Euharistijsko slavlje predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš, u zajedništvu sa župnikom Tomislavom Petrićem te svećenicima iz grada i dekanata. Župnu crkvu ispunili su župljani svih generacija, a uz pedesetak sestara Družbe na misnom slavlju bili su i predstavnici civilnih vlasti.

Na početku misnog slavlja okupljene je pozdravio župnik Tomislav Petrić. U zajedničku molitvu uključene su nakane za sve pokojne sestre koje su djelovale u župi i gradu, kao i za pokojne dobročinitelje. Posebno je pozdravio provincijalnu glavaricu s. Nevenku Jurak i sve nazočne sestre Kćeri Božje ljubavi, svećenike na čelu s dekanom preč. Dominikom Vukalovićem i trajnim đakonom Miljenkom Flajsom, zatim djecu iz Dječjeg vrtića sv. Josipa i njihove odgajateljice, učenike i učitelje Osnovne škole „Đuro Ester“ s ravnateljicom Sanjom Prelogović, kao i sve vjernike okupljene na slavlju. Uime župe i grada zahvalio je sestrama na njihovom pastoralnom i odgojnom radu, a među okupljenima posebno pozdravio i potpredsjednika Hrvatskog sabora, gradonačelnika Mišela Jakšića te župana Tomislava Golubića sa suradnicima.

Biskup Radoš započeo je propovijed mislima da bi bilo lijepo kada bi sestre same s propovjedaonice posvjedočile o sebi, svome poslanju i svome odnosu s Isusom. Ipak, istaknuo je da one to već čine, i kada šute jer njihov život, njihovo poslanje i djela govore najdublje o tome tko su i kome pripadaju. Njihovo ime, Kćeri Božje ljubavi, samo po sebi svjedoči da su rođene iz Božje ljubavi, iz Božjega srca koje je samo dobro i plemenito, te da su pozvane tu istu dobrotu prenositi drugima.

Biskup je podsjetio da se sestre ne prepoznaju prvenstveno po habitu, nego po habitusu srca, po djelima koja izviru iz njihove povezanosti s Bogom. Isus je rekao: „Po plodovima ćete ih prepoznati“, a plodovi otkrivaju kakvo je stablo. Tako i sestre u svom životu pokazuju od čega žive i u koga su ukorijenjene. Njihovo djelovanje u ovome gradu nije upisano u arhive ni u knjige, nego u živa srca ljudi, osobito djece u vrtiću, obitelji i župne zajednice. One su poput rukopisa kojim Bog piše u ljudskim srcima: tiho, bez buke i reklame, ali duboko i trajno, rekao je biskup od djelovanju sestara u Koprivnici.

U propovijedi je biskup govorio i o tajni njihove postojanosti. Kako je moguće da jedna zajednica ustraje čitavo stoljeće? Ne zbog ljudske snage, složnosti ili nadljudske volje, nego zato što su gradile na stijeni – Kristu.

Tumačeći evanđeosku sliku mudroga čovjeka koji kuću gradi na stijeni nasuprot ludome koji je gradi na pijesku mons. Radoš je rekao kako redovnički život zahtijeva „kopanje duboko“, mnogo odricanja i žrtve, ali upravo tako dolazi se do Krista, stijene života, sigurnosti i vjernosti. On je kamen koji su ljudi često odbacivali, ali koji je postao kamen zaglavni, temeljni oslonac. Krist je vječan, vjeran i ne popušta ni onda kada mi odustanemo, i upravo zato sestre mogu opstati i kroz oluje povijesti, ratove, progone i osobne kušnje, pojasnio je biskup.

Zahvalio je sestrama na svjedočanstvu kroz proteklih sto godina, svjedočanstvu koje je ponekad uključivalo i mučeništvo ljubavi baš poput blaženih Drinskih mučenica. Govoreći nadalje o ulozi redovničkih zajednica u Crkvi biskup je rekao kako njihov život pokazuje da redovnici i Crkva nisu samo socijalne ustanove, nego zajednice koje djeluju iz vjere i ljubavi prema Kristu. Njihova najveća poruka jest upravo to: živjeti iz Isusova stabla, dopustiti da Božje djelo bude živo u njima i tako rađati plodove koji hrane cijelu Crkvu i društvo.

Na kraju propovijedi mons. Radoš postavio je pitanje: jesu li sestre željele biti sretne? Odgovorio je jasno – da. U samostan nisu pošle da pobjegnu od svijeta ili od sreće, nego da pronađu istinsku sreću u Kristu, izvoru dobrote i radosti. Zato im je poželio da i dalje ostanu Kćeri Božje ljubavi, trajno ukorijenjene u Kristu, svjedoci Božje ljubavi u svakom vremenu i okolnostima. Njihova sreća, poručio je, neka uvijek dolazi od Onoga koji je izvor svake sreće, od Isusa Krista, jedinoga i vječnog, koji je uvijek nov, uvijek blizu i uvijek spreman ljubiti do križa.

Prije misnog blagoslova nazočnima se obratila i provincijalna glavarica s. Nevenka Jurak. Izrazila je zahvalnost Bogu za 100 godina prisutnosti Družbe u Koprivnici te podsjetila kako je Dom Presvetog Srca od samih početaka bio ne samo mjesto molitve, nego i utočište nade, obrazovanja, dobrote i duhovne snage. „Danas ne slavimo samo povijest, slavimo i budućnost“, rekla je, dodavši da ova obljetnica podsjeća kako svetost ne stanuje samo u velikim djelima, nego u svakodnevnoj vjernosti i tišini služenja. Govor je zaključila pozivom da sestre na službi u koprivničkom samostanu i dalje budu svjedokinje nade i kvasac Evanđelja u društvu, zagledane u Presveto Srce Isusovo, iz kojega crpe snagu i nadahnuće za svoje poslanje: „Drage sestre Samostana Presvetog srca koje danas vršite svoje poslanje u ovome gradu kao oruđa Božje providnosti, kao njegova sredstva spasenja. Pozvane ste pomagati djeci i mladima otkrivati ljepotu života s Bogom, braniti slobodu savjesti, svetost obitelji, nepovredivost ljudskog dostojanstva. Budite, drage mi sestre, svjedokinje i znak nade, kvasac evanđelja u društvu, zagledane u Presveto srce našeg Spasitelja u kojemu nalazimo izvor, snagu i nadahnuće za življenje i svjedočenje njegove ljubavi, po primjeru utemeljiteljice službenice Božje, majke Franciske Lehner.“

Nakon mise kratki program izvela su djeca iz vrtića sv. Josipa te učenici Osnovne škole „Đuro Ester“, u čijem su odgoju i radu tijekom godina sudjelovale i sestre Kćeri Božje ljubavi.

FOTO 100. obljetnica djelovanja Kćeri Božje ljubavi u Koprivnici