puta, da više nećete pasti u svoje slabosti, tko zna koliko li su puta povjerovali, ili se pravili da vjeruju, vašim obećanjima, a onda vas ponovno vidjeli kako se udaljavate!

Strpljivost je ponekad bila stavljena na tešku kušnju, no kolika li je radost bila kada su vas, neočekivano, uslijed tko zna kojih okolnosti (nesumnjivo zbog milosti Božje), mogli ponovno zagrliti poput milosrdnog Oca koji je ponovno zagrlio izgubljenog sina, nakon što ga je dugo i strpljivo čekao… Taj zagrljaj nije bio poput ostalih i odmah su bili svjesni da riječi više nisu bile potrebne. Bio je to susret dvaju srdaca.

U tom trenutku strpljivo čekanje, koje je uvijek predugo, ostavilo je prostora za puninu radosti! I pronađena je snaga da se oprosti, iako se možda u dubini srca mislilo, strašno je to reći: Ali platit će mi!

Dok se pripremamo za Božić, molimo Gospodina za dar punine radosti koja se rađa iz sebedarja i ne zaboravimo one koji nastavljaju strpljivo čekati nadajući se čudu, uskrsnuću, koje čak i danas čini Onaj koji dolazi i koji je rekao JA sam uskrsnuće i život! (Iv 11,25).