Proslavljen blagdan Svetog Trna u zbornoj crkvi u Pagu

Sveti Trn bio je postavljen na glavni oltar u prezbiteriju crkve. Za tu prigodu javnog čašćenja, paški župnik i dekan don Božo Barišić donio je Sveti Trn iz paškog samostana benediktinki sv. Margarite, u čijem se samostanu Sveti Trn nalazi već šest stoljeća i koje su svih ovih stoljeća vlasnice i čuvarice Svetoga Trna te imaju i oficij Svetoga Trna. U svojoj samostanskoj kapeli pred Trnom, koludrice svakodnevno mole za dobro duša, Crkve, domovine i svijeta.

Uz potvrdu papinskih vizitatora da je taj Trn bio u trnovoj kruni na raspetom Kristu izrazom: „Esse de corona Domini – Jest s krune Gospodnje“, Rimska kongregacija za obrede odobrila je 1788. g. da se svake godine Sveti Trn u Pagu časti 4. svibnja. Ta odluka Kongregacije službeno je zapisana u paškom Kodeksu isprava i povlastica te je objavljena u Obredniku Zadarske nadbiskupije, s kalendarskom odredbom da se svake godine 4. svibnja u Pagu štuje Sveti Trn.

Paški sin, fra Ivan Tutnić, opat benediktinske opatije sv. Petra u Pagu, donio je Sveti Trn 1443. g. iz Svete zemlje svojoj sestri Stani, redovničkog imena Marija, na njeno svečano monaško posvećenje u paški benediktinski samostan. Tutnić je napisao i javnu ispravu o tom daru gdje piše kako će se u Pagu odvijati štovanje te relikvije. Prijepis te isprave iz 1564. g. iz arhiva Marka Laura Ruića otkriva zahtjeve Tutnića na koji način čuvati Trn i izložiti ga u liturgijskim slavljima.

„Časteći Sveti Trn, želimo zahvaliti Gospodinu za njegovu žrtvu, za njegovu muku, smrt i za dar njegovog uskrsnuća, koji je naš putokaz i naše svjetlo. Osjećam ganuće, radost i neznatnost pred tom tajnom koju čuvamo, pred tim darom kojeg imamo, kojeg smo dobili, kako pišu stare kronike, 1443. g. Koludrica Marija je Sveti Trn koji joj je donio njen brat Ivan Tutnić, darovala svom benediktinskom samostanu, gradu Pagu. Benediktinke su iz svoga staroga samostana iz staroga Paga, koji postoji skoro tisuću godinu, donijele te svete moći sa sobom u samostan u novi Pag koji u svom kontinuitetu postoji šest stoljeća“, rekao je don Dario u propovijedi.

Naglasivši da je „presveta euharistija iznad svih moći, iznad svih relikvija i darova“, don Dario je podsjetio da Pag ima tri svetinje: Sveti Trn, čudotvorni Sveti Križ koji se tijekom mise nalazio uz središte oltara i kip Majke Božje od Staroga grada.

„Te svete moći su sveti znakovi, znakovi svetoga, znakovi onostranosti. To su znakovi poziva da nismo stvoreni samo za ovu zemlju, nego da nakon ovoga svega postoji ono više, što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu“, poručio je don Dario, govoreći u propovijedi naglašeno o činjenici Kristovog uskrsnuća.

„Naš čin poklona, čašćenja, molitve i zazivanja, čuvanje uspomene na Kristovu muku, možemo shvatiti jedino u snažnom svjetlu njegovog uskrsnuća. Kao da Isus želi reći svojoj Majci: Evo ti sinova i kćeri. Jer za te sinove i kćeri ja sam podnio smrt, ja sam prolijevao svoju krv. Ja sam bio bičevan, trnjem okrunjen, umro, da bi oni živjeli. Ali, da Isus Krist nije uskrsnuo, ništa to ne bi imalo smisla. Sveti Pavao kaže: Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je naša vjera“, istaknuo je don Dario.

