Budi dio naše mreže
Izbornik

Proslava velikih jubileja u Baranjskom Petrovom Selu

Baranjsko Petrovo Selo (IKA)

Svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, u nedjelju 12. studenog Župa sv. Lovre u Baranjskom Petrovom Selu službeno je proslavila velike jubileje – 100 godina od osnutka župe i 120 godina od izgradnje župne crkve svetog Lovre, đakona i mučenika, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Proslava je počela u četvrtak 9. studenoga trodnevnicom koju su predvodili Vjekoslav Lulić, župnik u Bilju, Dejan Henčić, župnik u Duboševici i Vitomir Zečević SDB, župni vikar u Belom Manastiru. Središnji dio proslave velikih obljetnica bila je nedjeljna misa koju su uz nadbiskupa Hranića koncelebrirali i nekadašnji župnik u Baranjskom Petrovu Selu Marko Lončar, aktualni župnik Robert Kirhofer, Vitomir Zečević i tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Nikola Klemen.

Gosti na svečanosti bili su i predstavnici civilne vlasti predsjednica Skupštine Osječko-baranjske županije Ivana Bagarić, načelnik Općine Petlovac Milan Knežević, saborski zastupnik i načelnik Općine Draž Stjepan Šašlin, gradonačelnik Belog Manastira Tomislav Rob te zamjenica načelnika Općine Kneževi Vinogradi Ružica Batori. Proslavu su uljepšali mali fokloraši KUD-a „Seljačka sloga“ Baranjsko Petrovo Selo i Pučke pjevačice Župe svetog Lovre Baranjsko Petrovo Selo.

U propovijedi nadbiskup Hranić je podsjetio na kronologiju i povijesne događaje unazad tristotinjak godina na ovim prostorima uslijed kojih je Baranjsko Petrovo Selo od nekadašnje filijale župe Beremend u sklopu Pečuške biskupije u Mađarskoj, postala samostalna župa prvo na tlu nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, a zatim i Republike Hrvatske te došla pod patronat nadbiskupije Đakovačko-osječke. Unatoč tegobnom i mukotrpnom putu u posljednjem stoljeću kojeg su obilježili ratovi, progonstvo, povratak i obnova, ovu malu, ali kompaktnu zajednicu sve to vrijeme čvrsto je povezivala duboka i istinska nepokolebljiva vjera u Boga, ljubav prema domovini i svome mjestu, ljubomorno čuvanje tradicije i svog bogatog nasljeđa te nadasve odanost obitelji i bračnoj zajednici kao temeljnom kamenu za izgradnju društva koje bez straha gleda u budućnost. Za sve to, ali i brojne druge darove, nazočni vjernici među kojima je bio i veliki broj vjernika iz susjednih župa, filijala te iz Slavonije, pjesmom i molitvom zahvaljivali su Svevišnjem preporučujući sebe i svoje obitelji njegovoj providnosti i u narednom stoljeću.

Valja podsjetiti na podatak da je sve počelo krajem 19. stoljeća kada je u narodskoj Petardi (Baranjskom Petrovom Selu) postojala tek stara trošna crkva smještena na groblju. Lajos Otrokoczy, tadašnji župnik župe Beremend, kojoj je u to vrijeme pripadalo i Baranjsko Petrovo Selo, pokrenuo je inicijativu za gradnju nove crkve posvećenu svetom Lovri, đakonu i mučeniku na zemljištu koju je za tu namjenu darovala općina. Njezina gradnja počela je u svibnju 1903. i dovršena je i posvećena krajem iste godine. Uz donacije pečuške biskupije i vlastelina Schamburg Lipe, gradnja crkve velikim je dijelom realizirana zahvaljujući prihodu s hodočasničkog mjesta kapelice na Vodici te darovima mještana. Te iste godine crkva je dobila i zvona iz Arada iz majstorske radionice „Honing Fryes“, orgulje koje je izradio čuveni majstor Đera u radionici orgulja „Angster i sinovi“, križni put te oltarsku sliku sveca zaštitnika koja je tijekom okupacije Baranje u Domovinskom ratu otuđena zajedno s većinom crkvenog inventara. Godine 1923. Baranjsko Petrovo Selo dobilo je status župe koji s ponosom nosi sve do današnjeg dana.

Tumačeći evanđeosku odlomak o mudrim i ludim djevicama nadbiskup je zaključio homiliju riječima: „Tako nas ovaj evanđeoski tekst, draga braćo i sestre, o slavlju 100. obljetnice osamostaljenja vaše župe i o 120. obljetnici izgradnje vaše crkve, poziva da budno živimo svoj život. Poziva nas da kršćanskom budnošću i odgovornošću izgrađujemo svoju župnu zajednicu, a osobito njezine osnovne stanice, a to su naše obitelji. Zaručnik Krist Gospodin se u životu naših obitelji i u našim osobnim životima pojavljuje uvijek iznova. Pojavljuje se i danas da nas na ovom slavlju potakne na budnost. A pojavljuje se i iznenada, u trenutku naše smrti, i u tom se trenutku barem pred njim očituje tko je kakav. Ne isplati se živjeti površno, onako kako je sada lakše, jednostavnije i komotnije. Ne isplati se živjeti od danas do sutra, za ono što je prolazno, nego valja živjeti za ono što ima trajnu neprolaznu vrijednost.“