Sveti Tripun, kojega danas slavimo, svetac je iz prvih kršćanskih vremena, rođen je u Maloj Aziji oko 232. godine, a podnio je mučeničku smrt za vrijeme rimskog imperatora Decija oko 250. godine.

U Niceji mu je održan sudski proces pred Akvilinom, prefektom cijele Male Azije. Iz dokumenatâ koji donose akte procesa, doznajemo da je sv. Tripun hrabro ispovjedio svoju vjeru. Nakon trodnevnoga mučenja, kojim su ga željeli prisiliti da prinese žrtvu poganskim bogovima i tako odbaci kršćanstvo, odrubljena mu je glava.

Sv. Tripun je znao koja je posljedica ako javno prizna svoju pripadnost Kristu. Znao je da biti Kristov nosi rizik za njegov život. Ali također razumije da ovozemaljski život ima cilj, a taj cilj je jedinstvo s Bogom, ostvareno u svojoj punini u zajedništvu s njime u vječnosti.

Kako je moguće svjesno i slobodno odabrati smrt? Mirno umire samo onaj tko čvrsto vjeruje da ga na kraju čeka Bog. On zna da konac njegovog života nije ništavilo i trulež. Mučenici su ljudi poput nas, koji vole život i koji imaju ispravan osjećaj njegove vrijednosti kao Božjeg dara. Vrijednost života nije vezana samo uz ovozemaljski život. Dakle, spašavati svoj život nauštrb njegove prave vrijednosti jednostavno nema smisla.

Inače, bi ova zemlja bila jako tužno mjesto, stratište na kojem čekamo svoj kraj, netko od bolesti, netko od starosti, od vlastite ili tuđe ruke, ali samo stratište, „dolina suhih kostiju“ (usp. Ez 37). Mučenici su svjedoci, muževi i žene, u kojima je zasjala vjera u uskrsnuće. Propovijedaju o Kristu kao putu za postizanje vječnosti; a život u Njemu ono je što otkriva puni smisao i vrijednost života.

Ponekad se pitamo kako je moguće tako snažno svjedočiti? Odgovor nam može dati svjedočanstvo sv. Tripuna koji na pitanja „Tko si ti? Kojeg si stanja?“, odgovara izjavom: „Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!“. Iz njegove izjave iščitavamo da Krista može ispovjediti i svjedočiti samo onaj tko poznaje svoj identitet, onaj koji je slobodan i hrabar čovjek. To su zapravo tri temeljne odrednice svakoga mučenika: svijest o vlastitom identitetu, hrabrost i sloboda.

Tko si ti? Imaš li svijest o svome identitetu? Tko si ti pred ljudima?Vjernik si, katolik, čovjek koji živi u ovom prekrasnom Zaljevu svetaca. Ali, čovjek koji ne poznaje svoje korijene ili ih se stidi, lako može biti iskorijenjen.

Misao na mučenike, ali i na blaženike i svece ovog kraja mora u nama potaknuti pitanja o kvaliteti naše vjere. Osjećam li se dostojnim zvati se bratom u vjeri onih koji su za nju dali svoje živote? Mogu li se zvati bratom u vjeri s bl. Gracijom, bl. Ozanom, sv. Leopoldom, sv. Tripunom?

Vjerodostojnost kršćana često je potkopana nesposobnošću da vjeru utjelove i učine prisutnom u svome životu. Nema dosljednosti između onoga za što kažemo da vjerujemo i onoga što činimo. Moramo primijetiti da vjera često nije osobna i proživljena stvarnost već samo uspomena, sjećanje na djetinjstvo, na roditelje, baku i djeda koji su išli u crkvu. Ali, od uspomena i kamenih spomenika se ne živi, „a pravednik će od vjere živjeti.“ (Rim 1,17) Život vječni, uskrsnuće tijela, prima se po vjeri plodnoj djelima.

Mnogi problemi danas proizlaze upravo iz tog loma: vjere koja se ne pretvara u djela. Ponekad postoji tendencija da se vjera, a time i Bog, potisne u privatnu sferu, gdje joj se ne daje nikakva osobita važnost. Vjera više nije bitna na osobnoj ni na društvenoj razini, a to je zapravo  i razlog zbog čega smo izgubili identitet kao pojedinci, kao narod i kao vjernici katolici.

Tko je gradio ove prekrasne crkve i ovu katedralu sv. Tripuna? Vjera.Tko je podizao mnogobrojne obitelji? Vjera u Božju providnost.

Tko je slavio nedjeljnu svetu misu, ispovijedao se, sklapao kršćanske brakove, krstio djecu? Vjera u srcima.

Tko je svjedočio Boga pa i pod prijetnjom gubitka posla, građanskih i političkih prava, i pod prijetnjom za osobni život i život svoje djece? Vjera u Krista uskrslog i živog.

A što gradi naša tzv. vjera u 21. stoljeću? Crkve pretvaramo u muzeje ili još gore, kao na Zapadu u disko dvorane i kafiće. Bog nam više nije potreban. Ili stvaramo božanstva po vlastitom ukusu kojima više nisu potrebni prostori za slavlje sakramenata.

Umjesto obitelji s mnogobrojnom djecom, imamo prazne kuće i izumiruće obitelji. Živimo slobodan život, „brakove na probu“, a vjerski odgoj djece prepuštamo stihiji. Obitelj, odgoj djece i brak postaje sekundarni projekt, žrtvovan zbog ostvarenja osobnih egoističnih planova. Svoju utjehu onda tražimo u megalomanskim projektima za svoj život. Ili, ako ne ostvarimo te nerealne ciljeve razočarani bježimo u virtualne svjetove društvenih mreža i posežemo za ovisnostima koje umrtvljuju svaki pokušaj naše savjesti da se probudi.

