Propovijed vlč. Tomislava Markića u Bleiburgu

Spomendan BDM Fatimske: Dj 13, 26-33; Iv 14, 1-6

Uvod

Okupili smo se danas u bleiburškoj župnoj crkvi kako bismo molili za sve žrtve II. svjetskog rata i poraća, a osobito za one iz našega naroda koji su nakon završetka rata bez suda ubijeni i bez traga sakriveni. Molimo i za žrtve iz svih drugih naroda jer smo članovi jednoga te istog naroda Božjega, koji na različite načine, priznajući to ili ne, pripada Stvoritelju, Svedržitelju i Svevladaru.

Zahvaljujem Biskupiji Gurk-Klagenfurt, osobito njenom pastiru biskupu mons. Josefu Marketzu i mjesnom župniku mons. Ivanu Olipu, na ovome euharistijskom gostoprimstvu i sudioništvu u zajedničkoj molitvi, kao i prilici da Bogu prinesemo zahvalnu žrtvu i molitve za naše pokojne, čije je stradanje započelo u ovome mjestu, a svom silinom se nastavilo na križnome putu na kojemu su mnogi i ubijeni kao žrtve osvete i komunističke revolucije koju su provodili ratni pobjednici.

Pozdravljam sve vas ovdje nazočne kao i sve vas povezane s nama putem medija, sve vas koji ste na bilo koji način pogođeni ovom velikom tragedijom našega naroda i pozivam Vas da dostojanstveno i u miru sudjelujemo u ovoj proslavi spomena Kristove muke, smrti i uskrsnuća, koji i nama daju smisao, snagu i nadu za budućnost.

Svoje molitve želimo uputiti u svoj poniznosti i skrušenosti pred Bogom, vladarom vremena i povijesti, Sucem živih i mrtvih, izvorom praštanja i pomirenja.

Homilija

Draga i poštovana braća i sestro,

Crkva danas slavi spomendan Blažene Djevice Marije Fatimske, na čast Gospi koja se na današnji dan 1917. godine počela ukazivati djeci: Luciji, Franji i Jacinti u portugalskoj Fatimi. Ova privatna objava veoma se proširila cijelim svijetom, dvoje mladih vidjelaca su o stotoj obljetnici ukazanja proglašeni svetima, a sadržaj Gospinih poruka i dan danas odjekuje u srcima vjernika.

Gospa se u Fatimi nazvala Gospom od svete krunice, a malim je pastirima pred kraj Prvoga svjetskog rata poručila: „Molite krunicu svaki dan kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata”. U fatimskim smo događajima baštinili i onu lijepu molitvu kojom završava svaka desetica krunice: „O, moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja, dovedi u Raj sve duše, osobito one koje su najpotrebnije tvojega milosrđa“.

Danas ovu molitvu molimo za sve žrtve svih ratova, a posebice za one stradale u velikoj tragediji našega naroda, koja je započela u Drugome svjetskom ratu, a nastavila se po njegovu završetku u ovim krajevima, kao i na križnom putu povratka civilnih i vojnih zarobljenika na kojemu su mnogi ubijeni te zakopani u masovnim grobnicama, rovovima i jamama na brojnim poznatim i još nepoznatim mjestima.

Molimo da nas Bog očuva paklenoga ognja koji riskiramo bezbožnim načinom života: opirući se praštanju i pomirenju, osuđujući i mrzeći one druge i drugačije te tražeći osvetu i odmazdu, namećući vlastite interese na račun drugih, ne osjećajući sućut za patnju drugih, ne poštujući ni svoj ni tuđi život te na tolike druge načine. Zlo je dosjetljivo i na različite nas načine mami i vabi u svoj pakleni zagrljaj.

Molimo stoga danas nadahnuti fatimskom molitvom i da Bog u svoj Raj dovede sve duše, da u Bogu nađu mir svi živi i svi mrtvi, svi nasilno ubijeni i prirodnom smrću umrli, svi pravedni i osobito oni koji su Božjega milosrđa najpotrebniji, a to su grješnici. Milost obraćenja započinje naime s priznanjem vlastite grješnosti i traženjem oprosta od onih koje smo povrijedili. Ako je zlo dosjetljivo, ljubav i Božje milosrđe još su dosjetljiviji te pronalaze svoj put do srca ljudi.

