Provincijal Šanko je u propovijedi govorio o važnosti nasljedovanja Marije te je promišljao što je potrebno da bi se dogodio istinski susret među osobama. „Današnja velika svetkovina govori nam o sudbini jedne žene, naše Majke Marije, ali i o sudbini svakoga od nas. Ovo slavlje, ova sveta misa ima smisla ako ima smisla za tebe i za tvoj život, ako povezuje tvoj život s onime što slavimo. Ako moj život nije povezan s ovime što slavimo, onda je to samo lijepo vanjsko obilježavanje, ali ne stvara promjenu u mome životu. Sveta misa je ovdje da mijenja naše živote i naša srca kako bismo postali onakvi kakva je bila Marija. To je naša istina – mi kada gledamo Mariju, gledamo ono što smo pozvani postati i što ćemo biti jednoga dana“, istaknuo je.

Pozvani smo, naglasio je fra Tomislav, gledajući Mariju i njezin život postati slični njoj. Upitavši kako je Marija postala takva kakva je postala, istaknuo je važnost njezinog susreta s Gospodinom. „U prvome čitanju čuli smo o ženi koja je odjevena u sunce. To je žena koja je duboko bliska i prisna s Gospodinom. Ona rađa dijete. To je slika Crkve i slika svakoga od nas. Što moj život čini vrijednim? Moj život čini vrijednim – i bit ću suđen po tome – koliko sam života donio, koliko sam znao utješiti druge, koliko sam znao biti blizak drugima i koliko je dubok i lijep bio moj susret s drugima. Čuli smo i o zmaju koji je simbol zla i đavla. On je onaj koji ruši zvijezde, ruši snove. Ono što đavao najviše voli srušiti je odnos, susret. Isus je onaj koji spaja. Vidimo je li neka osoba velika ako zna spojiti ljude“, rekao je propovjednik te dodao da velike osobe znaju izgrađivati zajedništvo u susretu s drugima.

Govoreći o važnosti susreta, provincijal je čestitao fra Veselku Grubišiću i fra Tomislavu Hrstiću za sve ono što su postigli u toj župnoj zajednici u samo godinu dana koliko su na službi u Rožatu. „Bez obzira ne velike materijalne stvari, ono što vidim u ovoj župi je zajedništvo koje vas je povezalo. Zato ste i ovih dana dolazili jer osjećate da u ovome samostanu ima netko tko vas prihvaća i tko vas zna susresti, tko vam je blizak, tko nije nametljiv, tko nije posesivan, tko nije manipulator, nego zna sresti drugoga i napraviti ovo mjesto mjestom dodira“, naglasio je fra Tomislav.

Nadalje je, govoreći o susretu Marije i Elizabete, promišljao što je potrebno da bi se dogodio istinski susret među osobama. Izdvojio je nekoliko uvjeta koji moraju biti zadovoljeni da bi se susret uistinu dogodio. Prvi uvjet, pojasnio je, je istina. „Da bih sreo nekoga, da bi se susret dogodio, moram biti u istini. Ako sam glumac, ako lažem, ako se skrivam iza maske, ne mogu sresti drugoga. Mi možemo biti jako pobožni izvana, ali ako sam lažan i nemam hrabrosti priznati tko sam, onda ne mogu susreti drugoga. Što je bio najveći grijeh za Isusa? S kime je imao najviše problema? To nisu bili carinici, javni grešnici i bludnici. Svi oni jesu bili grješni, ali su se obraćali. Isus je najveći problem imao s farizejima, s onima koji su bili dvolični i licemjerni. Isus je došao k svima. On želi doći u tvoj život i želi ti pomoći. No, ako mu ti kažeš da je kod tebe sve dobro i da ti ne treba pomoć, kako će te onda On sresti? Isusu, koji je došao svima, to je bila ogromna bol. On je sam rekao da nije došao radi pravednika, nego radi grešnika, radi onih koji su slabi i bolesni“, istaknuo je fra Tomislav, dodavši da nas Bog ne može susreti ako nismo u istinu odnosno ako se pravimo da je s nama sve u redu i da nemamo nikakvih slabosti.

Kao drugi uvjet da bi se susret mogao dogoditi istaknuo je prisutnost. „To znači da si tu i sada. Dvije su velike napasti u životu koje nam ne dopuštaju da budemo ovdje i sada. Neki ljudi stalno žive u prošlosti i razmišljaju o nekim situacijama i pitaju se kako se to njima moglo dogoditi. Sjećam se jedne gospođe koja je u prometnoj nesreći izgubila kćer. Ta majka, koja je imala još dva sina i supruga, toliko se zavila u crninu, toliko ju je obuzela tuga da više nije htjela živjeti. To sigurno nije od Boga. Kasnije se, malo po malo, izvukla, ali je stalno živjela negdje iza. Nije mogla živjeti za danas, za sada. Druga velika napast je kada netko stalno živi u budućnosti, stalno čeka da se nešto dogodi. Postoje ljudi koji stalno čekaju: još da izgradim kuću, da zaradim više, da završim ovo… i onda ću biti sretan. Oni nikada nisu tu, nikada nisu sretni i stalno nešto čekaju. Kao da čekaju neki trenutak koji nikada neće doći. No, za sreću imamo samo sadašnji trenutak. Budi sada tu. Ako sada nisi tu, ne možeš doživjeti ono što ti Bog u ovome trenutku želi dati“, rekao je propovjednik.