„Moramo shvatiti da je među nama živi Krist Gospodin, uskrsli Gospodin. A to što častimo, to su ostaci, relikvije, uspomene na Njegovu mučeničku smrt. Imamo veliku milost koje nismo svjesni, ne samo mi, nego i šire oko nas – da Pag čuva Trn iz Isusove krune. A žao mi je zbog toga. Pred tim Svetim trnom, prije nas generacije su padale na koljena i molile Gospodina za blagoslov, za snagu, život, za pobjedu nad grijehom i smrću. Generacije prije nas pred tim Trnom molile su za uskrsnuće. Jer život kojega živimo je priprema za onaj vječni život. Ali moramo proći kroz vrata smrti, ne kao kroz vrata u ništavilo, nego u život bez kraja. Zbog toga i Sveti Trn kojega častimo ima svoju vrijednost i dragocjenost, ima svoju moć i snagu“, naglasio je Tičić. Napomenuo je da se prema Svetom Trnu „ne smijemo odnositi kao da je to Bog. Bog je živ, Bog je uskrsli, a Trn je znak kako je do nas došla Isusova snaga i njegovo bogočovještvo. Sve svete moći u crkvama su znak onostranosti. Jer da Isus nije uskrsnuo, Trn ne bi imao svoga smisla ni povoda, ne bismo ga ni častili“, istaknuo je don Dario.

Tičić je potaknuo „da bismo kroz duhovne naočale Kristovog uskrsnuća trebali shvatiti i častiti moći Svetoga Trna kao znak Kristove pobjede, Kristovog uskrsnuća. Mi smo svojim grijesima zasadili taj Trn. I taj trn je Krista ranio. Molimo Gospodina da iz našeg srca izvuče trn grijeha, a u naše srce utakne trn svoje ljubavi. Ako budemo ranjeni ljubavlju Isusa Krista, onda ćemo i drugačije shvatiti i svijet oko sebe, svoje okolnosti i naše životne situacije. Bog je veći i jači od svakoga grijeha i zla“.

Podsjetio je kako je za vrijeme komunizma u boljševičkoj Rusiji, na skupu građana jedan dužnosnik komiteta govorio protiv Boga, religije, ismijavao je uskrsnuće, Bogorodicu, želio je narodu izvrnuti vrijednosti. Među narodom je bio i pravoslavni svećenik kojem je taj komunist dopustio da i on nešto kaže, kada je svećenik to zatražio.

„Stari ruski pravoslavni svećenik pred svima u dvorani je rekao: Hristos voskres! Svi u dvorani su uzvratili: Vo istinu voskrese! I otišao je s govornice. Koliko god su se drugovi trudili, nisu mogli uništiti vjeru u Kristovo uskrsnuće ruskog naroda. Rusi i danas nedjelju zovu Vaskrsenje. Ta činjenica Kristovog uskrsnuća, Kristove pobjede, duboko se ukorijenila u bît ruskog naroda. Svim kršćanima temeljni stožer i snaga naše vjere je da je Krist uskrsnuo“, poručio je don Dario, rekavši kako „Krist nakon svoga uskrsnuća dolazi u svom stvarnom tijelu i govori svojim učenicima: Ja sam, opipajte me. Živ sam, nisam duh. Duh nema kostiju i mesa. Isus je čak i jeo pred svojim učenicima“.

