Proslava svetkovine Uzašašća Gospodinova u riječkoj prvostolnici

U suslavlju je bio rektor katedrale mons. Matija Matičić. Nadbiskup Uzinić propovijed je započeo objašnjenjem blagdana Spasova. Blagdan je to u kojemu se slavi dovršenje Isusovog poslanja na zemlji. Bio je poslan od Oca, utjelovio se u Betlehemskom djetetu, hodao zemljom čineći dobro, umro, uskrsnuo i uzašao na nebo. Ono što je trebao napraviti ovim činom je konačno dovršeno. Vratio se Ocu, ovaj put s onim našim ljudskim elementom jer je u međuvremenu od onog izlaska iz Boga do ovog povratka, postao čovjek i s tim našim čovještvom je uzašao na nebo, rekao je mons. Uzinić.

U njegovom uzašašću i mi gledamo svoju budućnost. No, ono što se postavlja kao pitanje – zašto je Isus otišao? Zašto nije i u stvarnosti čovječanstva kao takvog dovršio svoju misiju? Zašto nije ostao na način uskrsloga Gospodina koji se može ukazivati, kojega se može opipati, čije se rane mogu dodirnuti i tako pokazao da je On uskrsli Gospodin, potvrđujući da je sve ono što čitamo u Evanđeljima, što nam je On govorio, doista istina te na koji se može ostvariti Božje kraljevstvo u kojemu svatko od nas može biti spašen. Zašto nije izabrao taj način, upito je propovjednik.

U pokušaju da odgovori na ova pitanja, propovjednik se spomenuo anegdote o svećeniku koji je na početku svoje službe,  kao kapelan u župi jednog dobrog župnika, bio na neki način nesamostalan, podložan župniku. Nakon što je završilo to njegovo razdoblje službe kapelana, dobio je  svoju župu. Kada su ga pitali kako mu je novoj župi te je li mu je sada bolje kada je i sam župnik, odgovorio je: „Kada bi Isus bio župnik, a Gospa kuharica, ja bih radije bio samostalan župnik, negoli kapelan“. To je jedan od razloga zbog kojih je Isus smatrao da se treba povući, poručio je propovjednik.

Sloboda je moći činiti dobro

„Prvi odgovor zašto je Isus trebao uzaći, otići od nas na fizički način, odnosi se na sve ljude pa i nas kršćane – a to je sloboda. Isus ne treba robove. Njemu trebaju slobodni ljudi. On se, ako čitamo evanđeoske ulomke, ni nakon svog uskrsnuća do uzašašća nije pokazivao svima. On se pokazivao samo svojima, onima koji su ga mogli i željeli prihvatiti i koji su mogli bez straha opipati njegove rane i ispovjediti ‘Moj Bog i moj Gospodin’. Mi, kršćani, moramo poštivati slobodu drugih, a sloboda je moći činiti dobro. Ali, sloboda je i reći ne želim činiti dobro, nego želim činiti zlo. Mi to moramo poštivati, kao što je to poštivao Isus Krist“, istaknuo je nadbiskup Uzinić.

Pozvani smo svima navješćivati dobro i biti oni koji s drugima dobro čine i izgrađuju ovaj svijet, pokušavajući ga učiniti što sličnijim onakvom svijetu kakav je zamislio Isus Krist, što sličnijim Božjem kraljevstvom, rekao je propovjednik, dodajući da ovaj svijet to ne može biti niti postati tako da se ljudima oduzme sloboda i da im se išta nametne, pa bilo to i dobro, jer štogod je nametnuto ne polučuje onaj učinak koji bismo mi u konačnici željeli da se poluči, istaknuo je.

Kada razmišljamo o tom pitanju slobode, zamislimo što bi se dogodilo da je Isus doista ostao, da je odlučio da njegovo kraljevstvo nije samo od onoga svijeta, nego od ovoga svijeta, rekao je mons. Uzinić te dodao kako mi često pomišljamo da Krist želi da mi napravimo njegovo kraljevstvo od ovoga svijeta. Bog nam svima želi dobro, a ovaj svijet, pun nezadovoljnih ljudi, jer smo mi ljudi slabi, ne bismo to uspjeli jer bi uvijek bilo onih koji bi željeli drukčije. To kraljevstvo koje bi ljudi stvorili, gušilo bi slobodu onih koji žele drukčije, a Isus se nigdje u evanđeljima ne pokazuje na taj način, rekao je propovjednik.

