Propovijed vojnoga biskupa u BiH Tome Vukšića

„Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,  oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni.“

Draga braćo i sestre!

Navedenim riječima iz „Vjerovanja“, srdačno pozdravljam sve vas hodočasnike iz različitih krajeva i vas drage i poštovane Sinjane, štovatelje Majke Božje i vazda Djevice, Blažene Marije na nebo uznesene. I radujem se, što nas je Providnost Božja blagoslovila ovim duhovnim susretom u poznatom Gospinu svetištu. Stoga, puni zahvalnosti za taj blagoslov, s dubokom vjerom u uskrsnuće također svoga tijela i u svoj život vječni, ponizno sudjelujemo u euharistijskom slavlju na svetkovinu, kojom obilježavamo događaj, kad je Blažena Djevica Marija bila tijelom i dušom uznesena ne nebo.

I.

Uznesenje Blažene Djevice Marije je istina katoličke vjere, a Velika Gospa njezina svetkovina, za koju Crkva traži, da ju se tumači u najužoj uzročnoj vezi s Isusovim uskrsnućem i Njegovim uzašašćem na nebo. To isto vrijedi za vjeru u uskrsnuće tvoga i moga tijela i u moj i tvoj život vječni, čiji je uzrok i najava u Isusovu uskrsnuću.

Uskrsnuće Kristovo je temelj naše vjere u uskrsnuće tijela, a Marija je prvo od Božjih stvorenja kojemu je Bog podario tu milost. Tako je Marijino uznesenje i naše promaknuće, jer je njezino uznesenje dokaz opravdanosti naše nade u uskrsnuće našega tijela i naš život vječni.

Ta naša nada, koju hrani Isusovo uskrsnuće i uznesenje, a kojoj je Marijino uznesenje dušom i tijelom početak ostvarenja, jest prvi razlog zašto katolici tako rado štuju na nebo uznesenu Bogorodicu. Naime, jednostavno rečeno, osim što je ovo blagdan Gospina osobnog uznesenja, Velika Gospa je i svetkovina našeg optimizma, nade i radosnog očekivanja ljudskoga roda. To zato što je po ovoj svetkovini u našemu vremenu, na način naše nade, već prisutna naša vječnost. Jer također u našoj vjeri i očekivanju ostvaruje se misao napisana u Poslanici Hebrejima: „Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Hebr 11,1).

Po svom uznesenju Blažena Djevica Marija je „početak i slika budućega savršenstva Crkve“, kao što čitamo u molitvi predslovlja današnje Mise, jer jedno ljudsko tijelo – ono Gospino – već je na nebesima, čime je započelo ostvarenje savršenstva Crkve. Njezino uznesenje je istovremeno i „putokaz sigurne nade i utjehe putničkom narodu“. Nama koji, dok živimo u nadi, poznajemo i trenutke slabosti, kriza vjere i iskušenja te stoga trebamo i tražimo utjehu.

S druge strane, Velika Gospa je blagdan kada, u okviru kršćanske vjere u uskrsnuće i uznesenje, svakako treba izreći nekoliko riječi o kršćanskom poimanju ljudskoga tijela.

Naspram pojavama da je ljudsko tijelo u naše vrijeme često pretvoreno u robu, i na vrlo vulgaran način iskorišteno, kršćanstvo nudi svoju vjeru glede ljudskoga tijela. Smatra ga privilegiranim, da za vrijeme zemaljskoga života postane i bude hram Božji, sredstvo čovjekove dobrote prema drugim ljudima, način suradnje s Bogom stvoriteljem u nastajanju novih slika i prilika Božjih. A nakon tog oblika života, u kojemu smo se okupili na ovu svetu Misu, kao kršćani vjerujemo da će po svom budućem uskrsnuću ljudsko tijelo zauvijek trajati u životu vječnom. Temelj te vjere je istina o uskrsnuću Isusova tijela, po čemu je Isus postao prvi od umrlih, odnosno usnulih, kako piše sveti Pavao u Prvoj Poslanici Korinćanima: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“ (1 Kor 15,20 ). I nastavlja sveti Pavao: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku“ (1 Kor 15,22-23). I upravo tu se smješta sadržaj današnjega blagdana jer je, po svom uznesenju, Gospa je postala neka vrsta „prvine“ između onih koji su Kristovi. Upravo to znači da je Gospino uznesenje „početak i slika budućega savršenstva Crkve“, u kojemu se nadamo biti sudionici i koje je naša utjeha dok mu se približavamo u nadi.

II.

Gospa, osim što je po svom uznesenju početak ostvarenja najdubljih vjerničkih nada i razlog za optimizam, također je putokaz putničkomu Božjem narodu vjernika. A putokaz, po svojoj naravi, i u mjeri u kojoj ga se zaista poštuje, obvezuje i na pravac putovanja i na način kretanja na započetom putovanju.

