Misno slavlje u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu predvodio je povjerenik za pastoral duhovnih zvanja i promotor kršćanskih poziva u Zagrebačkoj nadbiskupiji te profesor na Katedri fundamentalne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu vlč. Jakov Rađa. Misi su se priključili i odgojitelji te pitomci Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu iz čijeg je okrilja i nastala spomenuta Gimnazija.

Misno slavlje nije se ni ove godine po tradiciji moglo održati u velebnoj sjemenišnoj crkvi Presvetog Srca Isusova koja je stradala u potresu iz ožujka i prosinca 2020. godine i trenutačno je pred završetkom obnove, već je misno slavlje, u dogovoru s rektorom katedrale, održano u Bogoslužnom prostoru na zagrebačkom Kaptolu gdje je gimnazijska zajednica proslavila svetog Josipa, zaštitnika te drevne obrazovne ustanove Zagrebačke nadbiskupije.

U koncelebraciji su bili duhovnik Gimnazije i Sjemeništa Luka Premelč, a kod oltara je služio i sjemenišni magistar đakon Ivan Čus. Tijekom misnog slavlja na raspolaganju za sakrament pomirenja bio je rektor katedrale i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog Zlatko Koren.

U homiliji, temeljenoj na liturgijskim čitanjima svetkovine, Rađa je istaknuo ključne poruke o životu i duhovnoj ostavštini ovoga svetca. Osvrćući se na evanđeoski tekst (Mt 1, 16.18-21.24a) koji donosi Isusovo rodoslovlje, naglasio je kako je Josip jedini muškarac u Bibliji koji je definiran u odnosu na jednu ženu – Mariju. Time nam se otkriva duboka poruka Josipova poslanja u kojem on nije u prvom planu, već u služenju i ljubavi prema drugima. „Danas, kada slavimo svetoga Josipa, promišljamo o otajstvu ljubavi koja se ne uzvisuje, ne traži svoje, već se daruje drugima. Onaj tko uvijek želi biti u prvom planu može postići mnogo – može postati uspješan, poznat, bogat, ali jedno ne može – ne može istinski ljubiti“, naglasio je propovjednik.

Obraćajući se posebno učenicima i djelatnicima Gimnazije istaknuo je da se Josipova veličina krije u njegovoj samozatajnosti i spremnosti da se stavi u drugi plan. „Josip je čovjek koji dopušta da Bog dodaje ono što njemu samome nedostaje. Njegovo ime znači upravo to – Bog dodaje. To je poziv i za nas – da prepoznamo kako sami nismo dostatni, već nam je potrebno osloniti se na Boga koji nadopunjuje naše slabosti“, poručio je.

Nadalje, osvrnuo se i na Josipovu spremnost da prihvati ono što ljudska logika ne može lako objasniti. „Josip je stajao pred teškom odlukom – njegova zaručnica Marija bila je trudna, a on nije bio otac. Po tadašnjim zakonima mogao ju je prijaviti i osuditi na sramotu, no on bira put ljubavi i milosrđa. Odlučuje biti poslušan srcu, ići dalje od propisa i pravila te time pokazuje što znači istinski ljubiti“.

Predvoditelj mise istaknuo je da je ljubav, kako ju pokazuje sveti Josip, u svojoj biti velikodušna i spremna preuzeti odgovornost. „Josip nije tražio krivca, nije se pitao ‘zašto baš ja’, već je uzeo situaciju u svoje ruke i odlučio zaštititi Mariju. Na taj način nije spasio samo nju, već i dijete u njezinoj utrobi – samoga Spasitelja. Zato ga s pravom nazivamo ‘Spasiteljem Spasitelja’.”

Na kraju homilije okupljeni su bili pozvani razmisliti o vlastitim životnim izazovima i o tome gdje su pozvani na Josipovu kreativnu ljubav. „Gdje u našem životu Bog kuca na vrata našeg srca i poziva nas na ljubav koja nadilazi propise; na ljubav koja ne traži svoje, već se daruje? Neka nam sveti Josip bude uzor u toj poniznoj, požrtvovnoj i djelotvornoj ljubavi“, zaključio je propovjednik.

Na misi su sjemeništarci posluživali kod oltara, a pjevao je Mješoviti zbor Nadbiskupske klasične gimnazije svojom pjesmom pod vodstvom prof. Ankice Juričić i orguljaškom pratnjom učenika drugog razreda Ivan Karola Ville.

Svetkovina sv. Josipa posebno se proširila u 15. stoljeću. Papa Grgur XV. stavio ga je u kalendar cijele Crkve 1621. godine, a papa Pio IX. proglasio ga je zaštitnikom sveopće Crkve 1870. godine. Od samog osnutka šalatske Gimnazije 1920. godine, slavi se i kao njen nebeski zaštitnik.