Svijet u kojemu postoje isključeni ne može biti Božje kraljevstvo

Baš suprotno, on sve čini kako bi razorio takvu sliku religije i ulogu religije kao neke društvene moći koja će svoja pravila nametati svima. Naravno, postoje oni koji uspijevaju živjeti po pravilima, ali ima i mnogo onih koji ne uspijevaju i zbog toga su isključeni. Svijet u kojemu postoji i samo jedan isključen nije i ne može biti Božje kraljevstvo, istaknuo je mons. Uzinić.

Drugi razlog kojega je propovjednik naveo jest potreba da odrastemo. Da je Isus ostao s nama, da je neprestano bdio nad nama, mi nikad ne bismo odrasli. Bili bismo nedorasli kršćani, nedorasla Crkva i nedoraslo kršćanstvo. U Isusovom kontekstu odrastanja propovjednik se osvrnuo na Isusov život. Živio je u obitelji u kojoj je bio poslušan, ali ju je u jednom trenutku morao prerasti. Kao što je on sam u svome životu morao prerasti određene okvire, tako moramo i mi, rekao je.

Jedan od tih okvira koje moramo prerasti želimo li biti ono što on od nas želi, a kako bi se ostvarili u onome u čemu on želi da se ostvarimo, jest i prerastanje njegove trajne pashe nad nama. Njegove kontrole i blizine te mogućnosti da nas u svakome trenutku upozori. Sve to bilo je potrebno da i mi odrastemo i zato se Isus trebao povući, kao što je i sam rekao: „Bolje je da ja odem jer ako ne odem, neće doći Duh Branitelj“, istaknuo je.

Je li Crkva današnjega vremena odrasla?

No, jesmo li mi, Crkva današnjeg vremena, doista crkva koja je odrasla? Mons. Uzinić je, odgovarajući na ovo piranje, spomenuo parabolu o ocu i dva sina. „Ne živi li Crkva ovog našeg trenutka upravo tu parabolu, u toj svojoj zadaći da odraste, ali koju vrši po nama kršćanima, na dva suprotna i oba pogrešna načina? Znači li ‘odrasti’ – napustiti očevu kuću i otići slijedeći svoje instinkte, radeći što nas je volja, uživati u životu? Nažalost, mnogi kršćani misle da to znači odrasti. No, ima i onih drugih koji misle da odrasti znači ostati u očevoj kući i nastaviti živjeti kao djeca. Nekad se u odnosu prema svojoj vjeri ponašamo na taj način i ne samo da mi nismo odrasli nego i druge gledamo na krivi način. Što znači odrasti“, upitao je mons. Uzinić.

Odrasti znači postati kao Isus, odnosno postati kao Otac, jer Isus je slika Očeva, istaknuo je nadbiskup. Kao Crkva i kao kršćani u ovom svijetu s ovom vjerom koju imamo i koja je ponuda, a ne prisila, trebamo nastaviti Isusovo djelo, djelo njegovog spasenja. Ovdje, na misi, u Euharistiji, u molitvi, možemo skupiti snagu i milosti za dalje, rekao je propovjednik, naglasivši da moramo imati i na umu da naše poslanje nije ovdje.

Naše poslanje je u onom: „Idite u miru“. Ne možemo samo biti usmjereni prema ‘gore’, jer to znači ostati uvijek kao djeca. Djeca su ona koji ‘primaju’ i imamu pravo na to, ali odrasli su oni koji su pozvani ono što su primili, obogaćeni svojim sposobnostima, darivati. Takvo nam kršćanstvo treba. Takva nam Crkva treba. To je ono što nam je Isus omogućio svojim odlaskom i svojim darom, a kojega ćemo kroz iduće dane čekati, ali kojega smo već primili i bez kojega ne možemo biti odrasli kršćani. Duh Sveti pomaže nam nastaviti činiti ono na što nas je Krist pozvao i na što nas šalje, zaključio je nadbiskup Mate Uzinić.