Na početku mise kardinala, nazočne svećenike i vjernike pozdravio je župnik fra Josip Koren.

Vrhbosanski nadbiskup je u propovijedi povezao misna čitanja sa činjenicom da se desetljećima Hrvati iseljavaju sa svojih vjekovnih ognjišta, ali vjeru ne gube u inozemstvu. Istaknuo je da je najvažnije u čovjekovom životu imati središte, a to je Isus Krist. Potaknuo je nazočne da ih ne zavede materijalizam te trka za potrošnjom kako ne bi izgubili vjeru.

“Današnje evanđelje nam divno poučava potrebu raditi u vinogradu Gospodnjem gdje god bili. Vjernik se opredijeli živjeti Božju zapovijed i slušati Božju riječ, ali ako to izgubi onda život nema smisla”, rekao je kardinal i posvijestio vjernicima da je prevažno bilo što su Hrvati u metropoli kakva je Beč našli crkvu u kojoj mogu sudjelovati na misi na hrvatskom jeziku.

Potaknuo je nazočne da svojoj djeci ostave svjedočanstvo vjere te pozvao vjernike da nikada ne zaborave svoje korijenje, grobove predaka te stare koji čeznu da ih ponekad vide.

Na kraju mise pozdrave su uputili predstavnik Pastoralnog vijeća HKM-a Pavo Lubar, ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu mons. dr. Tomislav Markić, prelat Bečke nadbiskupije, dr. Josef Weismayer te veleposlanik Republike Hrvatske u Austriji Danijel Glunčić, izvijestila je mrežna stranica nedjelja.ba.

Inače, istoga dana kardinal je otkrio i blagoslovio spomen ploču koju su podigli zahvalni vjernici na čelu sa župnikom fra Josipom.

Dan prije, u subotu 19. rujna vrhbosanski nadbiskup je u istoj crkvi podijelio sakrament svete potvrde. Krizmanici su zbog epidemioloških razloga bili podijeljeni u dvije skupine. Na misi u 9:30 je bilo 102 krizmanika, a na onoj u 12:30 94 .

Kardinala je dočekao župnik fra Josip zajedno s ostalim franjevcima, koji pripadaju Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Sv. Ćirila i Metoda, fra Daroslav om Miklaušićem, fra Radovanom Ćorićem, fra Ivicom Pećnikom te fra Ivicom Janjićem.

Inače, u HKM-u u Beču djeluju i četiri časne sestre Školske sestre franjevke.

Premda je već 1912. osnovano u Beču dušobrižništvo za Hrvate, ono je bilo usmjereno prema starosjediocima, Gradišćancima. Poslije 1945. a posebno pojavom prvih Gastarbeitera bilo je jasno kako se mora tražiti trajno rješenje jer se Hrvati koji žive u Beču nisu mogli pastoralno opsluživati iz Linza.

U blizini samostana u Singerstrasse 7 dobivene su prostorije 1960. i osnovan je Hrvatski dušobrižnički ured, koji je kasnije preimenovan u Hrvatska katolička misija.

Hrvatska zajednica, tražeći crkvene prostore, okupljala se u kaplici časnih sestara u 10. kotaru u Axlingergasse, u kapleli Kolpingshausa u 5. kotaru, u Peterskirche u 1. kotaru i u Franjevačkoj crkvi.

Tek devet godina poslije Hrvati su se “uselili” u crkvu Am Hof. Danas turistički vodiči grada Beča, provodeći grupe turista, pokazujući prstom na nju i govore da je to “hrvatska crkva”. Veliki broj hrvatskih vjernika koji ispunjava svake nedjelje crkvu i trg čini je najposjećenijom glavnom gradu Austrije. Hrvatski vjernici uživaju ugled zajednice vjerne svojoj Crkvi i župi koju su u početku vodili isusovci, a sada franjevci iz Hrvatske.