Svi smo potrebni Božjega milosrđa. Milosrđe je „put koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju zbog svoga grijeha“ (papa Franjo, Misericordiae vultus, 2). Čim prije prepoznamo veliku potrebu milosrđa u našim životnim situacijama i u našem društvu, tim će prije prevladati plodovi obraćenja i pravednosti.

Mnogi, s obzirom na doživljeno zlo i podnesenu nepravdu, počinjen zločin i izostanak kajanja počinitelja, opravdano žeđaju za pravednošću, koja bi ponovno uspostavila ispravne odnose među ljudima. Međutim, „neki su zločini toliko strašni i okrutni da se kažnjavanjem onih koji su ih počinili ne može nadoknaditi šteta počinjena zlodjelom“, uči nas papa Franjo u Enciklici o bratstvu i socijalnom prijateljstvu „Fratelli tutti“ te zaključuje: „Osveta ništa ne rješava“ (br. 251), a „pravdu se istinski traži samo ako je se traži iz ljubavi prema njoj samoj, iz poštovanja prema žrtvama, kako bi se spriječili novi zločini i zaštitilo opće dobro“. Stoga je „oprost upravo ono što omogućuje traženje pravde, a da se ne upadne u začarani krug osvete ili nepravdu zaborava“ (br. 252).

I nije slučajno što papa Franjo u spomenutom dokumentu, vezano upravo uz ovu tematiku, citira hrvatske biskupe i njihovo Pismo o 50. obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata: „Kao što su učili hrvatski biskupi: ‘svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti ni etničkih. konfesionalnih, nacionalnih niti političkih razlika’.“ (br. 253).

Stoga zajedno s papom Franjom u duhu Crkvenoga nauka o milosrđu molimo da Bog izlije na sve, osobito one ranjene nepravdom i pretrpljenim zlom, balzam svoga milosrđa, kako bi zacijelile rane podjela i razdora među ljudima, rane zatvorenosti za oprost i kajanje, rane nametanja vlastitih interesa drugima i manipulacije povijesnim događajima te tumačenja i stavova isključivo u skladu s vlastitim ideološkim polazištima i obrascima. Jedino milosrđe povijest čini poviješću spasenja.

Vidimo, draga braćo i sestre, kako smo pred ovom i sličnim tragedijama koje su se tijekom 20. stoljeća dogodile i hrvatskom i drugim narodima svijeta suočeni s misterijem zla, koje osobito u ratnim i poratnim zbivanjima često pronalazi uvijek nova i sve gora i sve ružnija očitovanja, čemu smo svjedoci i u aktualnom ratu u Ukrajini te patnji i stradanju tolikih nevinih ljudi.

No, nasuprot misteriju zla rađa se u srcima mirotvoraca i pravih Kristovih vjernika otajstvo dobra, koje svoj izraz pronalazi u spremnosti na praštanje i pomirenje. Mir, pa i onaj društveni, plod je pravednosti, ali i ljubavi te naše spremnosti oprostiti nanesene nepravde i tražiti oprost za nepravde koje smo mi učinili drugima.

Samo tako bit će moguće ostvariti viziju svetoga pape Ivana Pavla II. koju nam je (za)dao uz proslavu Velikoga Jubileja 2000. godine, a radi se o potrebi čišćenja povijesnoga spomena i pamćenja po kojoj Crkva ne može biti oslobođena „dužnosti dubokog žaljenja zbog slabosti tolikih svojih sinova, koji su joj nagrdili lice, onemogućujući je da potpuno odražava sliku svoga raspetog Gospodina“ (Tertio millennio adveniente, 35). Taj znak čišćenja pamćenja „od svih vjernika zahtijeva hrabri čin poniznosti, naime priznavanje propusta koje su počinili oni koji su nosili ili nose kršćansko ime“ (Incarnationis Mysterium, 11).

Biblijska čitanja koja su nam danas naviještena također nam šalju važne poruke. Tako u prvom čitanju sveti Pavao razlaže svojim sunarodnjacima u Antiohiji kako je Isus smaknut, iako „ne nađoše nikakva razloga smrti“ (Dj 13,28). I danas i tijekom povijesti mnogi su bivali ubijeni bez ikakva valjana razloga dijeleći tako, neki i ne znajući, Isusovu sudbinu. Razni Pilati smaknuše zbog nečijih interesa mnoštvo nevinih ljudi bez osude i krivice. I tada i sada sa svetim Pavlom kličemo: „I mi vam navješćujemo evanđelje“ (Dj 13,32): Bog je gospodar života i smrti, Bog je pobjednik nad smrću. Bog smrću svoga Sina svakoj ljudskoj smrti, u kakvoj je god patnji podnesena, daje smisao i odrednicu: život vječni.