„Vrijednost koju trebamo prenijeti u budućnost je vjera u Isusa Krista, živoga i uskrsloga, jer on je za nas dao svoj život. On je za nas prolijevao svoju krv. On je okrunjen trnovom krunom iz koje u Pagu častimo jedan Trn. Isus je patio za nas, u muci svoga križa, a Kristov križ je najveći znak napuštenosti. Isus je dragovoljno prihvatio taj križ, iako je drhtao pred smrću. Jer se predao u Očeve ruke, Bog Otac ga je ponovno digao na novi život, da više nikada ne umre i nama je dao vječni život. Koliko je danas onih koji ne žele prihvatiti Krista ni njegovo uskrsnuće, a još manje mijenjati svoje živote? Koliko je živih ljudi, a duhovno su odavno mrtvi? Koliko je živih među nama, a ne dotiče ih se ruka Božja? Ne zato što je kratka ili nemoćna, nego zato što u zatvorenosti svoga srca stavljaju zid pred Gospodina. A Bog ništa ne čini na silu. Kada je među nama bio tijelom, kada je ozdravljao, Isus je uvijek govorio: ‘Ako hoćeš…’. Ako možeš, nemoj to više činiti. Nije rekao, ‘Ne smiješ to činiti’. Nego, ako možeš, nemoj više griješiti. Ne čini zlo. Budi drugačiji“, rekao je don Dario.

Tičić je istaknuo i povlasticu Kristovog milosrđa. „Dok je Krist bio okrunjen trnovom krunom na križu, jedan od razbojnika molio je Gospodina: ‘Sjeti me se kad dođeš u svoje Kraljevstvo’. Razbojnik koji je bio osuđen kao zločinac na križu, zadobio je oproštenje, raj. On je sigurno svetac u nebu, jer je sam Isus za njega rekao, ‘Još danas ćeš biti sa mnom u raju’. Oproštenje smo dobili po muci, smrti i Kristovom uskrsnuću“, naglasio je don Dario, rekavši da se i u Zbornoj molitvi mise na blagdan Svetog Trna molilo: „Časteći muku, smrt i uskrsnuće, častimo Isusov trn, da bi nas Isus okrunio svojom nebeskom slavom“.

To je naš cilj, to je naš put. Marija je prošla kroz tu muku i bol. Marija i Isus u svom proslavljenom tijelu žive nebesku slavu. To je naš putokaz. Marija je sa svojim Sinom koji je uzašao na nebo, a Marija je uznesena u nebo. Oni su nam odškrinuli nebo, da nam osvijeste da se po križu, po patnji i po muci, dolazi do slave. Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud križ, uzalud njegovo trnje, patnja i prolivena krv. Tako bismo i mi u svojim osobnim životima trebali gledati naše golgote, naše trnove krune, naše patnje i boli. Svi mi imamo u svom životu naše getsemanske ure. Samo što mnogi o tome ne govore javno, pred svima. Svatko od nas ima svoju golgotu, svatko od nas ima svoga Judu. I svatko od nas ima svoj veliki petak. Ali jedan Uskrs, jedan Krist uskrsli, jedan Gospodin, on je pobjednik svega toga! Valja nam se samo otvoriti tom poticaju, zastati pred tom tajnom, da se Bog za nas žrtvovao“, potaknuo je Tičić.

Na kraju mise don Dario je nazočne blagoslovio Svetim Trnom koji se nalazi u staklenom cilindru, zamolivši zaštitu i Božji blagoslov cijeloj Hrvatskoj i svijetu na sve četiri strane. U želji da Gospodin osmisli naše golgote i da prestane pandemija, don Dario je potaknuo: „Dok smo u strahu i pandemiji, molimo pred tim svetim moćima da Bog sačuva i grad Pag, našu domovinu i čitav svijet, da pomogne onima kojima je osobito teško, koji su teško bolesni, da pomogne svima koji se brinu za bolesnike. Neka pomogne onima koji su izgubili nadu, koji lutaju u tami – da im Krist, njegov križ, njegova slavna kruna, Sveti Trn, bude svjetlo, nada i život“.

