„I ove smo godine, unatoč opasnostima zaraze koronavirusom, došli na ovo gradsko groblje kao i na groblja diljem naše domovine, kako bismo molili za naše drage pokojne. Osim molitve za vjerne mrtve, u svakom euharistijskom slavlju ispovijedamo vjeru u Oca, Sina i Duha Svetoga, vjeru u vlastito uskrsnuće i zajedništvo svetih. Upravo molitva ima moć ujediniti nas bez obzira na ograničenosti i granice pa čak i granice smrti. Osim sjedinjene molitve putujuće i proslavljene Crkve s nama je danas u molitvi i naš nadbiskup Marin, kao i nadbiskup koadjutor Dražen koji nas sve blagoslivljaju i pozdravljaju“, kazao je mons. Vidović.

U homiliji je mons. Vidović kazao da svetkovina Svih Svetih „otvara oči i daje jasan pogled u budućnost. Ova svetkovina budi našu nadu i upućuje nas prema vječnosti u zajedništvo svetih s nebeskim Ocem. Također, današnja svetopisamska čitanja imaju jasno usmjerenje na ono što nas očekuje kad se ispune naši ovozemaljski dani i kad dođe vrijeme prijelaza u novi život.“

Osvrnuvši se na prvo čitanje iz knjige Otkrivenja u kojem Ivan, zanesen u duhu, ima viđenje velikoga mnoštva koje stoji pred prijestoljem i pred Jaganjcem mons. Vidović zaključuje „da je veliko mnoštvo zapravo proslavljena Crkva, zajednica svih svetih iz svakog naroda i plemena i puka i jezika. I iz moga naroda, i iz tvoga plemena, od našega puka.“

„Čitava knjiga Otkrivenja nam daje uvid u budućnost; otvara i otkriva to tajanstveno poglavlje našega života u punini. Vidjeti budućnost kao nešto unaprijed određeno i zapisano, gotovo zapečaćeno bez obzira na naše djelovanje, je više ili manje skrivena želja svakog čovjeka. Neki tu želju uopće ne skrivaju pa se utječu raznim horoskopima i proroštvima, gatarama i vidiocima pokušavajući otkriti što ih to čeka i što je zapisano u njihovoj bližoj ili daljoj budućnosti. Kao da je budućnost unaprijed sudbinski određena u kojoj smo mi tek statisti koji bespomoćno stoje dok netko drugi igra glavnu ulogu“, kazao je generalni vikar.

Tumačeći evanđeoski tekst koji donosi Isusov govor na Gori naglasio je da „svako blaženstvo ima dva dijela. Prvi dio govori o sadašnjosti i trenutnom stavu i stanju, a drugi dio obećava budućnost koja nije zapečaćena i zapisana u zvijezdama bez obzira na mene i moju ulogu. Po blaženstvima svatko od nas postaje protagonist i glavna uloga vlastitoga života. Naša budućnost je Božjom milošću i Isusovom smrću i uskrsnućem puna potencijala, kako se to danas moderno kaže. No taj potencijal ostvarujemo već danas. Nemamo drugo vrijeme nego ovo koje nam je Božja providnost podarila. Ovo vrijeme je naš kairos – naše milosno vrijeme. I to vrijeme je ograničeno vrijeme dok mu tijek ne promijeni smrt.“

U tom je svjetlu istaknuo da „kad bezglavo jurimo i ne mislimo na svoj život i smrt, ambijent groblja nas snažno podsjeća na prolaznost i nesigurnost života. Nitko ne zna dan i čas kada će sestra smrt doći i pokucati na vrata. Stoga, vrijeme je blizu brate i sestro. Vrijeme da se odreknemo grešnog života u koji smo upali jer živimo kolotečinu. Vrijeme da prestanemo živjeti tuđi život i zabadati nos u tuđe savjesti jer igramo glavnu ulogu samo u svome životu. Vrijeme da prestanemo zabadati glavu u pijesak i praviti se da smo sami na svijetu i ne primijetiti druge koji su potrebni naše ljubavi, milosrđa i praštanja. Vrijeme da postanemo Njemu slični jer smo njegova djeca. Vrijeme je da ne gubimo vrijeme koje nam je darovano da ostvarimo svoj nebeski potencijal.“

„Dragi prijatelji, kao bića satkana od krvi i mesa, ali i od duha Božjega i osjećaja koje nosimo u svojoj duši, danas se na ovome mjestu po Euharistiji sjedinjujemo s nebeskom Crkvom te molimo da naši vjerni mrtvi, naši dragi pokojnici oprani u krvi Jaganjčevoj budu dio zajednice Svih Svetih. Molimo i za nas da nas ova svetkovina ohrabri i potakne na obraćenje i sveto življenje. Kao djeca svoje molitve i nade stavljamo u krilo naše Majke – Kraljice Svih svetih, da nas ona poput najvjernije odvjetnice zagovara pred licem milosrdnog nebeskog Oca“, zaključio je na kraju propovijedi mons. Vidović.

Nakon misnoga slavlja za križem u procesiji išli su vjernici, časne sestre, bogoslovi i svećenici, do središnjega križa „obgrljena“ svijećama gdje je generalni vikar izmolio blagoslovnu molitvu za sve vjerne mrtve. Pomolio se, također, kod svećeničke grobnice.