Proslava sv. Andrije u Dubrovniku: I mi smo pozvani, poput sv. Andrije, s Isusom izgrađivati bolji svijet

Jutarnju misu u župnoj crkvi predslavio je župni upravitelj don Marin Lučić, a večernje misno slavlje prebačeno je u katedralu odakle je prenošeno putem interneta tako da je u okolnostima novim mjera veći broj vjernika mogao pratiti. Večernju misu predvodio je mr. don Robert Ćibarić, župnik župe sv. Mihajla u Lapadu i dekan dekanata Dubrovnik 1, a koncelebrirali su župnik Lučić i župnik vikar don David Marjanović. Za orguljama je bila profesorica Luce Čatić koja je animirala liturgijsko pjevanje.

Lapadski župnik je izrazio nadu da vjernici u svojim srcima nose radost novog života kojeg nudi vjera, Bog te proslava sv. Andrije i u ovakvim okolnostima života.

Razmišljajući o životu sv. Andrije napomenuo je kako se sv. Andrija rijetko spominje u evanđelju te se zaustavio na evanđeoskom ulomku koji je govorio o tome kako je Isus pozvao sv. Andriju, zajedno s njegovim bratom Petrom, da postane njegov učenik.

Spominjući Isusovo rodno mjesto Nazaret i Isusovo poslanje župnik Ćibarić je kazao kako se možda moglo očekivati da će Isus svoje djelovanje započeti i ponuditi novost koju je želio proširiti na ostale, na svijet, u samom Nazaretu. No to se nije tako dogodilo jer je ta mala nazaretska sredina koja ga je dobro poznavala „bila zatvorena u samu sebe i nije se bila spremna otvoriti novosti i svjetlu života koje Isus nudi“.

Zatim je kazao kako se većina Isusovog djelovanja događa uz Galilejsko more. Spomenuo je kako Petar i Ivan dolaze iz Betsaide, mjesta sjevernije od Kafarnauma, i nastanjuju se u Kafarnaumu. Nisu bili baš siromašni ribari u tom mjestu koje je tada brojilo oko tisuću stanovnika, imali su tu i svoju kuću koju je Isus kasnije posjetio i gdje je boravio s njima. Propovjednik je primijetio kako „svatko odlazi iz svog mjesta da bi započeo novi život i dao svoju ponudu“.

Opisujući sami Kafarnaum kazao je kako je bilo mjesto susreta različitih kultura, kao i taj cijeli kraj koji išao prema granico s Mezopotamijom, te su tamo živjeli mnogi narodi, a uz ostalo i Grci, ljudi otvorenog duha. Dodao je i kako je samo ime Andrija grčkog podrijetla što govori o tome da su njegovi roditelji bili otvoreni i nisu bili toliko privrženi tradiciji.

Iz tog mjesta, Kafarnauma, Isus započinje naviještaj evanđelje i ostvaruje proroštvo Izaije o narodu, odnosno narodima koji su tu obitavali, koji je živio u tmini i kojem svjetlost jarka osvanu. Ta svjetlost je Isus Krist koji svojom pojavom i navještajem želi rasvijetliti tmine čovječanstva, ustvrdio je propovjednik.

Isus je stalno bio u pokretu. Možda bi mu najlakše bilo da je ostao u svom Nazaretu, zajedno sa sumještanima išao u sinagogu te i dalje živio sliku Boga koji je strogi sudac koji kažnjava zle, a koji nagrađuje dobre, one koji se drže propisa samog Zakona. „Ne, on je ipak htio svojim suvremenicima, čovječanstvu, dovesti Boga koji je u prvom redu milosrdni otac. Htio ih je izvući, ma koliko oni bili pravedni i pravični, iz tog stanja nehumanosti i uvući u taj odnos sina i oca, s Bogom“, poručio je propovjednik.

Govoreći o samom pozivu ove dvojice apostola dekan Ćibarić je kazao kako im je Isus pokazao koja je ljestvica njegovih vrednota na vrhu koje je ljubav, posebno prema najbjednijima i odbačenima. Oni su bez razmišljanja krenuli za njim.

„To je taj novi svijet. Isus poziva i nas da se odmah, bez ikakvog promišljanja i vraćanja unazad, odlučimo da zajedno s njime izgrađujemo taj bolji svijet“, kazao je predvoditelj slavlja i kazao vjernicima da i oni sami mogu pomoći u izgradnji takvog svijeta. Predložio je da svako jutro u molitvi zahvale Bogu za novi dan i dar novog života i upitaju se što toga dana mogu učiniti za taj bolji svijet, za svakoga koga susretnu na svom životnom putu.

Isusov poziv odzvanja u srcima svakoga od nas, nastojmo se u duhu vjere odazvati tom pozivu, pozvao je lapadski župnik. Isusov poziv je upućen ne samo apostolima među kojima je prvi pozvani bio sv. Andrija, nego i svima nama, da zajedno unutar Crkve ostvarujemo Božje kraljevstvo u ovom svijetu i da ovaj svijet našim zalaganjem i našim životom bude bolje mjesto za živjeti.

Čuti Isusov glas sigurno bi u nama trebalo probuditi taj osjećaj sigurnosti, nastavio je propovjednik, jer nas Isus nikada ne ostavlja same na našem životnom putu. Petar i Andrija ostavljaju oca, sigurnost obiteljskog doma, tradicije, „ali im se nudi nešto neopisivo novo, avanturistički“, objasnio je župnik Ćibarić te posvjedočio kako se isplati prihvatiti ovaj Isusov poziv jer je evanđelje sama radosna vijest, sama nada koju smo pozvani širiti i svjedočiti jedni drugima. Isus je to prvi učinio, na nama je to poslanje zajedno s njime ostvarivati, pokušati, koliko je moguće, liječiti duhovne i tjelesne rane svima onima koji su u potrebi, zaključio je.

Ohrabrio je vjernike da budu uvjereni, sigurni da ih Bog neće nikada napustiti, i ovoj situaciji patnje, strahova, tuge i jada, te da Božja ljubav i Božja prisutnost u njihovim životima bude veća od svega toga.