Kao treći uvjet da bi se susret dogodio provincijal je istaknuo važnost da drugome znamo dati prostora. Upitavši zašto Marija pohodi Elizabetu, istaknuo je da ona ne odlazi k njoj samo kako bi joj pomagala. „Marija ima problem, ima potrebu. Marija ne ide Elizabeti samo pomagati. Marija ima problem jer nije shvaćena. Zamisli da živiš nešto u svome život i nitko te ne razumijemo. Došao si u neku situaciju u kojoj te nitko ne može shvatiti i onda ti Bog pošalje osobu koja je to isto ili slično proživjela. Marija ima potrebu doći k Elizabeti i ima potrebu da ju ona razumije. Ne znam koliko imate osoba u svome životu koje možete nazvati u dva sata u noći i tražiti pomoć. Možda ti je Bog dao dvije ili tri takve osobe. To su dragocjena iskustva i prijateljstva. Nemojmo to odbaciti“, upozorio je.

Istaknuvši da je za istinski susret jako bitno siromaštvo duha, fra Tomislav je dodao da možemo susreti drugu osobu samo onda kada priznamo da ne znamo sve i da ne možemo sve. „Takvi ljudi su nam ugodni. U čijem se društvu osjećaš lijepo? U društvu onoga tko ti zna dati prostora. Ima ljudi koji ne znaju svoje mjesto pa su na svim mjestima. Oni sve znaju, ali zapravo su to tužni ljudi koji nisu pronašli svoje mjesto. Kada čovjek pronađe svoje mjesto, kada je pomiren sam sa sobom, onda on daje mjesta drugima i u njegovoj se blizini drugi lijepo osjećaju jer mogu živjeti i disati“, rekao je provincijal.

Kao četvrti uvjet istaknuo je važnost susreta s Bogom. „Bog je dodir. I mobiteli se otvaraju na dodir – kada ga dotakneš, on se otvori. Tako se isto i ljudsko srce otvara na dodri. Nije svaki dodir Božji dodir, nije svaki dodir dodir Ljubavi. I ti se otvaraš na taj dodir. Ali što ću donijeti drugome ako nisam doživio taj Božji dodir? Ako nemam to iskustvo, onda će moj dodir biti zarobljavajući i posesivan. Neću znati zagrliti ljude. Neću ih znati voljeti u slobodi. Postoje ljudi koji ne znaju voljeti. Njima se svaki odnos uruši jer ne znaju izgraditi susret – ne znaju stvoriti prostor za drugoga, nisu u istini, nisu prisutni i nemaju iskustvo susreta s Bogom“, naglasio je.

Zatim se provincijal osvrnuo na knjigu Bronnie Ware koja je, nakon bankarske karijere, doživjela obraćenje i odlučila završiti tečaj za njegovateljicu kako bi se brinula za terminalne bolesnike koji su bili na palijativnoj skrbi. Opisujući svoja iskustva, u knjizi je izdvojila pet stvari za kojima ljudi žale na samrti.

Prvo što je navela, istaknuo je propovjednik, bilo je: da sam barem imala hrabrosti živjeti onako kako sam stvarno željela, a ne onako kako su drugi očekivali od mene. „To je važno. Iz čijeg pogleda živim? Pogled je jako bitan. Mi biramo u našem životu iz čijeg ćemo pogledat živjeti. Mi ljudi smo takvi. Moramo živjeti od nečijeg pogleda. Jako je opasno ako me određuje samo ljudski pogled jer onda postajem rob toga pogleda. Postajem ovisan o tome kako me ljudi gledaju. No, nama i treba ljuski pogled. Meni je ljepše propovijedati kad me netko lijepo gleda. Kada te netko ružno gleda, odmah osjećaš nelagodu. Isus je liječio pogledom. Pogled ima veliku snagu. Ako nekoga lijepo i milo pogledam sa smiješkom, ta osoba odmah živne. Pogled puno znači. Marija živi od Božjega pogleda. Sveti Franjo je uskliknuo pred Presvetim ‘Bože, ja sam samo ono što sam pred tobom i ništa drugo’ jer je bio slobodan. Moja mama je radila u bolnici kao medicinska sestra i imala je kolegu liječnika koji je završio medicinu samo zato što su njegovi roditelji to željeli. No, imao je nevjerojatan dar za književnost. Znao je lijepo pisati pjesme i prozu. Bio je zaljubljen u književnost, ali nije imao hrabrosti suprotstaviti se manipulaciji roditelja i postao je liječnik. On je u noćnoj smjeni, umjesto da obilazi bolesnike, pisao pjesme. Ako dopustimo da netko drugi odredi naš život, to može biti velika tragedija“, istaknuo je propovjednik.

