“Zlatnim maturantima” svoju je čestitku uputio preko generalnog vikara don Franje Frankopana Velića i splitsko-makarski nadbiskup Dražen Kutleša:

“Poštovani i dragi slavljenici,

kao generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, a u ime splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše, upućujem Vam najsrdačnije čestitke povodom Vašega velikog jubileja – zlatne mature. Narodna mudrost kaže da se zlato u vatri kuje. Vjerujem da ste i Vi, prolazeći kroz iskušenja i izazove života, dosegli do takve zrelosti da sa svetom Terezijom Avilskom možete reći: Sve je milost!

Neka Vas prati Božji blagoslov i zagovor naše Najvjernije Odvjetnice! Živjeli!”

Već od 12 sati “jubilarci” su se počeli okupljati u novoj zgradi Sjemeništa. Od trideset i dvoje đaka koji su 1971. upisali četvrti razred tadašnje vjerske gimnazije, dvadeset i devet ih je u lipnju 1972. položilo maturu, a na “zlatnom” slavlju okupilo ih se šesnaest – “raspršenih” od Travnika i Okučana, preko Zagreba i Otočca do Brača i juga Splitsko-makarske nadbiskupije – što je razmjerno velik broj jer su šestorica već među preminulima, od kojih su dva svećenika, dok ih je osam još uvijek u službi.

U 13 sati su u manjoj sjemenišnoj kapeli slavili misu, koju je predvodio župnik Podgore don Marinko Jurišin, a u koncelebraciji su bili župnik Konjskog don Jakov Rančić te župni vikar u Otočcu (Gospićko-senjska biskupija) don Anđelko Kaćunko, dok župnik Duća don Ljubo Pavić te župnik Podgrađa i Blata na Cetini don Ivan Vrdoljak nisu mogli koncelebrirati radi večernjih slavlja u svojim župama.

Don Jurišin je u kratkom nagovoru najprije izrazio radost zbog toga susreta te je svoje “kolege zlatne maturante” pozvao na “trostruko Z”: zahvalnost, zajedništvo i zavjet. “Zahvalnost dugujemo najprije Bogu za četiri odnosno deset godina života i učenja u tzv. malom sjemeništu (nakon kojega su neki nastavili studij u bogosloviji, tj. u ‘velikom sjemeništu’), uz velike i duhovne ljude – odgojitelje i profesore – kojih se također sjećamo sa zahvalnošću”, rekao je vlč. Jurišin, podsjetivši kako “smo svi u proteklih pedeset godina svašta vidjeli te proživjeli mnoge osobne, crkvene i narodne drame pa ipak dočekali ovaj trenutak slavlja”. Istaknuo je zatim vrijednost zajedništva u onim danima mladenačke duhovne i intelektualne formacije, nakon koje se manja i veća povezanost među nekima održala do danas. A tzv. zavjet, na koji je don Jurišin pozvao, jest poticaj kolegama na obećanje da će “nastaviti jedni na druge misliti, jedni za druge moliti te koliko je moguće što češće doći na neko druženje, jer to su prigode za razmjenu iskustava, za povjeravanje u teškoćama te za međusobno ohrabrenje i potporu u nastavku rada na njivi Gospodnjoj odnosno u svjedočenju vjere ondje gdje nas je Bog stavio u službu”.

Nakon misnoga slavlja slijedio je zajednički objed u sjemeništnom blagovalištu, a potom “prozivka” u razredu sjemenišne gimnazije koja danas nosi naziv “Don Frane Bulić”. Razrednika, koji je “zlatnim maturantima” prije pedeset godina bio dr. don Drago Šimundža, zamijenio je sadašnji ravnatelj Sjemeništa don Vedran Torić. Nakon što su se “odazvali” svi po abecedi “prozvani”, don Kaćunko je prenio pozdrave onih koji uglavnom zbog bolesti nisu mogli prisustvovati slavlju, a potom su mnogi prelistali pet desetljeća stari Imenik i radoznalo pregledavali ocjene u završnom razredu gimnazije.

Zatim je druženje nastavljeno u blagovalištu, uz kolače, kavu, razgovor o životu i podsjećanje na nekadašnje zgode i dogodovštine iz zajedničkih sjemenišnih godina. Neki su svećenici zbog pastoralnih obveza morali otići malo ranije, ali svi su se rastali s odlukom da se već sljedeće godine ponovno okupe u Dućama na blagdan Gospe Snježne.