Proslava svetkovine sv. Leopolda Bogdana Mandića u Maglaju

Na samom početku euharistijskog slavlja maglajski župnik vlč. Franjo Tomić izrazio je radost što se nakon dvije godine pandemije i brojnih zabrana najzad vjernički puk može okupiti na ovoj proslavi. Pozdravio je sve okupljene i dodao da su ih okupili vjera i pouzdanje u zagovor sv. Leopolda Mandića.

Na početku propovijedi fra Juro je naglasio da najveće blago i trajna čast jednoga naroda jesu njegovi sveci. „Oni su odraz životnosti apostolata i duhovnog života ustanova, redova i sredine kojima su pripadali i gdje su živjeli. Vrijeme na zemlji su najbolje iskoristili za Božju slavu, dobrobit naroda i vlastito posvećenje. I nakon smrti oni su ostali povezani s ljudima, trajan su i siguran putokaz kroz teškoće života i pouzdana pomoć kod Gospodina.

Fra Juro je citirao poznatog njemačkog teologa Karla Rahnera koji je u svome promišljanju o vjernicima sutrašnjice na jednom mjestu zapisao: „Vjernici (kršćani) sutrašnjice bit će mistici i sveci – ili ih neće biti.“ Podsjetio je okupljene vjernike da je ta tvrdnja nastavak na promišljanje Drugog vatikanskog sabora koji u 5. poglavlju Dogmatske konstitucije o Crkvi (LG), naslovljenom Opći poziv na svetost, poziva sve kršćane, bez razlike na službe koje obavljaju u Crkvi, da u svome kršćanskom životu svakodnevno svjedoče i promiču svetost na koju su pozvani po sakramentu krštenja. „Iz sakramentalnosti krštenja svaki kršćanin postaje ‚opće svećeništvo‘“, kazao je kapucinski provincijal.

„Svetost nije nešto što se lako može postići, ali nije ni nešto što je nemoguće i neostvarivo. Sv. Majka Terezija govoreći o svetosti na jednom mjestu je rekla: ‚Svetost nije luksuz samo za nekolicinu, svetost je ono što svatko može ostvariti.‘ Poznati crkveni pisac iz prvih kršćanskih vremena – Tertulijan – zapisao je: ‚Svecem se ne rađa, svecem se postaje‘“, istaknuo je fra Juro.

„Iako nas Bog sve poziva na svetost, nažalost, otimanja i pomame za njom nema, pa čak niti među onima od kojih se ona (svetost) očekuje: svećenici, redovnici, redovnice. Za razne privilegije, povlastice, časti i titule, pa čak i među ljudima u samoj Crkvi, uvijek je bilo otimanja, ali za svetost baš previše i ne!“, dodao je propovjednik.

Fra Juro je rekao da se u liku i djelu sv. Leopolda Bogdana Mandića pružaju obrisi jedne konkretne, življene i ostvarene svetosti. „Leopold je bio čovjek i kršćanin koji je obične, svakodnevne stvari činio s neobičnom, velikom ljubavlju i strpljenjem. Zahvaljujući vjeri koju je primio od svoje majke i koju je živio u svojoj obitelji, kao vjernik, a kasnije kao redovnik i svećenik, doista je evanđelje uzimao kao svoju Knjigu života. Život po evanđelju doveo ga je do toga da je s vremenom postao živa slika Kristova. Taj njegov način života Crkva je prepoznala i svim ga kršćanima dala za nasljedovanje. Leopold je poseban svetac i po tome što je jasno stavljao Božju volju i volju svojih redovničkih poglavara ispred svojih osobnih planova, želja, sanjarenja… koliko god da su one bile dobre, plemenite…“

Fra Juro je posebno istaknuo da je život sv. Leopolda upravo bio obilježen velikim čudom: čudom mnogobrojnih ispovijedi i obraćenja, često i teško okorjelih grješnika. „Neka nam sv. Leopold izmoli milost kod Boga, da nam upravo sveta ispovijed bude susret i razgovor s Njime, da sveta ispovijed svaki put u nama obnovi ljubav prema Bogu, da obnovi našu čežnju za mirom, istinom i pravdom, a naše srce oraspoloži tako da znamo, hoćemo i možemo utješiti i usrećiti jedni druge onako kako je sv. Leopold u ispovjedaonici znao hrabriti i utješiti grješnike da se podignu iz svojih grijeha i prigrle Krista, koji je, kako je često isticao sv. Leopold, naš istinski liječnik i lijek“, kazao je na kraju propovijedi.

Na kraju slavlja maglajski župnik vlč. Franjo Tomić je zahvalio svima koji su sudjelovali u pripravi proslave, svim hodočasnicima na dolasku te je fra Juri Šimiću darovao prigodnu sliku.

Misu su suslavila osamnaestorica svećenika. Liturgijsko pjevanje predvodio je maglajski župni zbor. Župa se za proslavu patrona pripremala tijekom 12 srijeda, devetnicu te trodnevnicu koju su predvodili salezijanci iz KŠC-a Don Bosco iz Žepča. Nakon misnog slavlja vjernici su mogli razgledati i izložbu slika koju su priredili članovi Društva likovnih umjetnika „Mrlja“ iz Žepča.

Gotovo četiri desetljeća vjernici, ponajviše iz žepačkog i usorskog kraja, redovito se okupljaju na misnim slavljima na „Leopoldovim srijedama“. Svetište posjećuju i brojni vjernici iz Hrvatske i inozemstva, osobito oni na proputovanju kroz BiH. U Maglaju se čuva i najveća svečeva relikvija izvan Padove, dio kosti iz zapešća desne ruke. Maglajska župa, koja se prvi put spominje 1623., službeno je obnovljena 1970. godine. Danas broji oko 400 vjernika dok je prije rata, prema podatcima iz 1991. godine, u njoj živjelo oko 1500 vjernika.