Drugo što je, prema svome iskustvu, autorica navela bilo je: da barem nismo toliko radili. U tome se smislu fra Tomislav osvrnuo na Marijinu učinkovitost. „Ona je najučinkovitija osoba na svijetu. Nitko nije bio učinkovit kao Marija, ali ona je znala i svoje granice. Znala je kada treba stati i biti s Bogom. Na misi molimo: ‘Zahvaljujemo ti Gospodine što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo’. Problem je ako ne znamo stati, ako nismo dovoljno ponizni da stanemo kako bi nas Bog mogao obogatiti. Ako voliš svoga muža ili ženu, onda bi tebi trebalo biti važno i to da staneš pred Boga. Jer što ćeš dati svome mužu, svojoj ženi, svojoj djeci, ako se nisi natopio u Božjoj blizini. Po čemu je jedan život uspješan? Po čemu je jedan roditelj uspješan? Po tome da je otvorio svome djetetu put do Boga, da mu je dao ljubav i podršku. Otac može puno učiniti za svoga sina ako mu kaže da vjeruje u njega i da je ponosan na njega. Koliko puta u našim obiteljima čujemo baš suprotno? Ništa ne valjaš, znao sam da nećeš uspjeti… to je katastrofa. Marija je znala dati mjesta Bogu pa je znala i ljubiti onako kako Bog ljubi i dodiruje“, naglasio je.

Treće, dodao je fra Tomislav, što je autorica navela je: da smo barem imali hrabrosti izraziti osjećaje. „Marija ima hrabrosti izraziti osjećaje. Ona kaže: ‘Veliča duša moja Gospodina’. Ona se ne skriva. Kaže: ‘Odsad će me svi naraštaji zvati blaženom’. Ona ima poniznosti. Poniznost nije lažna poniznost da ne priznamo darove. Poniznost je da kada znaš priznati slabosti, ali i primiti pohvalu. Neki ljudi ne znaju primiti nešto lijepo. Nekada na ispovijedi ili razgovorima znam pitati osobu da nabroji pet dobrih i pet loših stvari o sebi. One loše uglavnom brzo nabrojimo. Obično se ljudi više muče kako bi pronašli pet dobrih stvari o sebi. Često i kad osobi kažeš nešto dobro o njoj, ona to teško primi. Kao da u dubini postoji neka rana zbog koje, kada nam netko kaže nešto lijepo o nama, mi to ne možemo primiti. Marija je čista iznutra. Ona zna primiti i zna dati“, rekao je propovjednik.

Kao četvrto, autorica je navela: da smo barem ostali u kontaktu s prijateljima i rodbinom. Mnogi, istaknuo je fra Tomislav, imaju upravo to iskustvo. „Mnogi ljudi su mi rekli: da sam se barem pomirio s bratom, da sam barem razgovarao s majkom prije smrti ili da sam imao hrabrosti reći nešto ocu. Ti ljudi imaju osjećaj krivnje. Sada imaš vrijeme da to učiniš. Bog ti sada daje šansu. Ne znamo koliko vremena imamo“, istaknuo je fra Tomislav te dodao da je posljednje što je autorica u knjizi navela: da smo si barem dopustili biti sretni. Ljudi, rekao je, žale jer si nisu dopustili da budu sretni i jer su stalno bili u brizi i jurnjavi.

Govoreći o dvije zapovijedi ljubavi, fra Tomislav je istaknuo da postoji i treća zapovijed ljubavi koja podrazumijeva ljubav prema sebi. „To je zdrava sebičnost. Ako si zdravo sebičan i ako pronalaziš vrijeme za sebe, onda se možeš bolje dati drugima. Kad si zdravo sebičan, onda si i zdravo altruističan. Ako prema sebi nisi dobar, ako stalno bježiš od sebe i nikada ne napraviš nešto lijepo za sebe, bit ćeš frustriran. Ako ja, kao svećenik, nemam vremena za sebe, ne zastanem pred Presvetim, ne molim krunicu, ne čitam Sveto pismo ili ne odem na duhovne vježbe, što ću ja drugima dati? Mogu nositi najljepšu misnicu, ali bez Boga je sve to prazno. Ljudi ne traže folklor, nego Boga. Želim vam da budemo ljudi koji će kao Marija znati dodirivati jedni druge onako kako je Bog nju dotaknuo“, zaključio je fra Tomislav, a objavljeno je na mrežnoj stranici Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.