Paški župnik Barišić na početku mise je rekao: „Dok slavimo Sveti Trn, ponovno se spominjemo Vazmenog trodnevlja muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova. U promislu božanske ljubavi, prije više od 580 godina u srcu grada Paga, u monašku zajednicu benediktinki sv. Margarite pristigao je dar pobožnosti i bratske ljubavi, dragocjena relikvija Svetog Trna Gospodnjega. Taj sveti znak Isusove ljubavi za čovjeka, među nama je kako bi nas podsjećao da je On tu, da je s nama, naš raspeti i uskrsnuli Učitelj. Taj sveti znak Božje ljubavi potiče nas i poziva da budemo čuvari svetoga i ustrajni molitelji koji svjedoče neizrecivu snagu križa i ljubav Krista raspetoga i uskrsnuloga. Predajmo Gospodinu sve što nas tišti, muči i probada. Molimo da nam On zaslugama svoje Muke preobrazi naše boli“.

Nakon mise puk je klečeći ostao u molitvi pred Svetim Trnom, a pokraj Trna bila su dvojica hrvatskih vitezova Jeruzalemskog groba, Claude Grbeša i Miro Radalj koji su sudjelovali u misnom slavlju. Paške benediktinke sretne su što se Sveti Trn opet javno izlaže puku na čašćenje, nakon što to nije bilo moguće u komunizmu. Koludrice nisu mogle sudjelovati u misi jer su u izolaciji zbog koronavirusa te je misa bila prikazana i za njihovo zdravlje.

Na svetkovinu Krista kralja, 24. studenog 2019. g., u zbornoj crkvi u Pagu potpisana je svečana povelja o suradnji u javnom čašćenju relikvije Svetog Trna između paškog samostana benediktinki sv. Margarite s tadašnjom opaticom s. Bernardicom Badurina i Claudea Grbeše, magistralnog delegata Viteškog reda Svetog groba jeruzalemskog u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je 14 vitezova Groba jeruzalemskog, a u Pag ih nije više došlo zbog epidemioloških mjera.

„Zahvalni smo Bogu što smo bili prisutni u Pagu, to nas i obvezuje. Izvršili smo obvezu koju smo potpisali s paškim benediktinkama u studenom 2019. g. Bitno je biti prisutan. Mi smo došli prvenstveno radi Boga. Relikvija je znak Isusove muke, ali bez uskrsnuća naša vjera ne bi imala smisla. Tužni smo što nam se koludrice nisu mogle pridružiti, misa je bila s nakanom i za njih. Ako se zaustavi pandemija, ako Bog da, da dogodine bude i veličanstvena procesija sa Svetim Trnom kroz Pag“, rekao je magistralni delegat Claude Grbeša.

Procesija sa Svetim Trnom održavana je u Pagu 500 godina, od 1445. do 1945. g., kada komunističke vlasti to više nisu dopustile. Nakon 74 godine, obnovljeno javno čašćenje Svetog Trna, kada je opet bio izložen puku u paškoj zbornoj i samostanskoj crkvi, održano je 4. svibnja 2019. g.

Kroz povijest, pobožnost Pažana i procesija sa Svetim Trnom održavala se uvijek u uskrsno vrijeme, kada se u Pagu sa Svetim Trnom obavljao blagoslov polja i vinograda, jer su Pažani živjeli od poljoprivrede. U tjednu prije Uzašašća Gospodinova Pažani su s klerom u ophodu išli prema poljima oko cijeloga grada Paga. Ta velika procesija s prozbenim obrascima za blagoslov polja završila bi misom u crkvi Presvetog Trojstva. Tada se na oltaru izložio Sveti Trn, a Pažani bi gledali u kakvom je položaju Trn. Ako je Sveti Trn bio uspravan, to je značilo da će godina biti blagoslovljena i plodna. Ako je Trn bio malo savijen, u tome su vidjeli loš znak za nadolazeću godinu. Tako su i kroz materijalnu stvarnost čudesne, više od 2000 godina nepropadljive Isusove relikvije, pokazali vjeru u nadnaravno, prateći znak onoga o čemu su ovisili i u što su se ufali: u Božju milost i blagoslov s Neba.