U tom smislu, na pitanje: Na što Gospa kao putokaz posebice danas obvezuje i poziva Božji narod?, odgovor bi se mogao svesti na dvije osnovne vjerske istine o Blaženoj Djevici Mariji. Naime, kršćanstvo Gospu nudi kao ideal žene, na način Majke i Djevice. Ta je poruka suvremena i osobito važna posebice danas, kad je čovjek digao ruku i na materinstvo i na djevičanstvo, na porod i čistoću, kad i majka i djevica sve više postaju nostalgična kategorija suvremenoga društva, kad su kolijevke sve praznije a „poštenje“ sve rjeđe. Zaista jedan od velikih problema suvremenoga svijeta nalazi se u tome, što je ova civilizacija i njezina kultura, koju su stvorili i većinom vode muškarci, proizvela takvo stanje i uvjerenje, da današnja žena, uz otvorenu podršku muškarca, sve češće ne želi biti ni djevica ni majka. U takvu stanju Gospa jest siguran putokaz i ostaje obvezujući primjer. Stoga, gledano iz kršćanskoga vidika i u skladu s iskrenom marijanskom pobožnošću, može postojati i događati se autentično štovanje Gospe, Majke i Djevice, tamo gdje se zaista nastoji vršiti časnu ulogu majčinstva i poštivati dostojanstvo djevičanstva.

U vezi štovanja Gospe u našim krajevima, vrlo često se čuje tvrdnja, da su hrvatski katolici marijanski narod. U skladu s tim uvjerenjem, napisana je čak i hrvatska marijanska geografija, koju je jedan pjesnik (Branimir Jelenić) izrazio ovako: „Od Trsata do Aljmaša – Ti si Majko, snaga naša  – Od Poreča do Škrpjela – svetišta su tvoja bijela – Sinj, Olovo i Tekije – svuda nas tvoja ljubav grije – Brijeg Široki i Kondžilo – štitilo je tvoje krilo”. Odnosno, vrlo raširena marijanska pučka pobožnost našega naroda bila bi dokaz, da je Gospa, „duša duše hrvatske“, kako kaže jedan drugi pjesnik (Jeronim Korner).

Nekada su pjesnici tako izražavali svoja zapažanja. Ali pretpostavimo da promatraju, zaključuju i pjevaju o današnjem načinu odnosa hrvatskih katolika prema kršćanskim vrednotama majčinstva i djevičanstva. Kako bi pisali? Bi li smatrali, da njihovi nekadašnji stihovi odražavanju i sadašnje stvarno stanje životnoga pristajanja hrvatskih katolika uz primjer Gospe Majke i Gospe Djevice?

Postavljeno pitanje, i još više odgovor na njega, istovremeno je vrlo životno i vrlo kršćansko. Naime, vrednota djevičanstva, odnosno „poštenja“ kako ga je nekada nazivao naš jezik, na razini javnoga mnijenja sve više biva viđena kao anakrona i sve manje poštovana. A na razini pojedinačnoga pristajanja uz nju te njezina poštovanja ili odbacivanja, neka svatko od nas ovdje okupljenih, muškarci i žene, kao i svi ostali katolici našega naroda, pred licem vazda Djevice Marije, za sebe u tišini vlastite savjeti Bogu položi račun.

A kako hrvatski marijanski narod u ovo vrijeme nasljeduje Gospin putokaz u poštivanju majčinstva? Na to pitanje ipak malo je lakše odgovoriti, jer postoje konkretni pokazatelji, na koje se može pozvati i osloniti. U tom smislu neka nam posluže pouzdani podaci (Hrvatski zavod za statistiku), koji kažu da je u Republici Hrvatskoj tijekom 2018. godine bilo 52.706 umrlih i 36.945 živorođenih. To pak znači, da je bilo čak 15.761 smrti više negoli rođenja. Odnosno samo zbog toga i samo za godinu dana nestalo je ne samo jedno cijelo naselje veličine grada Sinja, ako ga se promatra kao zasebno naseljeno mjesto, nego bi ga trebalo uvećati za još skoro jednu njegovu trećinu. Ako se tomu doda siguran podatak, da su i hrvatski katolici u Bosni i Hercegovini tijekom 2018. godine (izvor BKBiH) imali negativan prirodni priraštaj za 2.165 (pokopanih 6.251, krštenih 4.086), onda postaje posvema očito gdje je današnja generacija hrvatskih katolika u nasljedovanju primjera Gospe majke.

III.

Draga braćo i sestre!

Spasenje, uskrsnuće tijela i život vječni će u svakom našem pojedinačnom slučaju proizaći, osim iz dara milosti Božje, također iz našega mudrog kršćanskog življenja i odgovorne suradnje s Bogom stvoriteljem. I osobito iz stvarne poniznosti u ophođenju prema samome Gospodinu i drugim ljudima. Jer samo tako ćemo postati dostojni obećanja Kristovih.

Na kraju, puni vjere, ponizno zazivamo da Gospa, Majka i Djevica, sve nas, i dobre i one koji to nisu, na našem putu prema Nebesima, prati svojim molitvenim zagovorom: kako bismo ustrajali na Gospinu putu ili kako bismo se na njega vratili. I kako bismo dospjeli do vječnoga spasenja, koje nam je Isus obećao. Da hrvatski katolici zaista budu marijanski narod po tomu, što će se hrabro i vjerno ponašati prema Gospinu putokazu i ustrajati u nasljedovanju njezina primjera majčinstva i djevičanstva.

„Dušo duše Hrvatske – Isusova mati – Sunce naših stradanja – Ne prestani nam sjati!“, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.