Isti taj Bog poučava nas u svojoj Objavi kako je njegov Sin Isus Put i Istina i Život (usp. Iv 14,6) te da je on onaj kriterij po kojemu se spasava i stječe život vječni: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25,40) te time briše granice nacija i rasa, vjera i konfesija, vojski i armija, stranaka i ideologija, počinitelja i žrtava te kao jedini kriterij spasenja proglašava iskazanu ljubav prema bližnjemu: ispruženu ruku, podijeljen kruh, ljekovitu blizinu, prevladan strah.

Stoga u riječima današnjega evanđelja i mi pronalazimo snagu i utjehu: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova“ (Iv 14,1-2). Vjerujemo da je tako i za sve one kojima ovdje na zemlji ne znamo za grob i za koje zato molimo ovdje blizu mjesta gdje su posljednji puta viđeni živi.

Draga braćo i sestre, molimo danas ovdje za naš hrvatski narod da iz velikih patnji, podjela i kušnji, kojima je bio izložen osobito tijekom 20. stoljeća, izađe jači, složniji i ujedinjeniji u traženju i promicanju općega dobra i konsenzusa oko temeljnih vrijednosti i ciljeva. Molimo i za naše iseljenike i njihove potomke koji čine značajan i velik dio našega naroda da svojim umijećem, znanjem, utjecajem i svim drugim sredstvima doprinesu napretku i boljitku naše Domovine.

Molimo i za ljude u ovoj susjednoj i prijateljskoj nam zemlji Austriji i posebno u Koruškoj, koji su bili svjedoci ratnih i poratnih stradanja, a mnogi i sami stradalnici i žrtve nečovječnih režima 20. stoljeća. Molimo i za naše susjede Slovence, Bošnjake, Crnogorce i Srbe, Mađare i Talijane, od kojih su također mnogi stradali u vihoru Drugoga svjetskog rata i poslije njega. Sa svima njima dijelimo dio zajedničke prošlosti, koja je znala biti bremenita i izazovna, ali vjerujemo kako s njima, u međusobnom poštovanju i uvažavanju posebnosti i vlastitosti, dijelimo i zajedničku europsku budućnost, ispunjenu mirom, dobrosusjedskom suradnjom i solidarnošću.

Neka stoga Bleiburg bude i ostane mjesto poziva na dijalog i pomirenje, mjesto dostojanstvenoga spomena na žrtve jednoga vremena koje je iza nas, ali iz kojega nam valja izvući poruke i pouke za budućnost: nikada više rata i ubijanja, nikada više provođenja vlastite volje silom i nasiljem, nikada više da čovjek prestane biti čovjek i brat. Zajedno s pjesnikom Tinom Ujevićem smijemo danas ponoviti samo nekoliko stihova iz njegove pjesme Pobratimstvo lica u svemiru, koji nam žele poručiti kako smo svi mi dio jednoga čovječanstva, dio iste ljudske vrste te dijelimo jednake nade, strahove i želje:

„Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

(…)

O vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.“

I neka zadnja bude riječ molitve, molitve Gospi Fatimskoj, čiji spomendan danas slavimo:

Presveta Djevice Marijo, Kraljice najvjernija, Majko i odvjetnice naša, častimo te danas, na Tvoj spomendan, kako bismo tvome prečistom Srcu povjerili i predali svoju Domovinu i sve zemlje, svoj narod i sve narode svijeta. Tvojim srcem molimo od milosrdnog srca našega Spasitelja Isusa Krista zaštitu, oproštenje i dar mira da živimo u sigurnosti, pravednosti i slobodi, da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu za blaženu nadu vječnog otkupljenja.

U ljubav i zagovor tvoga Srca, Kraljice, polažemo svako dijete, mladića, djevojku, oca obitelji i majku, djeda i baku! Tebi predajemo svaku redovnicu, redovnika i svećenika. Budi majka mudrosti svim odgovornima za našu sadašnjost i budućnost. Izmoli nam brojna i sveta duhovna zvanja! Kraljice mira, moli za nas grješnike sada i na času smrti naše, a svim našim pokojnima daj da uđu u vječni mir, u radost Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen.