Uz njega je bilo više od dvadesetak koncelebranata, kanonika, svećenika i redovnika, te ministranata i čitača. Na početku misnoga slavlja domaći župnik vlč. Zvonko Vuković pozdravio je biskupa i zaželio mu dobrodošlicu, kao i svim nazočnim svećenicima i vjernicima.

Nakon Evanđelja koje je otpjevao prečasni Matija Pavlaković, s. Ilijana T. obnovila je svoje zavjete i obećala Gospodinu poslušnost, čistoću i siromaštvo po Prvotnom Pravilu i konstitucijama bosonogih karmelićanki Reda Blažene Djevice Marije od Gore Karmela.

Biskup Križić je homiliju u prigodi 50. obljetnice redovničkih zavjeta s. Ilijane posvetio ustrajnosti i vjernosti koje su u središtu pozornosti crkvenog dokumenta upućenog svim članovima posvećenog života. „Želim odmah napomenuti kako nije isto ‘ostati u samostanu’ i ‘ostati vjeran-vjerna’. Ostati u samostanu, u redovništvu, znači ustrajati u opiranju različitim napastima da se promijeni životna odluka i izbor koji se jednom učinio. Ali ostati vjeran znači neprestano tražiti i trajno otkrivati, u svom redovničkom pozivu, nove Božje pozive, nove Božje ‘idi’, ‘dođi’, ‘učini to’, te neprestano praviti nove ‘izlaske’ ili ‘egzoduse’ u svom redovničkom životu. Samo tako se raste u spoznaji misterija vlastitog poziva i poslanja. Stoga nije najvažnije ustrajati u pozivu nego ustrajati u vjernosti. Ustrajati na svakakav način, može biti puno gore od ne ustrajati. Nažalost ima i onih koji ‘ustraju’ samo zato što se Crveno more zatvorilo i ne mogu nazad, a ne zato što ih nosi polet i oduševljenje prema Isusu ili Obećanoj zemlji. Vjernost se ne sastoji u samo obavljanju nekih poslova koji se moraju vršiti zato što to dužnosti nalažu, nego je bit u tome koliko se to čini iz ljubavi prema Bogu. Ivan Pavao II., u apostolskom pismu ‘Novo millennio ineunte’ upozorava na ‘opasnost da se nešto radi tek da se radi’ (br. 15), a onda dodaje kako je nužno da aktivnosti izviru iz razmatranja i molitve, te da se nose s oduševljenjem i ljubavlju. Vjernost ovisi od srca i njegove povezanosti s Bogom. Vrlo je važno za redovnika-redovnicu znati bdjeti nad vlastitim srcem da ga ne ispuni egoizmom. Jer i posvećena osoba može imati, kako veli Pavao, ‘nerazdijeljeno srce’, ali što je unutra samo egoizam, briga za sebe i svoje interese. Takvo srce neće nikada iskusiti onu puninu radosti o kojoj govori Isus“, rekao je biskup Križić.

„Mi u ovoj euharistiji zahvaljujemo Bogu za 50 godina ustrajnosti, a siguran sam, i vjernosti obećanjima koje je sestra Ilijana dala Bogu. Nije to samo njezino postignuće, nego i ostvarenje Božje milosti. U tom hodu je zasigurno bilo puno kušnji, tama, trpljenja pa i napasti da se odustane. To sve su proživljavali i svi Isusovi učenici. Koliko su puta i apostoli bili u napasti da odustanu. No, ovdje treba naglasiti da sama Božja milost i njegova snaga nisu dostatne da bi netko ostao vjeran obećanjima koje je dao Bogu. Nužna je čovjekova suradnja. Ne smije se apsolutizirati ni milost niti čovjekovo djelovanje, jer je za ustrajnost i vjernost jednako nužno i jedno i drugo. Svi mi znamo koliko su danas u krizi ustrajnost i vjernost. Kultura današnjega vremena nameće uvjerenje kako je vjernost danas gotovo nemoguća, ili je moguća samo nekom manjem broju izvanrednih ljudi. Neki opet idu korak dalje stavljajući u pitanje samu vjernost kao krepost, tj. je li vjernost uopće vrijednost“, kazao je mons. Križić.

„Mnogi će reći kako u današnjem vremenu ništa nije duga vijeka, i sve se svodi na logiku trgovine: upotrijebi – posluži se, i nakon izvjesnog vremena baci. Sve se svodi na potrošnju. Tako se sve više stvara svijet u kojem ništa nije definitivno, nego sve se može opozvati. Tako osobe već u trenutku kada prave izbor čine sve da jedna vrata ostanu otvorena da taj izbor ne bude definitivan, nego da ga se može opozvati ako dođu neke druge ponude koje mogu imati privlačniji izgled. Svi znamo koliko se ovo reflektira, ne samo na redovnički i svećenički poziv, nego i na brak. Već se poodavno počelo govoriti o brakovima ‘ad tempus’, na određeno vrijeme. Danas je sve više osoba koje ne žele službeno sklopiti brak, niti crkveni niti civilni, jer se ne žele vezati. Nije mali broj niti onih koji prije sklapanja braka prave ugovore da kod rastave ne bude komplikacija. Što znači da već prije sklapanja braka računaju i s rastavom. Slično tome se uočava i kod posvećena poziva. Od mnogih koji se opredjeljuju za redovnički ili svećenički život, može se čuti: ‘poći ću u samostan, pa ako ne bude išlo, vratit ću se’. Ovo jasno pokazuje kako se već u samim odlukama odlučuje i za drugu mogućnost koja je ravnopravna prvotnoj odluci. Čak ta sloboda – odgovornost ide do te mjere da kada netko pravi neku odluku u istom času želi imati jamstvo da se ta odluka kasnije može opozvati. Ali to onda nije pravi izbor, i još manje izričaj slobode i odgovornosti. Već se unaprijed računa s mogućom nevjernošću i opozivom. Svaka odluka podrazumijeva neko odricanje, jer nečemu se tada mora umrijeti. Kada netko bira, istovremeno se i odriče onoga što nije izabrao. Takav je život. Dijete mora umrijeti, nestati, da bi izrastao adolescent. I adolescent mora umrijeti, nestati, da bi se mogao roditi čovjek, zreo, punoljetan. Prelazak iz jedne životne faze u drugu poznaje svoje krize. Ali se nećemo zbog toga odreći tih prijelaza i ostati trajno infantilni. Crkva, zbog svega ovoga ne dovodi u pitanje vjernost kao vrednotu, kao krepost koja je ne samo moguća, nego i nužna. Ta vjernost, na koju je čovjek pozvan, ima svoje uporište, svoju motivaciju i svoj smisao u Božjoj vjernosti čovjeku. Božja vjernost je poziv čovjeku da bude vjeran, i ta Božja vjernost mu daje snagu da može biti vjeran. Rast ka ljudskoj i duhovnoj zrelosti zahtjeva neizostavnu borbu. Bez te borbe nema mogućnosti da se dođe do zrelosti. Borba je znak da osoba nije zadovoljna s onim što jest i što ima, jer je sami prirodni nagon tjera na više. Ako se to ne događa onda je neminovno da će redovnički ideali postajati sve slabiji. Osoba će se sve više udaljavati od toga da joj je Bog na prvom mjestu. To će ostati samo na riječima. Nasljedovanje Krista će zamijeniti borba za nasljedovanjem svojih želja i ambicija. Zauzetost za druge ili zajednicu zamijenit će se zauzetošću za sebe i vlastite interese. Osobne želje i prohtjevi dovest će do toga da spremnost na žrtvu i darivanje postane nešto posve nerazumljivo. Askeza i rad na sebi i svom posvećenju zamijenit će askeza, odnosno borba, za sebe i svoju afirmaciju“, pojasnio je biskup.

Obraćajući se slavljenici, biskup Križić joj je kazao: „Radujemo se danas s tobom što si ustrajala, i u svoj ljudskoj slabosti, ostala vjerna obećanjima koje si dala Bogu. Zato je ovo za tebe dan posebne zahvalnosti Bogu što milost Božja u tvom životu, kako kaže Pavao, nije bila uzaludna. Usprkos svim kušnjama i poteškoćama, i ti možeš s Apostolom reći, da si dobar boj bila i vjeru, odnosno vjernost Bogu, sačuvala. U svim mogućim tjeskobama, tu se uvijek nalazi nepresušni izvor radosti. Draga sestro! I danas Isus tebi postavlja ono isto pitanje koje je postavio prvim učenicima: ‘Što tražite?’ To je u stvari ono pitanje koje ti je bilo upućeno kod prvih zavjeta prije 50 godina, a ono je i danas jednako aktualno. Na to Isusovo pitanje smo pozvani odgovarati tijekom cijelog svog redovničkog života. Lako se dogodi da počnemo tražiti nešto što Bog ne želi da tražimo. Na jednom slavlju 50 godina zavjeta četvorice redovnika u Italiji, jedan reče: ‘Čemu je prikoristilo ovih 50 godina? Jesmo li mi danas bolji i svetiji nego prije 50 godina?’ Zbilja je ovo iznimno važno pitanje koje si mi stariji trebamo stalno ponavljati. Je li se negdje dogodio zastoj u rastu, ili smo čak možda krenuli u krivo? Mi svi tebi sestro želimo da te Božji blagoslov trajno prati i da nikada ne staneš na svom redovničkom putu posvećenja“.

Čuvarice svetišta animirale su misno slavlje lijepim pjevanjem, pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD, a narod im se pridružio.

Na kraju misnoga slavlja, domaći župnik zahvalio je biskupu Križiću za euharistijsko slavlje i homiliju, a također i svim svećenicima, redovnicima i vjernicima. Zatim se i slavljenica obratila nazočnima, zahvalivši Bogu, Majci Božjoj i sv. Josipu, kao i svima na daru redovništva i svetih zavjeta, te im je uputila tri riječi, tri misli: ‘hvala’, ‘Božji smo’ i ‘Bog je s nama’.

Svečano misno slavlje završilo je marijanskom pjesmom: „Ljiljane bijeli“ koju je narod zdušno pjevao. Drugi dio slavlja nastavio se kod obiteljskog stola i druženja.

S. Ilijana Terezija rođena je u pitomom turopoljskom mjestu Mraclinu, nedaleko od Zagreba, u dobroj katoličkoj obitelji, gdje je primila život vjere i Evanđelja, kao i njezin brat. U Stepinčevom Karmelu položila je svoje prve redovničke zavjete 1971. godine, a doživotne 1974. godine. U samostanu je obnašala razne dužnosti, a bila je odgajateljica mladih, kao i višegodišnja poglavarica. Odlikovala se revnošću, vedrinom i zauzetošću za Krista Gospodina, za Crkvu i za spasenje duša, kao i za dobra duhovna zvanja.