Braćo i sestre, društvo bez duha evanđelja je osiromašenje za sve, i za vjernike i za one koji to nisu. Cijelo društvo živi razdirano nemirom i egoizmom pojedinacâ, a socijalni mir kupuje se trulim kompromisima i prikrivenim nepravdama.

Isus nas svojom porukom ljubavi, bratstva i zajedništva potiče da gradimo mostove i stvaramo putove mira i solidarnosti. „Danas su u krizi sve vrste zajedništva. Počevši od obiteljskog zajedništva, pa preko crkvenog, do socijalnog. Površinski izgleda da je sve veća organiziranost, a s druge strane sve veća usamljenost, sve veća individualizacija“, kaže papa Franjo u svojoj enciklici Svi smo braća (Fratelli tutti, 6).

Je li moja vjera dovoljno jaka da je živim u svojoj obitelji, u svojoj župnoj zajednici ili da je javno ispovijedam na radnom mjestu, s onima koji vjeruju i s onima koji su neprijateljski raspoloženi prema meni? Jesam li spreman na ismijavanja, neprijateljstva i progone? Jesam li slobodan? Imaš li slobodu?

Dolazimo tako do slobode – druge temeljne odrednice svakog mučenika. Isus Krist, model i uzor svakog mučeništva, sâm polaže svoj život. Prije svoje muke kaže Pilatu: „Ne bi ti imao nikakve vlasti nada mnom da ti nije dano odozgor.“ (Iv 19,11) I mučenici znaju da je život i smrt u rukama Božjim, ništa se ne događa mimo Božje providnosti. Slobodni su od ljudske osude i ljudskih mišljenja o njihovoj krivnji. Mučenici nisu robovi ideologija, trendova i utjecaja.

Možda nam ovu slobodu duha najbolje približe riječi koje je izrekao kardinal Alojzije Stepinac, u montiranom sudskom procesu: „Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismijavanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.“ „Izjavljujem pred Bogom, (…) da sam potpuno nevin, a povijest će pravo ocijeniti sav moj rad.“

Mučenici svih vremena u vrijeme progona brane svoju vjeru pouzdanjem u Boga, molitvom, hrabrošću i praštanjem neprijateljima. Na taj način svoj poraz pretvaraju u pobjedu a njihova krv postaje plodno sjeme novih kršćana. Kada je vjera snažna i djelotvorna, ona je vrlo često napadnuta; ali upravo su ti napadi plodonosni za Crkvu i za vjerodostojnost evanđelja. Umjesto da dovedu do izumiranja koje bi se očekivalo, krv mučenika hrani život Crkve i vodi njezinu rastu.

Upravo tu iščitavamo još jedan paradoks koji je sv. Pavao izrekao riječima: „Kada sam slab onda sam jak.“ (2 Kor 12,10) Najveći rast Crkve dogodio se upravo u trenutku najvećih progona i mučeništavâ. U ljudskim borbama i patnjama najsnažnije se očituje snaga križa, snaga milosti, Božja blizina koja spašava i krijepi. Križ je kadar probuditi u srcu najveća nadanja. Tako raste vjera. Križ čisti naš život od lažnih i prividnih sigurnosti, i oslobađa nam srce za vječnu sigurnost koja je samo Bog.

Tako dolazimo do hrabrosti – treće odrednice mučeništva. Za prihvatiti i nositi križ potrebna je hrabrost. Najveće propovijedi obično se ne propovijedaju riječima, već svjedočanstvom života koje se živi za Krista. I nema veće propovijedi od one o životu proživljenom za Krista do točke sudjelovanja u njegovoj muci i smrti.

Imamo li hrabrosti svjedočiti? Sv. Tripun nas poziva da budemo autentični svjedoci Krista i njegove Riječi života. Samo se na taj način postaje sol zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 5, 13-16). Pozvani smo svjedočiti svakodnevnom i požrtvovnom vjernošću u vršenju Božjih zapovijedi, a nadasve zapovijedi ljubavi i praštanja u obitelji i u društvu. Oni koji budu vidjeli naše takvo tiho mučeništvo svakoga dana, i koji o njemu čuju, bit će ojačani u vjeri da također žive svoje živote za Krista.

Treba hrabrosti da se čovjek odluči na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ljubav puno traži. Traži napor trajne preobrazbe života: od nestrpljivosti ka prihvaćanju, od taštine ka malenosti, od govora ka šutnji, od idealizacije svojih mišljenja ka sposobnosti da se sagledaju tuđa gledišta, od naglosti i srdžbe ka bezazlenosti i blagosti. Teško je dok u nama umire stari čovjek. Ali kršćanin nema alternative. Sv. Augustin će reći: „U mjeri u kojoj ljubav u nama raste, raste i naša ljepota, jer ljubav je ljepota duše“.

Kukavice i plašljivci nesposobni su za ljubav, praštanje i žrtvu svake vrste. Kukavičluk je razlog vječne smrti, jer je egoistični strah za sebe nadvladao ljubav (usp. Otk 21,8).

U drugom stoljeću kršćanstva, u vrijeme najvećih progona, nastalo je veliko apologetsko djelo nepoznatog autora, Poslanica Diognetu, koje tumači tko su kršćani u svijetu, koje im je poslanje, a ohrabruje pogane da prihvate istinitost evanđelja.

Ovako opisuje život kršćana: „U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji“.

Utecimo se sv. Tripunu da Bog po svojoj milosti i našoj suradnji odgoji naše srce za herojsku ljubav, praštanje i milosrđe. Amen!